U kafiću smo od kina, njih dvoje i ja, a film će uskoro početi. To je jedan od rijetkih filmova koje željno iščekujem. Dugo već nisam ništa očekivala. Od filma. Od ičega.
Zima je i mračno je. Nema nikoga, samo ljuljačke, pješčanik, tišina. I nas dvoje. Sami. Njegov prijatelj i ja. Kao u filmu o posljednjim ljudima na zemlji. U mraku samo žar njegove cigarete i snijeg koji blista pod uličnom rasvjetom. Bijela brda. Zima ne prestaje.
– Nemaš dovoljno toplu jaknu, nije ni čudo da se smrzavaš – govori mi on često.
Njegova briga mi godi.