PROZA

Paluba ti se činila beskonačno dugom dok je bubnjala pod vašim trčanjem. Igrali ste lovice, vješali se i verali konopima, izbjegavali psujuće mornare i skrivali se iza bačvi i kištri koje su ti isti mornari polako nosili na obalu. Konačno te, nakon gotovo sat vremena jurcanja i pritajivanja, stjerala u kut, ako možemo pramac prozvati kutom.

– Predaj se! – položila je dlanove na bokove, trudeći se izgledati uzvišenom – Nemaš kud.
– Imam, kako ne? – slavodobitno si odgovorio i skočio na drvenu ogradu usput se hvatajući za konop.
Oči su joj raširile – Mali, pazi! – prstom je pokazivala za konop.

Skrenuo si pogled i vidio kako je konop pred pucanjem. Prije negoli si uspio skočiti na palubu on se rascijepao i ti si izgubio tlo pod nogama. Padao si i uskoro si počeo tonuti. Činilo ti se da tamo, s druge strane, gdje nalazi se blijeda svjetlost, vidiš i mutan Strijelin lik. Ošamućen si krenuo roniti ka površini. Mahao si rukama i nogama, ali koliko god mahao, nisi se pomicao, ako ništa, imao si osjećaj kao da toneš. Spustio si pogled i primijetio kako te tama polako okružuje, kao da te njezina težina spušta. Očajnički si se batrgao i ispustio si urlik kojeg je progutao bezdan, a pluća ti je ispunila slana voda. Uputio si još jedan pogled ka površini, ali tamo nije bilo ni svjetlosti ni Strijele.

Probudio te neobičan, gorak miris. Zapravo, buka lončića te probudila, miris ti jednostavno nije dao da opet zaspiš. Bio si prekriven znojem i teško si disao. Okrenuo si se na leđa i pridigao u sjedeći položaj. Strijela je čučala ispred šatora, lagana je vatrica gorjela i nešto se krčalo u loncu.

– Hej, imaš nešto nektara medosrka! – viknula je i glava te zaboljela – Tamo ti je u čuturici.
– Tiše malo! – viknuo si.
– Ne brini, medosrk će ti pomoći. Dobar je i za želudac nakon što se popije.
– Aha, misliš na kozokrvinu.
– Ne znam kako je vi zovete, ali s kozom veze nema.

Pričekao si nekoliko trenutaka i ustao. Zgrabio si čuturu i otpio nekoliko gutljaja slatkog nektara. Iskoračio si van šatora. Jedino što je ovaj dan blještalo bio je Strijelin osmijeh. Dan je bio sasvim siv, navrh planine oblaci nalik lavini.

– Dobro, možda ima veze s kozom jer izgledaš kao da te jedna sažvakala i zatim ispljunula. Samo ne znam na koju te stranu ispljunula.
– Što to kuhaš?
– Kahva. Razbudit će te.
– Igla miriše na to. I na još nešto.
– Kad smo već kod Igle, rekao ti je da mu se pridružiš na brodu kad malo dođeš sebi.
– Jel’ ti rekao zašto?
– Nije. Evo ti – natočila je kahvu u keramičku šalicu i pružila ti je.
– Hoćeš i ti sa mnom? – primio si šalicu i srknuo gorku tekućinu –
Zanimljiva je ova kava.
– Kahva – ispravila te – I ne, rekao je da želi vidjeti tebe.
– To sam i rekao – otpio si još jedan gutljaj dok si slobodnom rukom trljao oči – Nekako sam mislio da te to što želi vidjeti samo mene neće spriječiti da pođeš sa mnom.
Ošinula te pogledom – Popij kavu, umij se i odi na brod.

Slegnuo si ramenima i popio napitak do kraja. U plićaku si se ispljuskao vodom i prišao prvom čamcu. Zamolio si momke da te odvedu na brod. Jedan od njih ti je pružio ruku. Bio je tvoje puti, bakrene kose, visok i širokih pleća. Kazao ti je da se zove Bakar.

– Ti mora da si Mali – rekao je usput veslajući s nekolicinom svojih drugova.
– Kako znaš?
– Ne trebaš biti pametan kao Vrana da to zaključiš. Jedina si osoba moje puti u taboru koju ne poznajem. Zapravo, jedini si čovjek u taboru kojeg ne znam. Uostalom – nastavio je snažno povlačeći vesla – Svi pričaju o Iglinom nećaku.
– Zašto to?
– Ne znam jesi li primijetio, ali jedini si uz svog oca koji nas je iz mjesta došao pozdraviti.
– Da stvarno. Zašto nitko drugi nije došao?
– Previše pitanja postavljaš, ali to je dobro. Ne znam, možda je ljudima ono što je drugačije strašno.
– Ali ti si isti kao mi.
– Svi su isti kao mi. Samo malčice drugačije živimo.

Stigli ste do broda i shvatio si koliko je velik. Barem tri puta veći od prosječnog trgovačkog broda kakvi su ponekad znali pristajati kod vas, ali nedovoljno velik da u nj stanu svi ti silni ljudi koji se trenutno nalazili, neki u snu, neki pijani, na plaži. Bakar je cimnuo glavom prema nazad ukazujući ti na mornarske ljestve.

– Eto ti buškaina pa se penji.

Sjetio si se Strijelinih riječi. Nisi razmišljao i posegnuo si za prvom prečkom. Hitro si se uspeo i čuo si Bakrov glas odozdo.

– O-ho! Pogledaj majmunčića!
Pogledao si prema njemu, osmjehnuo se i mahnuo mu. Ubrzo si se našao na tamnoj palubi. Osvrtao si se i vidio si užurbane mornare kako natežu konope i nose kištre. Nekolicina je ljudi pušila lule i duhan, naslonjeni na ogradu. Čuo si psovke, čuo si smijeh i čuo si pjesmu. Dugo si promatrao jarbole i jedra i gotovo da si iskočio iz kože kad te netko čvrgnuo. Iza tebe nalazio se Igla, šeretski se cereći.

– Skačeš kao buha, Mali.
– A ti se šuljaš poput hulje.
– Šuljam se poput mačke. Hajde za mnom – pokazao ti je rukom da ga slijediš.
– Što radite, zar se pripremate za plovidbu?
– Moglo bi se reći.
– Pa tek ste došli.
– I planiramo još ostati, bez brige.
– Pa kuda onda plovite?

Zastao ti je i pokazao prstom prema plaži.

– Iza otoka?
– I ovako smo iza otoka. Samo ovisi s koje strane gledaš – nastavio je hodati i nije se osvrtao, zašli ste u potpalublje.
– Ne razumijem.
– Plovimo prema plaži, buho.
– Zašto? I nisam buha!
– Onda prestani skakati i piti mi krv poput jedne.
– Zašto plovite prema plaži? Nasukat ćete se.
– Tako je.
– Ne razumijem.
– Pa ne možemo zapaliti sva stabla na otoku i baš sve vaše barke. Smrznuli biste se kao hračak na vjetru i umrli od gladi.
– Lomača.
– Tako je. Treba nam to drvo za krijes – probijali ste se kroz potpalublje. Slabašna je svjetlost sipila između dasaka.
– Ali mokro je.
– Gorjet će. I drvo i jedra.
– Ali…
– … čime ćemo ploviti?
– Tako je.
– Ne brini se ti ništa – otvorio je vrata i ušli ste u prostoriju – Ovo su moje odaje, Mali. Što kažeš, a? – raširio je ruke i pokazivao na svoju kabinu. Zinuo si. Iznenadila te količina svjetlosti. Jedan je zid bio u potpunosti od stakla i iznenadila te količina svjetlosti unutra s obzirom na vrijeme vani. S tvoje lijeve i desne strane nalazile su se police koje su sezale od poda do stropa, bile su krcate knjigama, svescima, kojekakvim drangulijama, neke su ti djelovale bakreno i kositreno, druge pak kao da su bile od zlata. Tu su bile i bočice prepune tekućine i prašaka. Ispred vas nalazio se njegov ogromni radni stol. I on je bio krcat knjigama. Kule zatvorenih
i rasklopljenih knjiga djelovale su kao da će se svaki čas srušiti.
– Kako to da…
– … da stoje?
– Da.

Slegnuo je ramenima i pokazao ti da dođeš za njim. Prišli ste stolu, rekao ti je da sjedneš. Pred tobom nalazila se karta. Rekao ti je da ju je on radio pomoću tvog oca. To je sav svijet koji trenutno poznajete.

– Misliš da postoji i više?
– Mora biti.
– Zašto to kažeš?
– Inače svijet nije dovoljno zanimljiv – otvorio je jednu ladicu i izvadio čvor – Jel’ bi htio naučiti čvorove?

Oduševljeno si klimao.

– Tvoj otac ih zna tek nekolicinu. Više mu i ne treba za onaj plićak.
– Kako plićak, pa isplovi daleko?
– Vjeruj mi, Mali – uzeo je konop u svoje čvornate ruke – Prati moje prste, ovo se zove osmica – u nekoliko jednostavnih pokreta složio je čvor i zatim ga razvezao – Eto opet da ti pokažem.

Sljedećih ti je sat vremena pokazivao razne čvorove i objašnjavao za što se koriste. Bio je tu muški uzao, sidreni uzao, zastavni uzao i pašnjak te još nekoliko čvorova čija imena nisi mogao zapamtiti. Rekao ti je da je ovo za početak dovoljno.

– A kakvi su ovo čvorovi – pokazao si prema njemu.
– Koji?
– Ovi na tvojoj ogrlici.
Zastao je na trenutak – Zamršeni.
– Striče?
– Reci, buho.
– Po čemu to mirišeš?
– Ako čujem još jedno pitanje… – uzdahnuo je – Po nevolji – nacerio se.
– Osjetio sam miris kave i duhana, ali tu je još nešto.
– Imaš dobar nos za krvopiju – otišao je do police i donio bočicu sa zlatnosmeđim prahom, otvorio je, stavio malo praha na srednji prst i prstenjak i utrljao ga na donji dio vrata – Zove se cimet. Uzmi si bočicu, imam ih još nekoliko.
– Hvala ti.
– Hajde da prođemo čvorove još jednom prije negoli te pošaljem kući.
– Zar moram ići doma?
– Šaljem te na zadatak. Tebe i Strijelu.
– Kakav zadatak?
– Bili bi izaslanici. Treba nam nešto lišća i granja s vrha Stabla.
– Za krijes?
– Tako je, Mali. Tako da sad kreni.
– Ej, striče?
– Da? – djelovao ti je blago iznervirano tvojom znatiželjom.
– Pročitao si sve ove knjige?
– Neke pročitao, neke prolistao.
– Toliko ih ni moja majka nema.
– Ona ih ima sve u glavi, vjeruj mi, sinko, nije trebala preploviti devet mora i ukrotiti svih sedam velikih vjetrova ne bi li ih naučila.
– Mislio sam…
– … da postoji samo četiri velika vjetra?
– Tako je.
– Možda Švelja ipak ne zna sve – opet te čvrgnuo – Hajde, nađi Strijelu i donesite mi to granje i lišće.

Protrljao si mjesto gdje te opalio i kimnuo, zatim radosno istrčao iz kabine. Trebalo ti je neko vrijeme da se snađeš u potpalublju, ali ubrzo si bio na zraku. Ugledao si Bakra i mahnuo mu, mahnuo ti je nazad.

– I? Što te Igla trebao? – upitao je dok ste veslali prema otoku – Ne koristi toliko ruke, upregni leđa inače ćeš se prebrzo umoriti, možda i istegnuti mišić, tko zna?
– Pokazivao mi je mornarske čvorove.
Bakar je podigao obrve – Samo to? To sam ti i ja mogao pokazati.
– Dao mi je i važan zadatak – rekao si mu ponosno.
– Važan zadatak, ha? – grohotom se nasmijao – Izvrsno, onda Vam želim svu sreću u tome, mladi gosparu!
– Ne rugaj mi se!
– Ne rugam se, samo sam sretan što konačno nisam ja Iglin potrčkom.
– Nisam potrčko – odbrusio si zadihan.
– Pardon, izaslanik.

Došli ste do obale, pomogao si Bakru da odnese nekoliko sanduka iako pomoć nije bila potrebna. Potapšao te po ramenu i poželio ti je sreću, usput ti kazavši kako ćeš uskoro zaraditi svoju prvu tetovažu. Otišao si do Strijelina šatora i nje nije bilo tamo. Osvrtao si se i tražio je u talasanju tijela.

– Mali zbunjeno stoji, nekoga traži, koga to? Starom Krpi kaži – najednom progovori ti netko progovori na uho.
Iznenađeno si se osvrnuo i ugledao dobro poznato, pomalo nakazno lice i zatim pao na tur.
– Mršava buha izgleda kao da je ugledala duha.
Ustao si i otresao pijesak s odjeće – Što ti radiš ovdje?
– Krpa čita tkanje, pomoći će te naći družicu kako bi išli po granje.
– Znaš gdje je Strijela?

Kimnuo je i tako ostao stajati nekoliko trenutaka.

– Dobro, gdje je?

Cimnuo je glavom i krenuo klipsati kroz tabor. Uzdahnuo si i pratio ga. Kamp je zujao, djeca su se igrala i trčkarala, odrasli su pripremali ogrjeve za lomaču i, činilo ti se, bačve i ražanj za kakvu gozbu. Za jednom vatrom ugledao si Strijelu kako reže svinju i zatim joj vadi iznutrice. Djelovalo ti kao da dijeli karte, a ne kao da, natopljena krvlju, barata nožem, crijevima i iznutricama. Okrenuo si se zahvaliti Krpi kojeg najednom nisi nigdje mogao pronaći.

– Hej, Strijela?
– Reci, Mali – nije podizala pogled sa svinje.
– Igla želi da odemo do mjesta.
– U redu, idemo – rekla je, predala nož momku do sebe, obrisala ruke o odjeću i prišla ti.
– Ne bi li se radije prvo očistila?
Zakolutala je očima, prišla kablu vode i umila se, zatim ti prišla i povukla za sobom – Hajde.

– Zar ti nikada ne dosadi ovdje, na otoku?
Slegnuo si ramenima – Igramo se po cijele dane i slušamo priče.
– Mi te priče živimo. Bez nas ne biste imali o čemu pripovijedati.
– Nije istina. Priče su postojale i prije negoli se išta zbilo.
– Nemoguće. Riječ ne dolazi prije djela.
– Kako ne? Prva priča nastala je onog trenutka kad je čovjek prvi put podigao pogled i ugledao zvijezde, toliko je jasno.
– Ali prije toga se valjda nešto i dogodilo, Mali.
– Možda, ali to nije vrijedno spomena ni priče.
– Ali se dogodilo.
– Nije, jer nitko ne govori o tome.
– Neobičan si ti svat.
– Kaže mi djevojka koja pripovijeda kožom – rekao si i odgurnuo je i zatim potrčao.
Smijeh je tutnjao šumom i ptice su prštale krošnjama. Zadihani ste se našli van šume. Pokazao si joj kuću na vrhu brijega.

– Tamo živim.
– Vidiš, u tome je problem – rekla je s osmijehom.
– U čemu?
– Tvoja kuća ne može ploviti.
– Niti potonuti.
– Istina, osim u dosadi.
– Dosada na postoji tamo gdje postoje priče. Uvijek neke nove doplove.
– Uskoro će vam doploviti flota novih priča.
– Tako je, dakle neću imati razloga ploviti.
– Zar ne bi htio s nama u pustolovinu?
– Ne znam jel’ bi mi otac i majka dozvolili.
– Onda samo odi.
– Toliko je jednostavno?
Kimnula je – Zaista je toliko jednostavno.
– I ti si tako?
Opet je pogledala prema kući, pravila se kao da te nije čula – Čula sam da ti majku zove Švelja.
– Tako je, ima tu čast.
– Što će li reći na uzorke na mojoj odjeći? Mislit će da nisam dama.
– Pričaš gluposti – rekao si i započeo usponom – Uostalom, nije li istina da ste vi žene bolje upoznate s krvlju od bilo kojeg muškarca.
– Nisi ni upola glup kao što izgledaš, znaš?
– Hajde šuti i hodaj, nije najlakši uspon.

Majka vas je dočekala s oduševljenjem. Pripravila vam je napitak od orkancvjetova i meda i nije prestali zasipati Strijelu pitanjima i komplimentima. Jako su joj se sviđale crvene ruže na Strijelinoj opravi. Ono što te je iznenadilo je, zapravo, sama Strijeli zatečenost. Učinilo ti se kao da nije naviknuta da je se ispituje i zatim pozorno sluša. Čudio si se tome da tako otvoreno progovara o sebi i kratkom, ali čini se uzbudljivom životu. Upoznala je Iglu dok je radila kao sjecikesa na dokovima Svilengrada. Kaže kako se jednom prilikom osmjelila i pošla u Plavu ulicu gdje su se nalazili trgovci nešto većih trbuha. Bili bi je uhvatili, jer možda jesu debili, ali njihovi zaštitari svakako nisu, i oderali bi je živu, da slučajno i sam Igla nije u tom trenutku, kako se Strijela izrazila, bio uhvaćen u nejednodušnoj posudbi. Uspjeli su ih izgubiti u ribarskoj četvrti, gdje su se, okruženi ribljim glavama i sitim mačkama, zadržali do večeri. Kazao joj je da mu je baš potreban još jedan loš lopov hitrih nogu na brod i to je bilo dovoljno, u Svilengradu više nije mogla živjeti bez straha od tromih trgovaca i njihovih čuvara.

Primijetio si, kako osim lopovluka, nije spomenula što je bila i što je bilo prije. Kao da je netko zaboravio prvi dio priče. Majka vas je ispratila, rekla da će vam trebati tek malo lišća i granja i poželjela vam sreću. Kao da je teško otrgnuti nekoliko granja i lišće sa stabla.

Ribarske su se barke još uvijek lijeno ljuljale tamo u daljini, a igra tvojih prijatelja još se kovitlala mjestom. Ugledao si ih kod Stabla kako igraju skrivača. Prvi te ugledao Kamičak.

– Hej, pa to je Mali!
– Rekla sam vam da ga nisu oteli oni tamo s druge strane otoka – rekla je Košuta i zatim zbunjeno stala nakon što je ugledala Strijelu.
– Nije me nitko oteo, samo sam upoznao nove prijatelje. Ova je Strijela, i njezine su priče ispričane uzduž njezine kože.
Kamičak ju je odmjerio – Što ovdje radi?
– Došla mi je pomoći.
– Pomoći s čim? – čuo si glas iza sebe, okrenuo se i ugledao Čička.
– Prljava je. Što joj je to na haljini? – dobacio je još jedan glas.
– Krv – rekla je Strijela, sasvim mirno.
– Mora da je mesareva kći. Jesi li mesareva kći? Nisi dovoljno uhranjena da bi bila – rekao je Kamičak.
– Nisam mesareva kći.
– Nego čija si? – pritiskala je Košuta.
– Svoja.
– A zašto si tako krvava?
Slegnula je ramenima – Prokrvarile mi uši od količine glupih pitanja – krenula je prema stablu – Hajde, Mali, idemo skupiti granje.
– Granje? – graknuo je Čičak i prepriječio vam put.
– Da, ono drveno i tvrdo što raste na stablima – rekla je Strijela.
– Znamo što je granje – pridružila mu se Košuta – No, što će vam?
– Treba nam za lomaču – stao si između Strijele i Čička, ostatak djece okupljao se oko vas.
– Za festival? – Košuti su se raširile oči.
– Tako je – potvrdio si.
– Mi se bolje penjemo, da mi odemo? – upita Čičak.
– Nije potrebno, možemo i sami, svejedno hvala – Strijela ih je zaobišla i koračala prema Stablu.
– Ne razumiješ – doviknula joj je Košuta – Ovo je naše Stablo.
– Zaista – Strijela se okrenula na petama – Vas dvoje ste ga posadili?
– Ne, ali… – započela je Košuta.
– Ah, onda poznajete nekoga tko je Stablo posadio?
– Ovo je Stablo tu dulje nego bilo tko koga znamo. I nastavit će biti tu – mirno je rekao Čičak.
– Onda nije vaše.
– Iz ovog mjesta je, nemaš što tražiti na njemu – ražestila se Košuta.
– U redu onda – prekrižila je ruke i cimnula glavom prema tebi – Ja nisam odavde. On je.
Čičak je prasnuo u smijeh – On? Mali?! Pa on se ne može popeti ni za stol.
– Mogu se uzverati na Stablo! – ispalio si.
– Može, i može brže od tebe – nastavila je Strijela na što si je molećivo pogledao. Čičak je, osim možda Košute, bio najbrži penjač u mjestu.
Čičak te nadmoćno odmjerio – Onda je dogovoreno. Pobjednik, onaj koji se prvi popne do vrha, nosi granje za lomaču.
Nisi stigao ništa reći prije negoli je Strijela pljunula u dlan i pružila mu ruku – Važi.
Čičak je ponovio radnju i pružio joj ruku.

Stajali ste jedno pored drugog desetak koraka od stabla. Zamolili ste Kamička da posluži kao sudac.

– Kad nabrojim do tri, u redu?
– U redu – rekli ste jednoglasno. Čičak ponosno, ti jedva čujno.
– Jedan! – znoj ti je tekao niz čelo i pazuha – Dva! – srce ti je tuklo i grlo ti je bilo suho – Tri! – Čičak ti je zabio lakat ispod prsnog koša i odjurio. Ti si se presavio i hvatao zrak.
– Hej! Varaš – viknula je Strijela i pritrčala ti. Pitala te jesi li dobro na što si samo kimnuo. Podigao si pogled, Čičak je već grabio po granama, svakog trenutka sve bliže vrhu – Pusti njega, idemo – povukla te.
– Idemo? – upitao si je.
– A gdje si ti pošla? – Košuta vam je stala na put i istog se časa našla na tlu nakon što ju je Strijela uhvatila i spotaknula.

Pogurala te i dala ti lopovsku nožicu. Uskoro ste oboje bili u krošnji Stabla i sustizali ste Čička. Čuli ste Košutu kako reži i grebe za vama, a dolje, još ništa, djeca su vas ohrabrivala i smijala se. Strijela te povukla za ruku i pomogla ti da se uzvereš na granu iznad nje, a zauzvrat si ti učinio isto, s dvije ruke doduše, usput omotavši obje noge oko grane. Košuta vas je brzo stizala, a Čičak je usporio nakon što je primijetio da ima prednost i nastavio se oprezno uspinjati sve tanjim granama. Strijela i ti međusobno ste si pomagali, ali jedva se sustizali Čička, dok vam je Košuta bila sve bliže. Bio si joj skoro nadohvat ruke i zamahnula je rukom ne bi li te uhvatila za gležanj kad je pukla grana na kojoj je stajala. To će kasnije biti prva grana koju ćete svi zajedno staviti u lomaču.

Grana je puknula i Košutini kvrgavi prsti grčevito su se držali. Smijeh i vika naglo su prestali. Ti si paraliziran promatrao prizor, ali zato se Strijela u nekoliko skokova našla iznad ne pružajući joj ruku. Košuta ju je nekoliko trenutka zbunjeno promatrala prije negoli joj je pružila ruku. Djevojke su uskoro stajale na istoj grani, gotovo pa zagrljene.

– Hvala ti – teško dišući kazala je Košuta.
– Znam da bi napravila isto za mene, zar ne? Ipak je zabavnije kad se zajedno uspinjemo i kad krošnje odzvanjaju smijehom nego kad jedan po jedan padamo – sasvim smireno odgovorila joj je Strijela.

Košuta se samo nasmiješila i kimnula. Ti si im prišao i pružio ruku, Čičak se prestao penjati i promatrao je prizor koji se zbivao ispod. Pentrali ste se polako i Čičak vam je pomogao. Ubrzo ste došli do samog vrha.

– S obzirom da sam ja nehotice otrgnula prvu granu, mislim da bi bilo sasvim u redu da Strijela odabere sljedeću.
Na to je strijela kimnula, otrgnula grančicu i zataknula je iza uha – Ovako ih je lakše nositi.

Prasnuli ste u smijeh i svatko je odlomio još po jednu ili dvije grane. Uskoro ste se našli na tlu gdje vas je dočekalo i nekoliko odraslih ljudi smrknuta i ozbiljna lica.

– Što to radiš? – upitala je jedna žena.
– Tko ti je dozvolio da trgaš granje? – pogledi su bili usmjereni u Strijelu iako ste svi sudjelovali u skupljanju ogrijeva.
– U redu je – prišao si im – Igla nas je poslao, ovo nam treba za lomaču.
– I nije mogao sam doći? Ili možda misli da smo zaboravili njegovo ime.
– Ili da ovo nije prvi put da zahtijeva naše brodove. On i tvoj otac, Kartograf.
Košuta je stala ispred tebe – Da nije bilo Strijele – gestikulirala je rukom prema njoj – Pala bih i slomila vrat.
Najbliža je žena dobro odmjerila Strijelu prije negoli je kimnula – Recite Igli da i dalje pripada kopnu, što god si on umislio.

Djeca su se oprostila s vama, a zatim ste Strijela, Košuta, Čičak i ti krenuli prema taboru. Dan je odmicao, ali vas umor nikako nije mogao sustići, vaš bi ga smijeh otpuhao svaki put kad bi vam se približio. Izašli ste iz sjene iz zelenila i ugledali nasukane brodove od kojih su ostale samo kosti dok je ostatak, uključujući i jedra i konope, činio temelj lomače. Ugledao si svog oca i Iglu kako mašu ljudima, usput im objašnjavajući kako da postave daske. Kad su vas konačno ugledali oduševljeno su vas pozvali da im se pridružite. Pružili ste im granje i lišće.

– Ovo mora biti baklja kojom ćete zapaliti lomaču – ozbiljno je rekla Strijela pružajući mu granu koja je pukla ispod Košute.
– A da? – tvoj je otac podigao obrve – Zašto?
– Nesumnjivo iza toga stoji sjajna priča – s podsmijehom prokomentira je Igla.
– Nesumnjivo – složio se tvoj otac.
– Ovo je grana koja nas je zbližila – odgovorio si mirno.

Otac i Igla nasmiješeno su se pogledali i zatim slegnuli ramenima. Otac ti je kimnuo.

– Možemo li ikako pomoći? – pitao je Čičak.
– Sad ste već iskusni penjači – zaključio je Igla – Granje ide na dno, a lišće na vrh lomače. Netko se mora popeti na vrh i postaviti ga tamo.
– Mislim da je Mali zaslužio tu čast – rekla je Košuta.
– Slažem se – podržao ju je Čičak i zatim pogledao Strijelu koja je slegnula ramenima.
– Ne gledajte mene, meni je svejedno.
– Hvala na povjerenju, ali to bi trebao napraviti najbolji penjač – odgovorio si – A to je ili Košuta ili Čičak.
– Dobro, neka se netko već popne – brecnuo se Igla – Shvaćamo, pravi ste drugari. Ajde sad.
– Hajmo skupa – rekla je Košuta.

Čičak je kimnuo i njih dvoje pohitaše. Strijela te povukla za rukav i zajedno ste pažljivo postavili i rasporedili granje i grančice u podnožju lomače, pomno prateći uputstva tvog oca. Svjetlosti, ono malo što ga je bilo, polako je nestajalo, ali kako je sipilo sivilo dana, tako su se palile vatre i baklje, male zvijezde oko nečega što će uskoro postati plamteća preslika mjeseca. Nastajala je gužva, dolazili su mještani i nosili su sa sobom glazbala i piće. Strijelini, ničiji narod, srdačno ih je grlio, ali tvoji su sumještani bili pomalo potonuli, barem oni nešto stariji. Uskoro ste završili s postavljanjem granja, a Košuta i Čičak već su se spuštali. Stavio si ruke u džep i napipao bočicu. Bio je to prah koji ti je poklonio Igla. Uzeo si ga u ruke i pažljivo ga odčepio. Stavio si malo praška na prst i razmazao ga donjim dijelom vrata, usput gledajući je li te netko promatra. Vratio si bočicu u džep i stao pokraj Strijele s osmijehom na licu. Naborala je nos i čelo namršteno te pogledala.

– Ne pristaje ti taj miris, Mali – hladno ti je rekla.

Netko te potapšao po ramenu. Okrenuo si se i ugledao si Kosa i Vranu. Kos ti je pružio flašu. Srdačno si je prihvatio i otpio veliki gutljaj.

– Nemoj da ti pređe u naviku – čuo si oca.
– Ne slušaj ga, piće se često pretvori u novu priču – Igla ti je poručio.
– Ronjenje u vlastitoj rigotini nije priča, Igla – poklopio ga je tvoj otac.
– Ne brinite – Vrana je viknuo.
– Mi držimo oko na njemu – zaigrano je misao nastavio Kos.
– Sjajno, a tko drži oko na vama? – rekao je tvoj otac i povukao Iglu za sobom.

Pružio si bocu Strijeli. Stajali ste tako, nekoliko metara od krijesa, i promatrali tvog oca kako pruža granu koju ste mu dali prema logorskoj vatri. Crna grana i purpurno lišće zahvatio je plamen čiji je dim bio neobična mirisa, više nalik pjeni valova nego gorućem drvu. Igla ga je uhvatio za ruku i skupa su krenuli prema lomači. Nešto dalje, tamo gdje je svjetlost logora prestajala, a noć počinjala, stajao je Krpa koji je piljio u goruću granu. Sva se glazba utišala, žamor više nije žuborio i sve su oči netremice promatrale plamen, a plamen je polako i pomalo plaho prilazio truplima brodova i granju. Primijetio si kako su očeve ruke drhtale, mora da je do svježine rekao si sam sebi, a Iglina je ruka bila stegnuta u gotovo pa grču, šaka mu je čvrsto držala očevu.

Nije bilo govora, nisu se obratili ni ljudima ni bogovima. Bačena baklja postala je buktinja. Vatra se vinula u visine uz zastrašujući zvuk, grmljavinu grana i vrisak brodova. Plamen je mijenjao boju, jedan je čas bio boja jeseni, drugi je purpuran, zatim boje smrznutog jezera i zatim boje blještavih zvijezda. Dim je sukljao, djelovalo ti je da i blješti i svjetluca kroz noć.

Tišina je trajala još nekoliko trenutaka. Prolomio se pljesak i oduševljena vika. Vika i pljesak pretopili su se u pjesmu i ples. Noć je uskoro postala jutro, a ti se se opet našao pijan u Strijelinom šatoru. Ni ovaj ti put nije bila potrebna uspavanka.

Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, Jugoslaviji. Objavio je dvije knjige, “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi”. Trenutno radi na tri treće knjige. Živi u Zagrebu.