Jutarnje postrojavanje i dizanje zastave upravo završavaju. Šarene svjetlo-tamno plave uniforme užurbano se kreću po palubi. Nekolike mrlje silaze na pontu i otpuštaju strujne kablove. Dižu se bove. Nekoliko pari ruku čuvaju brod na sigurnom odstojanju od obale.
LIKOVI:
sestra, luda, sve s njom počinje i završava, prestala je govoriti
muškarac, oženjen ludom ženom, brine o njoj
žena, sestra lude žene
PRVA SCENA
„Ja sam Esma Pecorelli, živim u Japanu i plešem“ – napisala mi je u email poruci, prvoj koju sam dobio od nje, u maju 2018. godine. Uslijedilo je dopisivanje na kojem bi mi, posve sam siguran, pozavidio i sam Jorge Luis Borges, jer dopisivati se sa onima koji te čitaju, a pogotovo sa likovima iz vlastitih priča, prilika je koja se ne ukazuje često. Napisali smo jedno drugom, za ovih nekoliko mjeseci, desetine stranica, ali mene nikako da napusti ona rečenica koju mi je Esma poslala odgovarajući na moje naivno, ali iskreno pitanje – zašto je otišla. „Ovdje, u Japanu, postoji poslovica koja kaže da tugu, baš kao pocijepanu haljinu, uvijek treba ostaviti kod kuće. Moja je satkana od poniženja… a ne znam gdje mi je kuća.“
Danas sam zaboravila nositi kožu.
Generalno gledano nije to ništa strašno – u posljednje vrijeme gotovo nitko više ne nosi kožu na svakodnevnoj bazi, postalo je suviše vruće za to. Uostalom, koža se na ovom jakom suncu lako ošteti, a novu je nemoguće nabaviti. Svi je čuvamo za posebne prilike. Ali danas i jest posebna prilika: nakon ručka s prijateljicom imam razgovor za posao u uglednoj firmi, a tu se ipak treba prezentirati u najboljem izdanju, koje svakako ne podrazumijeva ulazak u ured sa svim organima na izvol'te. Sam Bog zna koliko mi treba posao. Živim na starim zalihama već mjesec dana, izgladnjujem se… rekla bih da sam postala kost i koža, ali s obzirom na okolnosti prikladnije je reći kost i organi.
Sahrane su vam prije svega društveni događaji. Ljudi uglavnom ne idu na njih jer žale za pokojnikom, u mnogim slučajevima jedva da su ga i znali, već hoće da vide i budu viđeni, da se ispričaju, čuju šta ima, šta nema, ubiju vrijeme. A kao bonus, dobiju i zakusku za pokoj duše. Sahrane su vam tako možda čak bolje i od svadbi. Sa svadbe se vratite kući opljačkani. Ne samo što morate kupiti poklon u vidu nekog preskupog lustera već novac treba dati i za cvijet na reveru, pa za muziku, čak i za cestarinu lokalnoj dječurliji. Onda u neko doba, taman kad se čovjek opusti, za sto vam se dovuku mladenci, kao da se slikate, a zapravo je to momenat kad svi očekuju da izvadite kovertu sa novcem i da im uz osmijeh i u dobrom raspoloženju uručite novac u visini svoje mjesečne plate. Na sahranama niko ništa ne očekuje od zvanica. Ni frizure, ni uštirkane košulje, ni preuske haljine sa šljokicama, ni neudobne cipele. Jedini problem sa sahranama je to što nema ni muzike ni kolača. Ali to i nije neki minus. Uostalom, na svadbama se često desi da torta bude jeftina i neukusna, a od loše muzike čovjeku zna i tri dana poslije tutnjati u ušima.