POEZIJA

NE MOĆI REĆI

navrati tako taj jedan san
istina ne i prečesto
jednostavan je vrlo i prost
nešto se kao dešava okolo
– ovaj dio je promjenljiv i ne ponavlja se –
i onda bude taj strah
ne osjetim ja njega ali znam
da je to taj iskonski strah
onaj prvi koji je bio

i treba da pustim glas
da viknem i zapomažem
ali glasa nema
– uvijek čak i vidim svoja razjapljena usta i stisnuto grlo sa nabreklim žilama –
a tijelo se grči i glasno stenje
tijelo a ne grlo se oglašava jezikom mrtvih
hroptajućom agonijom razdirućih zvukova
ni jauk ni plač ni jecaj
ništa poznato ljudskom uhu
– gospodine Azraile ako ste to vi zašto mi se ne javite, velike su šanse da govorimo isti jezik –

i u trenutku kad treba oči da ispadnu
– i njih vidim iskolačene kao prezrele dinje tik pred pucanje –
i tijelo cijelo da se raspadne
a ja da se suočim sa tom uskovitlanom morom
sve najednom prestane a da glas ispustio nisam

krevet u lokvama znoja i tijelo koje sad doista vidim
grči se u agoniji bola
svaki damar pulsira i grč još drži
bol je stvarna i neuporediva sa bilo kojom drugom
čak je i taj iskonski strah prisutan još malo
strahujem strahom onozemaljskim i toga sam svjestan
na tren i ponosan što sam ga uspio konzervirati
– možda jednom uspijem da ga i u teglu zahvatim i hermetički zatvorim –

ovozemaljska i stečena osjećanja će da nastupe za koji minut
sad sam se već u tome uvještio kao rezultat iskustva
svih noći u kojima sam bio raspoređen u više svjetova
– mogu još jedino malo da se tresem i dršćem ovim zemaljskim strahom –
i neće mi ona pomoći ništa kao ni razum
ni onaj jedan odgovor dati
– jesam li bio u postojanju svojem ili mu se sada vraćam –

ubrzo će me savladati novi san
miran sa psom plamteće boje i kitnjastim repom dvaput dužim od tijela
i vratom izduženim prema krošnji stare masline
da spavam snom pravednika koji ne nosi sjećanja
ni na jedan rat i koji je svim mrtvima prijatelj

Parada Ponosa Slave i Junaštva

ima jedan peder
tu je
moj domaći iz komšiluka
znam ga još iz rata
izratio se kao milioner i ubica

ne vadi ga ni danas hiljadama
ubogih
ubire svakodnevno prihode
u hiljadama dukata

povorke ponosnih i slavnih junaka
oralno su zaokupljeni punim ustima
ćute
čekaju pokorno ulogu statista u filmu
o njemu
o slobodi
o slavi
o poduzetništvu
o naciji

ili možda u novom ratu
ako mu zafali imetka
njemu ili njegovim drugarima
pederima
da izgine i ono što je preostalo
što je još onda trebalo pobiti

jer
bolje nije ni zaslužio onaj
koji nikad neće svijet vidjeti
svojim očinjim vidom

DUGA JE NOĆ

Da napišem pjesmu o svicima
Volio bih mnogo večeras
Oni i tako svijetle jednu noć
Jedan san do jutra prosanjan
Čemu onda i pjesma o prolaznosti

Crijeva drugova što krče
Ne daju mi da čujem cvrčke
I napišem pjesmu o nevidljivima
Kad smo gladni nikom ne trebamo
Ljude volimo samo kad se siti smiju

Ne pomislimo
Ni na svica što usta nema
Ni na cvrčka što se godinama leže
Ni na čovjeka što svoju muku u utrobi veže

Ramiz Huremagić