PROZA

Zgužvan i nenaspavan sjedio je za stolom i pokušavao napisati barem jednu smislenu rečenicu, ali sve je to izgledalo nemoguće jer zna koliko je potrošen, umoran i nesretan. Pije treću kavu tog jutra, već pola kutije cigareta je nestalo, ni sam ne zna kako. Bio je frustriran činjenicom kako se oko njega događa sve ono najgore što bi u jednom prosječnom piscu izazvalo potrebu da napiše nešto, ali on jednostavno nije mogao napraviti ništa. Niti jedno slovo nije napisao, a ni izgovorio već nekoliko dana. To je valjda zadnji stupanj šoka, kad se sve odvija samo u glavi i ne znaš kako da to sve ispleteš u riječi. Na kraju krajeva, što su zapravo riječi? Zašto se toliko vežemo za njih? Zašto su baš one mjerilo manjka ili viška inteligencije, privrženosti, nezainteresiranosti? Umjesto da piše sve to, samo je vrtio pitanja po glavi sve dok ga umor nije svladao do te mjere da je zaspao za stolom i pred očima su mu se počeli prikazivati pojedini fragmenti sna.

Stajao je na vrhu zgrade s pogledom na siv i oblačan grad. Ispod njega se odvijala javna predstava u kojoj je sudjelovalo navjiše sto ljudi. Bili su to lijepo obučeni ljudi koji nisu govorili apsolutno ništa. Samo su se smješkali, povremeno aplaudirali ničemu i svakih 15 minuta netko od njih bi istupio izvan mase, zaustio bi kao da će reći nešto jako važno i pametno, ali na kraju odustane i ne kaže apsolutno ništa. Lica su im bila naborana, isprana i jeziva. Cijeli taj prizor ga je preplašio, ni sam nije znao zašto. Svi ti ljudi izgledali su okorjelo i pokvareno, nešto nije bilo u redu s njima, a on se nikako nije mogao smjestiti u prostor i vrijeme i to mu je još više unosilo nervozu, pa je počeo trčati.

U sljedećem trenu našao se na nesagledivoj livadi. Izgledalo je to kao da je promijenio kontinent. Tu se osjećao domaće, sve je izgledalo normalno. Oko njega su bili mladi ljudi i djeca. Sunce je obasjalo sva njihova vesela lica, a on je s rezervom uživao u tom prizoru, ne dozvoljavajući sebi da se u potpunosti opusti. U jednom trenutku prilazi mu djevojčica:

”Zašto vi tu sjedite? Zar niste prestari?”

-”Prestar za što?” – upitao ju je s osmijehom jer nije htio izgledati grubo.

-”Pa za nas…zar ne bi vi…stariji..trebali biti negdje drugo?”

-”Gdje bi ti htjela da ja budem?”

-”Ne znam..ali ovo sunce je za nas..vi ste zakasnili.”

Djevojčica se okrenula i otrčala natrag svome društvu. On se u tom trenutku osjećao nepozvano, pa je ponovo ustao i otišao iako nije htio. Zaista je želio na tom mjestu ostati barem još koji sat i promatrati svu tu mirnoću.

Odjednom je hodao kroz neku jako usku ulicu. Ispred njega je bio mrak, a kad bi se čežnjivo okrenuo iza sebe, u smjeru livade, još uvijek je vidio sunce. Na neki način je prihvatio činjenicu da to sunce nije za njega i nastavio hodati pravo kroz ulicu dok nije došao do proširenja. Ispred njega su bile dvije siluete. Približio se da bolje vidi. Jedna silueta bio je onaj iz prve mase, lijepo obučen bezličan čovjek praznih očiju s generičkim osmijehom. Druga osoba je bila djevojčica koja mu se maloprije obratila. Držala je crveni balon u obliku srca i zavezala ga izobličenom čovjeku oko ruke. Nakon toga je kratko zaplesala, a njena roza haljinica s postavom plesala je zajedno s njom. Obratio se djevojčici:

”Zašto si mu vezala balon oko ruke?”

-”To nije balon nego srce, a vezala sam ga jer ga svi moramo imati.”

Prije nego što je uspio smisliti odgovor djevojčica je otplesala dalje, a on je odlučio krenuti za njom. Trčali su zajedno nekih pedesetak metara, dok nisu došli do druge, njegovim očima neviđene do sad, skupine ljudi. Djevojčica ga je pogledala preko ramena, a zatim je otišla prema ljudima i uhvatila za ruku dječaka koji je stajao u masi. Sagledao je tu skupinu ljudi i shvatio da je nesaglediva jednako onako kao i ona livada na kojoj je bio maloprije. Svi su stajali poredani jedno pored drugog u tišini, držeći se za ruke. Lica su im bila mlada, obećavajuća i bistra. Pomislio je kako nikada do sad nije vidio ljepši prizor. Sve je to izgledalo kao jedan pomno isplanirani performans, ali nije mu bilo jasno u koju svrhu se odvija. Htio je pitati nekoga, ali riječi mu nisu dolazile na usta. Opet te iritantne, nepotrebne riječi. Umjesto da postavlja pitanja pogledao je u nebo i ponovno je vidio kako se iznad svih njih protežu zrake sunca, obasjavajući sva njihova mlada i predivna lica. Pogledao je malo oko sebe, na zgradama su bili ovješani transparenti, ali iz nekog razloga nije mogao potpuno jasno razlučiti što točno na njima piše. Kao da su se slova razlila po papiru pomalo nespretno ili je možda zato što nije bio sposoban shvatiti ništa što se oko njega događalo u tom trenutku. Kako god, odlučio je ipak stajati sa strane i gledati u ljude, jer nije bio siguran što bi činio ako im se priključi.

Zanesen prizorom, osjetio je da ga netko tapša po ramenu. Okrenuo se. Ispred njega je stajao mladić pitomog izgleda sa sanjivim očima. Najprije mu je pružio ruku i rekao je svoje ime, ali nije ga dobro čuo. Htio je tražiti da ga ponovi, ali ponovno nije znao kako da to izgovori. Mladić mu je pružio cedulju na kojoj je pisalo nešto što je izgledalo kao citat:

”Najmračnije mjesto u paklu rezervirano je za one koji ostaju neutralni u vremenu velike moralne krize.”

Podigao je pogled sa cedulje i htio ga je pitati zašto je baš njemu ovo dao. Međutim, u sljedećem trenutku počinje se buditi. Rukom je obrisao znoj sa lica, zapalio cigaretu i drhtavim rukama strašno neurednim rukopisom napisao citat sa cedulje.

”Ovo nije moje. Što da radim s ovim?” – rekao je samom sebi.

Još par minuta gledao je u cedulju, a nakon toga ju je zgužvao i bacio u smeće.

”Ništa. Danas opet neću raditi ništa.”

Uzrujan vlastitom pasivnošću ustao je od stola i bez motiva da mijenja bilo što legao je na kauč, samo napola svjestan činjenice da je jedan od onih koji su uvijek stajali sa strane, čak i nakon što je vidio sve one predivne ljude bistrih očiju za koje je vrijedilo nekoga čvrsto uhvatiti za ruku, prozboriti nekoliko riječi.

Ili na cedulju napisati barem jednu smislenu rečenicu, svoju ili tuđu, koju ne bi bacio u smeće.