PROZA

Island-Mađarska

Na željezno, bijelo uzglavlje kreveta štipaljkom sam pričvrstila razglednicu Annunziata, Antonella de Messine. Ovu malu reprodukciju kupila sam u Palermu na jednom od naših svadbenih putovanja. Slika prikazuje mladu ženu glave pokrivene plavim pokrivalom. Velom ili maramom. Lice joj je ozbiljno i blago, izraz istovremeno pun sućuti ali i vlastitih dvojbi. Pored nje je knjiga, a ona sama gleda nekamo lijevo, dolje. Jednom rukom pridržava maramu kojom je pokrila kosu, a drugi dlan, okrenut prema nama, je malo podigla kao da želi nešto zaustaviti.
Prije sam često kupovala male reprodukcije renesansnih prikaza bogorodice ili običnih žena. Renesansno slikarstvo ima posebno umirujući učinak na mene. Sve je u mistici. Annunziata je isplivala na vrh male kolekcije i ujutro odmaram pogled na njoj. Moda je postala vrlo isključiva u svojoj slobodarskoj raskalašenosti jer neke stvari ipak ne dopušta i ne dovodi na modnu pistu. Pokrivanje glave je rezervirano za religiju. Mogao bi odjenuti bilo što danas ali ako bi počeo nositi marame i hidžabe, a nisi muslimanka, ispala bi čudakinja. Ipak osjećaj da bi pokrila glavu vrlo je jak i konkretan pa stavljamo kape i šešire. Marama je ostala u prošlosti, u čergama, na poljima nekih ravnica. Žene su danas gologlave i emancipirane.
Annunziata me jutros blago gleda. Iz samostana Sestara milosrdnica ne čuje se ništa. Ubrzo će zvono zvoniti na jutarnju misu. Mačke se već lijeno rastežu po asfaltu, nebo je napokon plavo i vedro i jugo je popustilo.
Žene svijet gledaju kroz špijunku. Čak i ako imaju novac i primanja, stan, osnovne uvjete za život i dalje su odijeljene tvrdim vratima nemogućnosti. Samohrane majke, potplaćene, usamljene, debele. Što ako ostavim Petra? Kuda bih mogla otići bez posla i novca? Preostaje mi da šutim i gledam svijet kroz špijunku. Osjećaj da sam stisnuta u mraku dovede me ujutro do prostora punog suza i samosažaljenja, tamo stišćem zube. Pomoć sa strane neće doći. Gledam lijevo i desno. Vidim samo političke stranke. Ovo sad već jako jadno zvuči. Sindrom skoka iz vlastite kože i osjećaj želatine nemogućeg koja guši pore na koži. Ni tu ni tamo. Ukotvljenost je dominantna dimenzija otkad znam za sebe. Jesmo li svi u tom osjećaju? Možda sam Petru trebala reći za dijete? Sigurno je da sam trebala, ali nisam. Nije neobično što je Dante neodlučne strpao u pakao. Odluka. Od-luka. Odvojiti se od luke. Riječ odluka već u sebi ima ugrađen odlazak. Zbog onog morfema-od. Zavidim časnama koje gledam kroz prozor iako njihova špijunka ima i rešetke na sebi. One su cijeli svoj svijet sagradile iznutra. Pčelice, svetice. Ili ova moja Annunziata koja me gleda sućutno. Neodlučnost je bolest svijeta. Što ako?
Tako se čovjek jednog jutra probudi neodlučan i histeričan. Tu nijedna meditacija ni čekanje ne pomaže.
Rekla sam Petru da bih rado na neko vrijeme otišla u staru kuću uz more. Rekao mi je: „Vidjet ćemo.“
Odgovorila sam pitanjem: „Kad ćemo vidjeti?“
Raširio je oči i gledao u mene nekako maloumno. Pitala sam se u sebi nije li on možda zaista malouman, bila sam bijesna, ali nisam uzmicala čekala sam odgovor na taj „Vidjet ćemo.“
Tako smo stajali u hodniku i piljili jedan u drugoga bez riječi, a mislili smo vjerojatno da bi trebalo onom drugom sada, ovoga trena skinuti glavu s ramena. –Caf!
Ja sam u sebi izgovarala rečenicu „Nestani!“
Vjerojatno i on isto.
„Kad ćemo vidjeti?“ skupila sam hrabrosti i ponovo izgovorila pitanje ukopana u zemlju kao stup, nepomična, zapriječivši mu prolaz svojim tijelom.
„U utorak“, rekao je. „U utorak ću znati idem li u Zagreb.“ I prošao pored mene, pomakla sam se i za njim izgovorila:
„A ja trebam čekati do utorka da saznamo hoćeš li ti ići u Zagreb odnosno smijem li ja ići u svoju kuću?“
„A ti idi odmah!“ izbacio je iz sebe i zatvorio vrata kupaonice.
Ja ću tvoj život učiniti nemogućim, pomislila sam i otišla u svoju sobu, ali čim sam zatvorila vrata osjetila sam navalu bijesa i osjećaj gušenja. Tijelo mi se u hipu zažarilo i bila sam spremna na borbu. Nezadovoljan čovjek gubi od svoje čovječnosti onoliko koliko teži nepravda u koju je uronjen.

Neka časna zalijevala je cvijeće vodom iz kante. Idilična slika. Annunziata drži ruku u zraku. Govori mi „Čekaj malo. Čekaj i čitaj knjigu.“ Međutim, previše sam nervozna da bih čitala.
Skuhala sam mung dal u umaku od rajčice, dodala lovor i klinčić, nisam kupila drugoga povrća. Od mahuna sam pripremila salatu, začinila čilijem, maslinovim uljem i rižinim octom. Petar je jeo ne obazirući se ni na što, glave pognute nad tanjurom.
Uvečer mi je rekao:“Bilo mi je zlo od ručka, baš zlo. Skoro sam povratio.“
Kad sam se vraćala iz šetnje nad gradom se uzdizao veliki bijeli mjesec. Djevojke su me mimoilazile prelazeći most. Subota je. Cijeli grad pocupkuje očekujući provod. Pred trgovinom mješovitom robom srela sam Tatjanu. Tatjana je moja susjeda, živi ulaz do nas i srećemo se najčešće u dvorištu kad vrlo žustro pričamo o svemu kao da se poznajemo od djetinjstva i kao da sve jedna o drugoj znamo, a zapravo smo potpuni neznanci. Veže nas samo ista lokacija na mapi. Tatjana ima plavu ravnu kosu do ramena i uvijek je počešljana i uredna. Ona je jedna od onih ljudi koji me motiviraju da budem bolja osoba. Urednija. Da operem ruke kad dođem u kuću i da izuvene cipele spremim odmah na mjesto. Da za sobom pospremim i da svaka stvar u stanu ima svoje mjesto. To je dobar osjećaj. Imati strpljenje za to da stvari pospremiš na mjesto. Neki se ljudi rode s tom sposobnošću, a neki je ne uspiju kultivirati do kraja života nego vješalice drže u kuhinji, a zimsku odjeću ljeti drže na vješalici u hodniku jer nemaju vremena pospremiti svoje stvari. Odnosno jedino u kaosu znaju gdje im je što. Ja volim pospremati stvari, ali to radim samo ponekad. Tatjana ima na sebi tanku jeans košulju i zajedno kupujemo namirnice pa do kuće čavrljamo o vremenu i kroničnom umoru od kojega svi patimo smješkajući se poput violina u uvertiri nekog Verdija.
„Vidi mjesec“, kaže Tatjana.
„Mislim da je pun.“
„Je'l to dobro ili loše?“ pita me sa smiješkom.
„To je dobro“, odgovorim „može biti teško, ali je dobro, ako uopće sve skupa ima ikakvog smisla.“
„Nadajmo se da ima“, uputi mi pogled neke djetinje dobrote.
S punim mjesecom za leđima svaka sa svojim plastičnim vrećicama u rukama u kojima je hrana u šarenoj ambalaži, svaka sa svojim keksima i mlijekom, tjesteninom i sirom razdvajamo se u dvorištu i penjemo u svoje stanove. Tako bude večer i mi kroz tu večer hodamo zapravo svečano ne obazirući se previše ni na što osim na svoje intimne probleme. Pred spavanje mjerim temperaturu. Sve je u redu, tijelo je prihvatilo gubitak. Možda nije ni shvatilo kao što ni ja nisam shvatila. Samo ne shvaćajući smo sposobni učiniti takve stvari.
Ležeći u krevetu čujem da Petar povraća. Nešto mu je ipak naškodilo. Nisam ja. Uistinu nisam. Petar cvili kad povraća i zapomaže, jauče. Bude mi teško to slušati, ali ne znam kako bih mu pomogla. Čovjek je baš jadan kad povraća. To je jedan od najtežih fizičkih impulsa. Lakše je plakati nego povraćati. Kad povraćaš znači da nešto definitivno nije u redu. Nešto si učinio i sada to vraćaš. Ponekad ljudi u panici viču „Povrati! Povrati!“ a baš tada ne možeš. Općenito je neobično što sa svojim tijelom ne možemo činiti što nas je volja. Ne sluša nas. Ima svoj odvojeni život. Duh i tijelo su rijetko u suglasju, a često izbačeni iz ravnoteže.
Island i Mađarska. Možda ipak Island. Mađarska je depresivna unatoč tucanoj paprici i čardašu. Komunizam u Mađarskoj me podsjeća na Kafkin Zamak. To je valjda najstrašnija knjiga koju sam ikada pročitala, tako zamišljam i komunizam u Mađarskoj. Blatnjava prostranstva i jezik koji nije indoevropski. Radije Island o kojemu ne znam ništa osim Bjork.

Staša Aras
Odlomak iz romana Horror vacui, Treći Trg, 2020.

Staša Aras rođena je u Trogiru 1972. Profesorica je hrvatskog jezika. Bavi se književnim moderiranjem i organizacijom književnih susreta (Kalibar, književni festival u Zadru) te je urednica književnog programa u Art radionici Lazareti, u Dubrovniku. Piše eseje za Treći program hrvatskog radija te književne kritike i prikaze na portalu Najbolje knjige. Objavljivala je u gotovo svim hrvatskim relevantnim časopisima za književnost (Quorum, Forum, Poezija, Tema, Fantom slobode, Zadarska smotra, Dubrovnik, Literat itd.). Objavila je dvije zbirke poezije, Takve se stvari događaju ljudima (Algoritam 2014.) Nedolično i vrijedno spomena (Durieux 2015.), i knjigu kratkih priča Meke granice (Algoritam 2015.). Za kratke priče dobila je nagradu „Vranac“ na festivalu Odakle zovem (Podgorica 2015. i 2016.), a ovjenčana je i nagradom „Mate Raos“ za najbolju kratku priču. Rukopis Horror vacui nagrađen je na trećem konkursu za prozu Trećeg Trga i Beogradskog festivala poezije i knjige (2020). Živi i radi na relaciji Dubrovnik – Zadar.