Svojom debitantskom zbirkom poezije „Sarajevo shit“, Hana Tiro ulazi na savremenu književnu scenu s jasnim, direktnim i angažiranim glasom. Zbirka sadrži 21 pjesmu koje su nastajale tokom sedam godina i reflektira iskustvo odrastanja i sazrijevanja u postratnom Sarajevu.
Iz neobjavljenog rukopisa
mili
ljudi se neprestano smenjuju u rastu ili
uklope u tkaninu izblede i sklone sa strane
ne odolevam delovanju zagrljaja
ne ponavljam napuštanja da bih ostala i
znam šta sam sve zaboravila
unutrašnjost tvojih šaka
korišćenje indijske indigo boje
miris eukaliptusa svakako
u međuvremenu
deca preko raspusta porastu
rastem distancama
put do kuće je isti
ja nisam
ti kako si
Upitaj prašinu
Kao da je bilo prije sedam života
kada je svijet odlučio da nas obrazuje
Na krilima humanitarne pomoći
i nevladinih organizacija
učili su nas da rukama stvaramo
Pravili smo vijke i figurice od drveta –
neophodne elemente misteriozne mašinerije
koja pokreće novi svjetski poredak
Jasno se sjećam djevojke
s kojom sam se viđao tih dana
Bila je iz Hamburga i zvala se Elisa
Previše je brinula dok sam tražio posao
Budile su me njene usne filmske dive
Proganjale su me njene lude oči
Svjetlost i toplota ulaze kroz prozor
i sjećanja ove pjesme rasprsnuta odlaze
na zrncima prašine iz sobe
Sva sam ti ljubavna,
Mirišem na ruzmarin,
Pun mesec i tajne.
Treći put kava
Ptice u tvojoj kosi grade dom
Šumski jelen pije sinoćnje suze
Iz tvojih malih ruku
Dahom griješ zečeve
Koje je netko jučer ostavio pred tvojom kućom
Pada mrak
Osmijeh ti postaje nezgrapan
Još se učiš smijati
Pada mrak
Liježeš u mokru travu
Životinje se povlače u šumu
Sami ste
Ti i nešto nalik Radosti nasuprot tebe
Poznati ste stranci
Koji jedno drugom mahnu
Pa kažu:
“Opet ti! Treći put kava!”
A kava uvijek ostane na špaheru
Nepopijena