- Nemoj si snižavati cijenu – kaže mi ona. – To ti je tržište. Emotivno tržište – brzo pali cigaretu.
U kafiću smo od kina, njih dvoje i ja, a film će uskoro početi. To je jedan od rijetkih filmova koje željno iščekujem. Dugo već nisam ništa očekivala. Od filma. Od ičega.
- Što to uopće znači? – pitam.
Osjećam zamor, kao da sam mnogo puta pričala o tome, iako nisam. Samo sam već puno puta čula da imamo cijenu. Sastoji se od zbroja postignuća, nabildanog samopouzdanja i nešto fikcije. Kod jednih prstohvat, kod drugih mnogo više. Gledam ih. Što oni misle, koja je njihova cijena? Ona smatra da je njezina visoka, znam. On me još uvijek zbunjuje. Nasmiješi mi se. Uzvratim i popijem gutljaj čaja.
- Nemoj davati više od onoga što primaš. Odbaci neke ljude, ne treba ti gomilanje – govori ona uvjereno, kao da mi prodaje novu formulu za čišćenje drvenih podloga.
- Ne trebaš biti tako ljubazna sa svima. Razmišljam jesam li.
On me gleda, svojim velikim, nevjerojatno pozornim očima i šuti. Njegov pogled me razoružava iako sam bila sigurna da ne nosim nikakvo oružje.
- I ti to misliš? – pitam ga. Malo oklijeva, ali ipak progovara.
- Pa, čini se da je tvoj problem nisko samopouzdanje. Ključno je… – tumači mi razgovijetno i polako, kao malom djetetu.
Pritom me lagano prima za ruku i više se ne mogu koncentrirati na njegove riječi. Ruka mu je tanka i nježna, prsti vretenasti. Pitam se svira li neki instrument. Čini mi se da bi mogao osjetiti svaki trzaj žice, svaku tipku. Konačno odvajam pogled od nje i pokušavam saslušati, ali sada se lijepim za njegove oči. Nemaju dna. Duboka tuga se na mahove izmjenjuje s dječjom radošću. Želim otkriti prekidač između to dvoje, opipati mu oči jagodicama prstiju, izazvati još neki osjećaj, ali on i dalje objašnjava, sve ozbiljnije. Podsjeća me na voditelja vijesti i pitam se jesmo li blizu vremenske prognoze. Didaktičnost u njegovom glasu nije u skladu s ostatkom njega, čini se potpuno stranom, pogrešnom. To proturječje postaje gotovo zastrašujuće opipljivo. Oči su jedno, glas je drugo. Koliko ih je unutra? Strogo kontrolirane riječi konačno prestaju i sada me samo gleda, kao na nekoj čudnoj, potpuno disfunkcionalnoj terapiji. Ne znam što je govorio, ali kako to reći? Ona me također gleda, nestrpljivo. Počnem se smijati i ne mogu se zaustaviti.
- Nije smiješno. – kaže on i pušta moju ruku.
Shvaćam da se uvrijedio i smišljam ispriku, ali ruka koju je ispustio je brža i poseže prema njegovom licu. Njegov pogled me zaustavi. Nespretno se namještam na stolici.
Ona zakoluta očima i uzme kaput.
- Dosadni ste. Idemo, film počinje za pet minuta.
Okreće se od nas i odlazi prema kino dvorani. Dižem se i želim poći za njom, ali on mi prilazi, polako i vrlo povjerljivo. Nježno me dotakne po leđima.
- Nije svatko bitan. Ja imam mnogo uvjeta – kaže tiho.
Nisam sigurna koju reakciju očekuje, čini mi se da je sve što kažem ili napravim pred njim pogrešno. Kao i moja majica ili cipele.
- Ja ih ne bih toliko nakupila ni za deset života – kažem – mislim da nemam pravo na njih. Znam da je to krivo… –
Primakne mi se i lica nam se gotovo dotiču. Nisam sigurna je li to samo poza ili me možda ima potrebu dotaknuti, kao što ja, jako, imam potrebu dotaknuti njega. U njegovim očima prvi put vidim još jedan osjećaj. Naglo otkočene, kao oslobođene od snažne opruge, riječi počnu ispadati iz mene.
- Tako su krhki, odnosi. Jedan pogrešan korak… da bar postoji nešto čvršće, neki oslonac, sigurnost… – želim nastaviti, želim mu reći sve, ali progutam slinu i osjetim da ću se rasplakati ako progovorim još jednu riječ.
- Gle. Znam što želiš reći – on klimne i nastavi hodati.
Hoda teže nego ranije, kao pod nekim teretom. Gleda ispred sebe pozorno i oprezno, kao da bi se mogao ozlijediti putem, porezati na nešto. Pitam se otkud nosi toliko težine, ali ostanem stajati na mjestu i nastojim smiriti disanje. Tanak je i pomišljam kako bi se lagano mogao slomiti, kako ga vjerojatno niti jedna prehlada ne pošteđuje, kako mu tijelo može biti veća muka nego užitak. Kao da sve ulazi u njega i ništa ga ne zaobilazi. Napušta scenu i pažljivo odnosi jedan po jedan predmet u predio zatvoren za poglede. Kada bih pronašla ulaz u tu prostoriju, vidjela bih ogroman brijeg, precizno posložen do najsitnijih detalja, kako miruje. I njega, kako pognut, dugo drži u rukama i sa svih strana pregledava svaku stvar. O svakoj pomno promišlja, odbaciti ili ostaviti. Ali brijeg se nikada ne smanjuje.
Nešto se u meni razlije. Ne očekujem ništa od filma. Niti od tržišta. Ali od njega odjednom očekujem sve. Ne samo da razumije sve što želim reći već i da nasluti ono što nevidljivo, tiho titra ispod moje površine. Želim ga zaustaviti, blago primiti za ramena i posjesti, netremice ga gledajući u oči, a zatim primiti njegovo lice rukama i dugo ljubiti. Satima, danima. U potpunoj tišini. Konačno oslobođena zakona, tržišta i pravila, zauvijek.
Učini mi se da je to jedino što ću ikada više zaista željeti i ta spoznaja me prestravi.
Ako se okrene, reći ću mu sve, odlučujem. Iščekivanje se pomiješa s oštrom unutrašnjom boli koja me probode. Zaustavljam dah i naslanjam se uza zid. Ne znam stojim li na nečemu ili lagano klizim prema dolje. Razlijevanje šumi sve jače.
On prilazi ulazu i na samim vratima pogleda prema gore, kao da osluškuje neko bezvučno pitanje o kojem treba dobro promisliti. Par trenutaka se koleba, a zatim spusti glavu i uđe brzo, bez osvrtanja.
Jelena Zlatar Gamberožić
Iz zbirke priča Odjavna karta, CeKaPe, 2014.
