Magdalena Blažević, Svetkovina, Kontrast, 2020.
Teška vremena stvaraju jake ljude. Jaki ljudi stvaraju dobra vremena. Dobra vremena stvaraju slabe ljude. Slabi ljudi stvaraju teška vremena.
G. Michael Hopf, Oni koji ostaju
Svetkovina je prva zbirka priča bosanskohercegovačke autorice Magdalene Blažević (1982). Iako književnost često trpi upotrebu floskule zvane „neispričane priče“, ovo djelo doslovno živi od nedovršenosti i svih njenih krakova. Na prvi pogled kratka, zbirka na sebi svojstven način zahtijeva vraćanje na pročitano i zadržavanje na dijelovima koji su sklopljeni suviše tijesno. Radnja je smještena u nekom selu u Bosni, a većina priča opisuje likove žena, djece i bljedunjavih muškaraca. Na tragu ovog pregleda, moglo bi se reći da Svetkovina već doziva seosku farsu. Ipak, prije da se radi o izvještajima tragičnih ljudskih fatuma, uzaludnog izmicanja i pasivnog ostajanja u selu.
Već prva priča u zbirci, Uspavanka, obasipa čitatelja/icu kratkim rečenicama kojima kao da nedostaju pojedini elementi: Zimi su šine sivi led. Skiči pod željeznom oštricom. Tanja stiska metalne ručke bicikla. Ona je suha stabiljka kukuruza. Ovakve rečenice zaista imaju pomalo nelagodan ton i ritam, no riječ je o stilskom postupku parcelaciji, koja će preovladavati kroz cijelu zbirku. Čitatelj/ica neće pronaći ni mnogo dijaloga, nego samo poneku repliku koja prati sumorne i učahurene ljudske odnose. Čini se da se kratkim i pomalo drskim rečenicama nastoji emocionalno obojiti iskustvo raznih žena, čime se produbljuje jaz između protagonistica i čitatelja/ica.
Pomanjkanje emocionalnosti ili ekspresivnosti nije dovelo do osiromašavanja smisla, no valja reći da se čitatelj/ica mora angažirati u razotkrivanju priče. Ništa nije do kraja dato, a mnogo detalja nedostaje da bi se dobila potpuna slika. Stoga, ovo nije knjiga koja se može čitati u jednom dahu. Naprotiv, kad je riječ o prvijencu Magdalene Blažević, stalna zastajkivanja i revizionizam pročitanog morali bi se shvatiti kao sastavni dio čitateljskog iskustva. Ne ulazeći u namjere autorice, može se reći da je zbirka malo odškrinula teška vrata svog sadržaja. No, čitateljstvo će samo odlučiti da li ih uopće želi otvoriti do kraja.
O likovima u ovoj zbirci ne saznajemo mnogo. Iz života su izdvojeni tek isječci koji imaju ton izvještaja, bilo da se radi o pričama u prvom ili trećem licu. Tako su Nar, Svetkovina, Hadžibeg, Vrba, Noćnik priče u ich-formi koje i dalje zvuče kao dokumentovanje iskustva. Reklo bi se da socijalne teme ovdje jednostavno zahtijevaju jednu vrstu što udaljenijeg i što monotonijeg izvještavanja o sudbinama. Nepristrasnost i distanca, zajedno sa često korištenom spoljašnjom tačkom fokalizacije, još više naglašavaju nelagodu i pojačavaju anksioznost pri čitanju. Uz sve navedeno, Magdalena Blažević bira teme koje su neobične i pomalo odsutne u književnosti. Može se diskutirati o tome da li je ova zbirka tek škrinja sakupljenih (ili fikcionaliziranih) iskustava, ili je neka vrsta Pandorine kutije otvorene u bosanskohercegovačkom selu.
Nietzscheanski ekvivalent između čovjeka i životinje u ovoj zbirci doživljava svoj vrhunac. Pijanci koji spopadaju svoje supruge, mentalno zaostali dječaci, neželjena i bolesna djeca, te zakržljale i ofucane životinje oko kuće, samo su popratni elementi cjelokupne atmosfere u djelu. Važno mjesto u takvom narativnom ustrojstvu svakako ima ono što bismo nazvali majčinskim diskursom. Iskustvo gubitka djeteta, opisano u nekoliko zasebnih pripovijetki, predstavljeno je na različite načine. U Svetkovini majčinski instinkt se opovrgava, skupa sa patrijarhalnim imperativom koji kaže da je materinstvo urođeno svim ženama. Tako će neke junakinje djecu rađati u prljavim toaletima, a potom ih spuštati u rijeku. Ovakav pastiš biblijske priče zasigurno u sebi ima pejorativno značenje, jer niti jedna majka u zbirci nije predstavljena kao svetica. Tu su i mnoge majke koje gube djecu na porođaju, što ostavlja dubok trag na njihove ličnosti.
Ostaje pitanje zašto su ženske junakinje u Svetkovini predstavljene na takav način da se njihova priroda ne može strogo svrstati u kategoriju heroja, antiheroja ili negativca. Sve žene koje nalazimo na stranicama ove zbirke posjeduju osobine svake od ove tri kategorije, ali su i dalje nedovoljno okarakterizirane zbog nedovršenosti. Ipak, ovo djelo pokazuje da žene mogu biti i ubice i divne majke, i bjegunci i pasivni posmatrači vlastitog unižavanja, a sve to kroz izrazito realnu prizmu i zamisliv okvir.
Progovaranje o tabu temama kao što su silovanje ili čedomorstvo izdvaja ovo djelo iz proze pune općih mjesta. Magdalena Blažević je dokaz da bosanskohercegovačka proza nije zamrla sa veličinama kao što su Ivo Andrić ili Meša Selimović, te da jedna žena itekako može pisati o temama koje su društveno i politički vrlo pregnantne. Vrijeme i ljudi u Svetkovini opasani su vječitim tokom rijeke Bosne, koja zaista predstavlja jedinu turobnu konstantu, nezavisnu od ljudskog djelanja. Pisanje o ovakvim društveno neprihvatljivim i često ignoriranim temama ne označava smrt umjetnosti. Naprotiv, tabu pokazuje da je život i dalje tu, i da funkcionira sa svim svojim neispravnim zupčanicima. U tome se očituje najveća snaga i značaj ove zbirke – u apsolutno vjerodostojnom i neidealiziranom prenošenju škripavog mehanizma života.
