Ljudi iz divljine
Nikome iz njezine prošlosti još nije palo na pamet da ona živi na napuštenoj jahti nasukanoj na obali otoka. Napokon je bila sretna. Posjedovala je valove što su zapljuskivali pramac broda, borovu šumu iza leđa, sjajne guštere i kukce koji šušte u travi, sunce, zrikave, tople noći. Pobjegla je od života na kopnu. Tamo nije vjerovala u ljubav niti u prijateljstva. Istina, bilo je odbljesaka sreće, ali to je više nije moglo zadržati.
Potrošili smo sve lijepe upaljače
Rečenica titra na ekranu mobitela. U velikoj su sobi jedino svjetlo šarene lampice na zidu. Na podu popijena boca vode, napola pojedena vrećica čipsa, prazno pakiranje žvaka, omot čokolade, ištekan punjač za mobitel i laptop. Ona leži na bračnom krevetu samo u prevelikim gaćama. Nije ni važno kako izgleda, važno je jedino to da sve navedeno vjerojatno neće pokupiti s poda još sljedeća tri dana. Prozor je širom otvoren, ljeto je i zavjesa nije navučena. Noć je i najgore što se sada može dogoditi je neka pjesma Loua Reeda iz daljine.
Rođena kao Marija Magnolija, u jednoj od dvije posljednje katoličke porodice u starom dijelu primorskog grada, Urban i Piran, mater je nosila uvijek visoko uštirkane okovratnike, dokoljenice i suknje na brižljivo peglane falte babe Gospave, koja je podiže pod palicom samostanske discipline, u vječitom strahu da njena divlja, bujna ljepota ne krene da izaziva muške pa da završi kao majka joj, za koju govore da je lokalna fuksa koja visi za šankovima i dočekuje pomorce raširenih nogu.
11.
Sreten ju je kradimice uneo u svoju sobu. Uzalud se trudio da je od mene sakrije. Kako je mogao da bude toliko naivan i da pomisli da će ta stvar proći pored mene tek tako? Video sam je samo na tren. Iako ju je obmotao teksas jaknom, vrlo dobro sam znao šta drži u rukama. Zar je moguće?
Stanovali su u kući na kraju grada u koju ih je primio Tinov rođak, u trenutku kada više nisu imali kud. Lenin otac je iznenada promenio odluku da će im davati polovinu novca potrebnog za iznajmljivanje stana, a onda je, verovatno, Tinov otac pomislio da on nije gori, tako da su slagali uglas i, naravno, preživeli. Tinov rođak je živeo sam i, čuvši šta se desilo, ponudio im je da pređu kod njega na neodređeno vreme. Kuća je imala debele zidove i visoke plafone, i bila je u prilično dobrom stanju, ali pošto su se preselili u poznu jesen, najveći problem im je bio kako zagrejati prostorije. Navikli na život u stanovima sa parnim grejanjem, teško su se privikavali na peć koju su ložili ugljem i koja je zahtevala posvećenost i napor.