POEZIJA

IZBORNA ŠUTNJA

Zanima me koji je to bio dan, misec, godina,
kada sam propustila puštanje zmaja
i umisto bosih nogu i propuha
kreštavog ponavljanja
Ali-zašto-zašto-zaštooo
Jednostavno – zašutjela.

Dala bi sve na svitu
za informaciju o onom trenutku
kada smo posložile kućicu za Barbie i Kena
sve je bilo spremno kad – gle vraga!
Mi više nismo znale što reći;
kako se igrati.

Kako bi volila znati
Kada sam to prestala biti Pipi Duga Čarapa
i počela se oduševljavati
katalozima iz Lidla
čekajući da zakuva voda za kavu.

Što ti je?

Baš bi bilo dobro znati
Kada sam to usavršila interpretaciju
replike NIŠTA

Bilo bi odlično ako bi me netko uputio
Na vrime kada sam pospremila
jezičinu
u grlo.

Kada sam to doktorirala
na odjelu za ignoriranje
Kada sam se to zaposlila
U Ministarstvu mrtvih mačaka?

Neka mi netko objasni
Zašto se osjećam nelagodno prolazeći kraj izloga butika
u kojem sam probala veštu
a onda rekla prodavačici:
Fala vam lipa
Moram još samo malo pogledati!
A znala sam da se neću vratiti.

Bilo bi zanimljivo – što misliš?
Sada, ovaj čas,
nanizati šigurece oko vrata
raspustiti kosu
skinuti se sasvim gola
Pa opet juriti po svitu namazana
samo bojama dišpeta

#MEDITERANSKA

Imam fetiš na devastirane kasarne
Napuštene recepcije i sale
Propala apartmanska naselja i hotele
zarasle u draču i murve.

Terase bez ograde
Koje se svaki tren mogu srušiti
u mračno prizemlje puno plastike, dronjaka, konzervi,
popucanog stakla, novina, pa i knjiga (netko je ovdje čitao!)

Moje društvo postane bojler iz kojeg vire žice
plava, crvena, crna krv
jedinstveni miris starog željeza, bršljana i pepela
i onog grma što rađa pupoljke kao svadbene konfete
na čiji sam bijeli miris alergična.

Imam neodoljiv poriv da boravim
tamo gdje su nekada bile vojne menze
i među ispisanim zidovima
UBIJ SRBINA
na kojima više nema ni jedne jedine cijele pločice

Zidovi kao stare desni
bez ukrasa – bez zubiju

Krećem se među hladnim zidovima koji su teško ranjeni vremenom
Ti zidovi…ah – ni mahovina na njima ne raste!
Napušteni, ponekad dotaknuti nečijom rukom
u kojoj kola krv uličnog pjesnika.

Ovdje možeš samoću lizati sa poda.

Imam potrebu hodati hodnicima
u kojima se može snimati scena za horror film
i penjati se sumnjivo sigurnim stepeništem
do krova – jer tamo je najbolji pogled
na svijet koji je odbacio ovu hrpetinu betona
i samo čeka nekog ministra da to definira
jer takve su hrpetine sve iste,
kad jedna država umre druga se rađa
pa je dobije u nasljedstvo
grozno ružno i nevoljeno dijete.

Imam poriv provjeriti kako izgleda
unutrašnjost pogona ugašenih tvornica.
Slušati cvrčke, cijevi i prašinu.

Ovdje možeš lizati beznađe sa poda.

Neobično me privlače objekti
u kojima više nitko ne živi
osim neke smokve koja je narasla iz prizemlja
pa je u nekadašnjoj spavaćoj sobi raširila krila
teških, bolnih plodova koji samo čekaju
da se rasprsnu u svojoj mliječnoj strasti
A u podrumu spava leglo mladih zmija.

Sve te nastambe prkose godišnjim dobima.
Ispod njih čuješ samo neku djecu koja idu u školu
ili se iz nje vraćaju
a među djecom kruže priče
DROGERAŠI

ŽENE KOJE PIJU KAVU SAME

Zamislite.

Postoje žene koje sjede po kafićima.
Same.
Postoje žene koje piju kavu same,
ponedjeljkom, srijedom, petkom, pa čak i subotom prijepodne.

Što se to događa u glavama žena koje same piju kavu,
i ne trebaju društvo sestre, majke, prijateljice, dečka, muža?

Ni psa nemaju, ni mačku nisu ostavile u stanu.
K vragu, nisu ostavile ni zlatnu ribicu.

Nikoga, baš nikoga nema uz njih
u trenucima u kojima im konobar donosi šalicu toplog, crnog napitka.

Neke piju dugu kavu bez šećera,
neke mali makijato,
neke naručuju Nes od vanilije koji ispijaju polako i dugo.
I prolazi dan.

Neke žene dok piju kavu same
Imaju slušalice u ušima
Naočale za sunce
i ogulio im se lak na noktima.

Neke žene kavu piju same
u kafiću koji je samo tri minute udaljen od stana.
Druge prelaze tri kilometra do kafića u kojem piju kavu.
Same.

Postoje žene koje u kafiću čitaju novine,
časopise, knjige.
K vragu, neke čak i šaraju po rokovnicima i bilježnicama,
grizu vrh kemijske sočnim usnama,
imaju trepavicu na obrazu koju nitko neće skinuti
osim njih samih
kada budu prale ruke
pa se slučajno susretnu s likom žene
koja pije kavu u kafiću
sama.

Iva Pejković
Iz zbirke poetskih crtica “Vošta do Tokija“, ZaPis, Zadar 2019.