Magdalena Blažević, Svetkovina, Kontrast, 2020.
Teška vremena stvaraju jake ljude. Jaki ljudi stvaraju dobra vremena. Dobra vremena stvaraju slabe ljude. Slabi ljudi stvaraju teška vremena.
G. Michael Hopf, Oni koji ostaju
Jelena Zlatar Gamberožić, Svijet je gladno mjesto, CeKaPe, Zagreb, 2022.
Iako se zbirka Svijet je gladno mjesto ne bi mogla žanrovski odrediti kao horor, ovo prozno djelo bremenito je zlokobnim svjetonazorom što ostavlja upečatljiv utisak zjapećih usta svijeta, iz čijeg mraka progovaraju likovi autorice Jelene Zlatar Gamberožić.
Vanja Šunjić jedna je od suosnivačica Književne zadruge iz Sarajeva, osnovane ove godine s ciljem da ponudi tekstove mladih autora kojima je gotovo nemoguće doći do prilike za objavljivanje svojih radova.
Svašta bih “mudro” mogla reći o “Mladenki kostonogoj” Želimira Periša, najboljem hrvatskom romanu po mišljenju žirija T portala. Od toga da je u pitanju “postmodernistički guslarski ep o veštici Gili“, do toga da Periš u 52 glave + nešto dodataka, “nelinearno, muzikalno i mozaično priča brutalnu priču o životu nesretne progonjene žene i deteta joj Carevića.” Ali to su već rekli pre mene. Zato ću probati da sumiram (ne i da sažmem) šta je mene potpuno opčinilo u ovom, slažem se, vrhunskom romanu: to kako se Periš maestralno i inteligentno zeza, pričajući krajnje ozbiljne priče! Naravno, moje omiljene: o progonu mislećeg pojedinca, filozofiji i uskogrudosti palanke, slobodi, majčinstvu, ljubavi. Nije u pitanju samo pričanje priče u priči ili pak kreativno poigravanje sa kombinovanjem različitih stilova i žanrova u okviru različitih glava (od dramskih dijaloga, preko romana, eseja, muzičke kritike, video igrica, sudskih zapisnika, deseterca, do dnevničkih beleški). Prevashodno je u pitanju to kako u okviru tih različitih žanrova uz komične stihove, replike ili prosto uvodeći imena poznatih ličnosti u novim ulogama, “razblažuje” tragične situacije, sprda se sa tabuima i stereotipima, izruguje dogmama i ljudskoj gluposti, relativizuje autoritete i nijednog trenutka ne zaboravlja šta je dobro, ispravno i moralno. Ali ne po aršinima uskogrudih ljudi, već po onim pravim, da kažemo kosmičkim. Njegov roman je i feministička knjiga, i oda materinstvu, i oda pameti, nežna ljubavna priča, ali i dramatična saga o devojcici Bijelni, koja se bojala vuka i koju je zlo nateralo da postane prvo vidarka Gila, a zatim i crna Alisa.
Ušavši u najuži izbor za NIN-ovu nagradu, roman Yugoslav dospeva u sam centar književnokritičke recepcije 2020. godine kad izlazi i drugo izdanje. U širem smislu, roman tematizuje smrt oca i smrt države, odnosno autorka uspostavlja analogiju između dve datosti. U užem smislu, roman Yugoslav možemo posmatrati kao svojevrsni intimni rukopis, malu porodičnu istoriju satkanu od svakodnevnog prožetog vedrom nostalgijom. Ana Vučković unosi u svoju prozu elemente svakodnevnice, male jednostavne stvari, na šta često sugerišu i sami naslovi poglavlja, što implicira da je možemo posmatrati kao malu istoriju privatnog života u socijalizmu.
Sledeća