Odlomak iz djela u nastanku
Vjetar je iz zvižduka prešao u vrisku, kiša je počela padati, ali plamenje nije posustajalo. Ljudi su polako izlazili iz svojih automobila i prstom upirali u zapaljeni neboder. Požar se polako širio prema donjim katovima, a ja nisam mogao prestati razmišljati o tome kako ne odlazi samo zgrada, nego i dijelovi jednog svijeta, svijeta koji je već neko vrijeme na izdisaju.
Zazvonio mi je mobitel. Ispuštam Gitinu ruku i vidim kako me nepoznati broj zove. Iako to inače ne činim, alergičan kakav jesam na pozive nakon godina u korisničkoj, javljam se.
– Ej, šaljem ti nešto u slučaju da sve ode u kurac.
– Tko je ovo?
– Leptirica, jebala te ja.
– Što odlazi u kurac?
– Sve. U Vjesniku sam i pokušavamo zbrisati.
– U Vjesniku?
– Da, šaljem ti nešto u slučaju da…
Nisam poslušao rečenicu do kraja nego sam krenuo prema požaru.
– Ej, jebote, gdje ćeš ti?
– Frendica mi je zatočena u Vjesniku.
– I ti ćeš je spasiti?
– Ne mislim se svađati. Jel’ ideš?
– O Kriste, pederu, da, idem.
Ušli smo na glavnu portu, a portira, dakako, nigdje. Gita je pozvala lift na što sam je upitao koji vrag izvodi. Pohrlio sam stubištem i već na prvom katu čuo uzvike. To mora da je Leptirica, pomislih. Naglo sam otvorio vrata i vidio prazan hodnik. Prazan izuzev stola za tenis i dvojice uspuhanih zaštitara. Onaj dalji taman se saginjao po lopticu tako da sam mu vidio dupe.
– Alo! Šta radite? – viknu onaj bliži koji je brisao znoj sa čela.
– Jel’ vi znate da Vjesnik gori? – suho će Gita.
– A? – odgovore unisono.
– Neboder gori, možda je pametnije da zbrišete – povukao sam Gitu nazad na stubište i nazvao Leptiricu.
Nije se, dakako, javljala.
– Ej! – viknuh – Leptirice!
Potrčao sam uz stubište, nisam ni znao je li Gita sa mnom ili ne. Uspio sam doći do petog, možda čak šestog, ali vjerojatno četvrtog kata kadli mi je došlo do povraćam. Prvo sam mislio da je do kondicije, ali onda sam shvatio da teško dišem i da me obavija dim.
– Leptirice! – pokušao sam povikati, ali sam se na pola riječi zakašljao.
Olovnih sam nogu pokušao nastaviti, ali nije išlo. Dozivao sam Gitu i trudio se spustiti niz stubište, ali nisam mogao disati i poskliznuo sam se. Pod se zaletio na mene, a ja sam se trudio izmaknuti. Čuo sam kako me netko proziva debilom i onda sam skliznuo u crnilo.
*
Gledam tog pikseliziranog frajera sa skejtom. Fura skinny jeans iako mu škembica prijeti ispadanjem, majicu s raglan uzorkom i nekakvim natpisom (čini se da je možda bend u pitanju), a frizura mu je raskuštrana, šatro boemska. Klizim palace po desnoj analognoj gljivi na joystick i rotira se kamera oko protagonista. Skejtera vidim odozgo i vidim kako je počeo ćelaviti. Stisnem X na kontroleru i ekran se zacrni.
Figura skatera slijeće na asfalt i odgurne se na skejtu; istovremeno počne svirati pop punk rif. Kotačići stružu po narančastoplavoj podlozi i shvaćam da se nivo nalazi na mom starom srednjoškolskom igralištu, samo što ima pregršt skejterskih rampi, half-pipeova i poolova.
Približavam se jednoj od rampi i pritišćem X i zatim △ izvedem savršeni grind. Ispred mene se pojavljuje bijela mačka uz natpis “PRESS X TO TALK”. Opet stiščem X i pjesma na soundtracku kreće u refren.
“Za stolom do klinci kombaju gens”
Prvo što pomislim je: koji kurac? IDEM nije na soundtracku Tony Hawk’s Pro Skater 2. Maca za to vrijeme odgovara.
“…”
Tri točke plutaju u plavom balončiću i maca se svom brzinom zapiči daleko od mene. Pratim je i usput izvodim trikove i pumpam bodove.
↙ + ▢
X + △
↖ + ▢
↓ + O
Maca ulijeće u pothodnik i čeka me. “PRESS X TO TALK”.
“BUDI JEBIVJETAR.”
Budi jebivjetar, kaže ta bijela spačka. Odjednom nas zabljesne svjetlost i nešto zagrmi.
*
Probudio sam se uz tutnjavu tračnica. Boljela me glava i kroz zamućenu vodu čuo sam glasove i ugledao nejasne siluete nedaleko od mene. Kad su primijetili komešanje jedna od njih mi je prišla i nježno pljusnula lice. Trebalo je nekoliko trenutaka da mi se vid izoštri i da vidim Gitino lice.
– Čuješ me? Ej, junačino. Kako si?
– Loše. Ali ne brinem, bit će još gore.
– Okej, dobro je – rekla je silueti u blizini.
– Gdje smo? – upitao sam ih i uspravio se. Sjeo sam i trudio se raščistiti paučinu u glavi.
– U ZIHER-u. Idemo do postaje Poštara lakog sna, upravo smo prošli postaju Fajrunta. Ta je negdje između Limba i Krivog, brijem – odgovorio mi je poznati glas.
Mlada djevojka, sitne građe, duge, nepočešljane smeđe kose s plavim pramenom i crnih očiju još više naglašenih tušem. Pušila je cigaretu, koju je zatim predala momku kraj sebe. Bio je iznimno visok, ofarbane crvene kose, nosio je kratku majicu iznad duge majice i s uha mu je visjelo nekoliko naušnica.
– Što je kod Poštara? – upitah.
– Naša baza – rekao je klinac – Zapravo, naša rezervna baza i naša nova redakcija otkako smo staru izgubili.
– Ček – glava mi se sad već u potpunosti razbistrila – Vi ste Ponoćni radio? Ti si Leptirica? – prstom sam pokazao u djevojku.
– Je. A ovo je Mali – pokazala je prema crvenokosom koji joj je vratio cigaretu.
– Ali, vi ste…
– … klinci? Djeca? Dripci? – sugerirala mi je Leptirica.
– Bili ste i vas dvoje kad ste počeli pisati i baviti se novinarstvom i čim god, kaj ne? – upita Mali.
– Ali samo malo. Redakcija vam je bila u Vjesniku? Pa kak…
– … nas nisu skužili? Nikoga jednostavno nije bilo briga – mirno je odgovorila Leptirica.
– Objasnit će nam kad nas odvedu na sigurno – Gita mi dodaje bocu vode.
– Na sigurno? – otpijem gutljaj – Od čega nas uopće trebaju čuvati?
– Od onih koji su skurili Vjesnik, toliko je očito. A sada sčilaj malo. Činiš nas nervoznim – Leptirica zgazi cigaretu pod čizmom.
*
Zgazio sam žohara na izlazu iz metro. Čuo sam odurno krckanje hitinastog egzoskeleta zbog čega odmah pomislih da se nalazimo u Dubravi ili Novom Zagrebu devedesetih. Gita je primijetila moj izraz lica te me upitala jesam li dobro. Kimnuo sam i nastavio sam hodati.
Leptirica i Mali facetimeali su s nekim i govorili da su okej, da su se izvukli za picinu dlaku.
Pokušao sam spojiti što se događa, što sam sve proteklih dana proživio i ništa me zapravo nije previše čudilo, ali ono što je bilo nevjerojatno jest da sam sve što se odvilo prihvatio onako, kao da sam uhvatio šesticu, ili još bolje sedmicu, na putu za posao.
Vijugali smo hodnicima i stepeništima i konačno završili u nečemu nalik stražnjoj prostoriji kafića; bilo je tu nekoliko bačvi piva, boca vina i flaša žeste. Slijedili smo Leptiricu i usoro smo se našli iza šanka. Prozborila je nekoliko riječi sa šankerom, niskim Azijatom i konačno sam shvatio…
– Jebote, jel’ ovo… započeo sam.
– Bife HNK – dovršila je Gita.
– Je – cerila se Leptirica – Kaj? Dosta ste vremena proveli ovdje?
– Pa da, radila sam u HNK k’o studentica nekoliko godina.
– A ti?
– Cuga je bila jeftina, a glumci vole počastiti – slegnuo sam ramenima.
*
Kiša je padala i grad se zrcalio u sedefastim ulicama, njegov sjenovit i razliven dvojnik, a naši koraci bili su upareni s koracima aveti zarobljenim s druge strane, u tom tamnom, iskrivljenom i turobnom gradu i kao da su samo čekale skliznuti u na ovu stranu i zamijeniti s nama mjesta.
– Hej, gdje ćeš? – Gita me hvata za rukav – U ovoj ulici im je štek.
Dolazimo do haustora pod brojem 49 i tu skrećemo. Nitko ne ide prema ulaznim vratima nego produlje u dvorište na čijem kraju vidim ulaz i stepenice koje vode do jarko osvijetljenog prostora gdje djeca u bijelim kimonima treniraju karate ili koji li već borilački sport. Ispod njih i ispred ulaza u prostoriju gdje je gorjelo potmulo svjetlo na jednoj od razbacanih gajbi sjedi prilika čiji se čik svako toliko zažari poput signalne bove, a zatim mu dim krene sukljati iz glave.
– Nervozan si k’o mala životinja u pustinji – kaže mi Gita.
– Vjesnik je izgorio i mi skoro s njim, normalno da sam nervozan, da ne pričam o tome da nas vode na sigurno, a da ne znamo na sigurno od koga ili čega, jebem li ti genitiv da ga jebem.
Kod ulaza vidim hrđavi i izblijedjeli natpis:
PAPAGENO CASTING AGENCY
Leptirica i Mali ušli su u prostoriju s trećim i mi smo ih pratili. Odmah na ulazu nalazila se kuhinja, ako pult s poredanim čašama, visoki stol s ostacima dostavljane hrane, sudoper i mala peć i štednjak uopće mogu i nazvati kuhinjom. Bijele podne pločice bile su umrljane blatnjavim otiscima cipela koji su se preklapali poput palimpsesta, pritom tvoreći neurednu i neurotičnu priču.
Leptirica prilazi golemom frižideru u hodniku i otvara jedno krilo na što spada gromada leda kojoj se ona vješto, gotovo kao da je to očekivala, izmakne.
– Gunga Din! Opet nisi ugasio jebeni ledomat!
– Moj bed – začujemo glas iz druge prostorije.
– Je, kurac moj bed – promrmlja i ode u kuhinju po nož – ‘ćete kaj piti? Mogu vam složiti skinny bitch, Yugo bitch ili gin tonic, možda. Mislim da ima još nešto piva.
– Što je Yugo bitch? – upita Gita.
– Isto k’o i skinny, samo s…
– … s pelinom, pretpostavljam – ubacim se – daj mi Jugokuju, ak’ nije bed.
– I meni.
Leptirica kimne i krene tucati led nožem.
– Smjestite se, dofuram vam cugu.
U dnevnom boravku nalazi se prljavobijeli kožni kauč s golemom flekom (iako ću nekoliko stranica kasnije shvatiti da je to zapravo jedina čista točka), a odmah do njega nalazi se crni stolić oko kojeg je, po neravnom parketu, bilo porazbacano nekoliko grimiznih jastučića, na jednom od zidova nalazio se katolički kalendar, a podno njega križ napravljen od koncertni plakati i dok je Mali za stolom kuckao za laptopom, drugi je momak, okrenut leđima, postavljao ploču u mali, portabl gramofon iz kojeg je prvo doprio murmur, a zatim prvi tonovi Miles Davisove “So What”.
– Ne opet taj tvoj jebeni jazz – Mali podigne pogled s ekrana.
– Ajde, odjebi, filistre – okrenuo se i krenuo prema nama ispružene ruke.
Mladić je bio nešto niži, tamnoput, dulje crne kose s crnim pikula očima. Nosio je crnu dolčevitu i gotovo pa trapezaste smeđe samtene hlače.
– Gunga Din? To jer si cigo… ovaj, rom? – upita Gita.
– Kriste, pederu, Gita – protrljao sam oči.
– U redu je, ali ne spadam ni u jednu od tih etničkih skupina. Starci su mi Nesvrstani. Mama Nepalka, tata Indijac, a ja – slegnuo je ramenima – vječito ciganin.
– Dobro, daj, sjednite, činite me nervoznim – ubacio se Mali – Da kak’ spada upoznamo legendarnu ekipu koja je pisala za Zihericu.
– Vi znate za Zihericu? Brijao sam da je to umrlo zajedno sa Soulseekom.
Ziherica. Na to mi se lice razvuče u osmijeh kao kad početkom ožujka osjetiš miris trešnjina cvata. Fanzin za koji je pisalo nas nekolicina entuzijasta desetih godina ovog milenija, dvadesetih godina naših života. Frikovi koji sve što su radili jeste slušali muziku, čitali, išli na koncerte, pili i pisali pisali pisali kao da nam život ovisi o tome. DIY i lofi i garažni bendovi, filmovi Jima Jarmuscha Wong Kar-waia, svaku noć u potrazi za svetim gralom. Ta je priča potrajala nekoliko godina. Zapravo ni ne znam zašto se sve raspalo.
– Je, pa kak’ ne. Zato bi nam bilo drago, da ne velim da bi nam bila čast da nam se pridružite.
– Kome to nama? – upitam.
Leptirica nam je donijela piće i sjela prekoputa.
– Nama. Ligi jebivjetara.
Sven Popović rođen je 1989. u Jugoslaviji. Trenutno piše novu knjigu.
