Svojom debitantskom zbirkom poezije „Sarajevo shit“, Hana Tiro ulazi na savremenu književnu scenu s jasnim, direktnim i angažiranim glasom. Zbirka sadrži 21 pjesmu koje su nastajale tokom sedam godina i reflektira iskustvo odrastanja i sazrijevanja u postratnom Sarajevu.
Iz neobjavljenog rukopisa
mili
ljudi se neprestano smenjuju u rastu ili
uklope u tkaninu izblede i sklone sa strane
ne odolevam delovanju zagrljaja
ne ponavljam napuštanja da bih ostala i
znam šta sam sve zaboravila
unutrašnjost tvojih šaka
korišćenje indijske indigo boje
miris eukaliptusa svakako
u međuvremenu
deca preko raspusta porastu
rastem distancama
put do kuće je isti
ja nisam
ti kako si
Odlomak iz djela u nastanku
Snop svjetlosti padao je na polovicu kreveta koji je zauzimalo njezino tijelo. Odlijepio sam kapke, trepnuo nekoliko puta i ugledao sam lice, sasvim kvalitetno lice. Ispod očiju rasplitala se paučina sitnih bora, bora od smijeha, i tek nekoliko, još sitnijih, od godina. Ljudski godovi.
Upitaj prašinu
Kao da je bilo prije sedam života
kada je svijet odlučio da nas obrazuje
Na krilima humanitarne pomoći
i nevladinih organizacija
učili su nas da rukama stvaramo
Pravili smo vijke i figurice od drveta –
neophodne elemente misteriozne mašinerije
koja pokreće novi svjetski poredak
Jasno se sjećam djevojke
s kojom sam se viđao tih dana
Bila je iz Hamburga i zvala se Elisa
Previše je brinula dok sam tražio posao
Budile su me njene usne filmske dive
Proganjale su me njene lude oči
Svjetlost i toplota ulaze kroz prozor
i sjećanja ove pjesme rasprsnuta odlaze
na zrncima prašine iz sobe
Sva sam ti ljubavna,
Mirišem na ruzmarin,
Pun mesec i tajne.