Ameba amebi
Prije sam mislio da ne znam što je ljubav,
a onda sam vidio glave ameba
kako pronalaze utjehu na ramenima i razmjenjuju priče
o stvarima koje su progutale,
o stvarima koje su ih progutale
mislio sam da je ljubav
zaključana unutar membrane,
a onda mi je netko rekao da sam dio njihove citoplazme
i od tada nisam omeđen –
netko mi je dotaknuo jezgru,
posjetio mitohondrije i šapnuo mojoj majci;
u duši vašeg sina nešto je poput smaragda
kojeg morate očuvati pod svaku cijenu,
a onda sam pomislio:
ako me ljubav proguta,
neću joj zamjeriti,
i jednog ću dana amputirati srce
i dati ga gladnima da gozbe danima,
i jednom će sva ova ljubav
prema najmanjim stvarima
eruptirati u meni
i čak je ni mikroskopi neće razumjeti.
Anđeo čuvar
Sjećam se kad sam imao pet,
kad si radila prvu smjenu trčao sam ti u zagrljaj,
dva sata i deset minuta popodne – vrijeme kada se Bog spuštao na zemlju
natrag meni u naručje,
bio sam naivan
mislio sam da ćemo zauvijek biti povezani
pupčanom vrpcom
kad si radila drugu smjenu
baka nam je pokazala put u zemlju zvanu san,
tada joj je kičma bila uspravna
i naučila nas je moliti anđele čuvaru:
mislim da je anđeo bio na pauzi
kad je njezina kćer odustala
stala
i zaključila da je život posao
koji će ju ostaviti praznih džepova
sklopljenim sam rukama
zamišljao anđela pored sebe, njegova krila moj jastuk,
zamišljao sam da mi podiže bradu
kad se zagledam u lokvu suza na laminatu,
u odrazu su moja plava kosa i crvene oči bile bezbojne;
sklopljenim sam rukama zamišljao anđela pored sebe,
dok nas baka pokriva s dva sloja krzna
kao da je soba Arktik,
a mi polarni medvjedi
koji su ponovno fetusi u maternici,
zajedno,
pogotovo kad bi nebom zatutnjao bijes Božji
anđeo je bio pored mene naslonjen na krevet,
njegove oči začuđene mojom nevinošću –
noć, anđele
pitam se uzimaš li ikada godišnji odmor,
pitam se jesu li oni koje si čuvao prije mene
na mjestu gdje Bog nije ljut,
anđele, možeš li mi javiti ako planiraš otići
možda poželim poći s tobom.
Tigrovo oko
Na svojim leđima nosiš planinu, nešto poput Velebita,
i ljudi dolaze po tvoje rude
i grade gnijezda na tvojim vrhovima;
bojim se da ćeš jednog dana
ostati bez plemenitih metala,
ne razmišljajući da jedan stoji ispred tebe,
i samo zato što ispod jezika imaš tigrovo oko,
ne znači da moraš biti oko nečijeg zgloba ili vrata;
ljubav poput tvoje rijetka je kao iridij
i zauvijek je uklesana u obraze onih koje dotakneš
i tvoji listovi nikada neće strunuti
jer će ih moji prepoznati kao svoje;
naše će duše biti nakit,
tek će nas tada netko moći imati oko zgloba ili vrata.
Pierre
Počinio si prvo ubojstvo kad si imao četiri,
bacio si mačka u bure;
zvali smo ga Pierre, iako baš ne volimo francuski
njegovo je tijelo plutalo na vodi
i izgledalo kao crno-bijeli balon,
i njegove su sestre mijaukale
kao zbor uznemirene djece
jedna se od njih sljedeće jutro bacila pod auto,
a druga svojim kandžama nije dirnula dvorište –
od tada vjerujem da i mačke žaluju.
Matej Gabud rođen je 2002. godine u Đakovu gdje završava srednjoškolsko obrazovanje. Trenutno završava studij engleskog i hrvatskog jezika i književnosti na Filozofskom fakultetu u Osijeku. Samostalno objavljuje zbirku poezije naslovljenu Ameba amebi (Lux Noctis, 2024.) u kojoj povezuje ljudsku prirodu i prirodu mikroorganizama. To je ujedno zbirka pedeset i pet pjesama o bolesti, odrastanju, majčinstvu, bratstvu, obitelji, o međugeneracijskim odnosima koji istovremeno oplemenjuju i ranjavaju. Druga su mu lirska djela objavljena u časopisima Imaginacija, Kick, Rukopisi 46, 47 i 48, a također je sudjelovao na Studentskom Vrisku. U slobodno se vrijeme bavi i vizualnom poezijom kojom spaja književnost i elemente likovnih umjetnosti. Obožava vrbe, svakojake čajeve, mandarine, bršljane i fotografiju.
Sve su pjesme dio zbirke Ameba amebi.
