Opet nemaju jogurta u hladnjaku. Milijun sam mu puta rekla: Miki, za tvoja crijeva jogurt je ključan. Klju-čan! On je odmahivao rukom, uglavnom je odmahivao rukom. Nekada ni to. Međutim, i dalje nije kupovao jogurt. Što mu je preostalo osim da mu ga kupujem ja? Kupim, donesem, ostavim na polici u hladnjaku. I što se dogodi kad idući put provjerim? Jogurta nema. Jogurt se pojede. Nitko ga ne spominje, nitko ne pita odakle jogurt. Ali znam ja što se dogodi. On misli, siroti, da mu ga žena kupi. Misli da je ona čula, jednom od onih milijun puta, misli da je čula što sam ja rekla. Misli da se ona brine za njegova crijeva i kupuje jogurte, a on ne komentira, samo ga zahvalno pojede. Ne želi joj reći: lijepo što si poslušala moju mamu i kupila ono što mi pomaže. Ne pada mu na pamet jer zna da bi ona prije krepala, crkla bi radije, nego što bi priznala da me poslušala. A što mlada gospođa misli kad ugleda jogurt u hladnjaku? Ništa. Ona ne vidi jogurt u hladnjaku jer ne zna gdje je hladnjak. Jedva da zna gdje je kuhinja, i to samo zato što u jednom od elemenata drže vino. Njezin je štednjak čist jednako kao kad sam ga kupila. To sigurno nije zato što ga pere. A lonci koje su dobili? Lonci su još u kutiji na podu! Jednom sam ih pokušala raspremiti. Bilo me sramota, toliko su mjeseci u braku, dolaze im gosti i misle: kakvi su ovo lonci ovdje. Zato sam ih htjela spremiti u ormar, da pomognem, da izvučem sina iz nelagode. Zato sam se zadržala duže nego obično, i Miki je došao kući prije nego sam otišla. Izvikao se na mene. Ne zbog lonaca, znam da ne bi dizao glas na majku jer dira lonce njegove žene. Nije on takav. Miki je divan dečko. Svi mi to kažu. Vikao je zbog moje bolesti, od brige je poludio kad me vidio da se saginjem i podižem teški lonac.
Nije mala stvar preboljeti rak mokraćnog mjehura. Sve su mi izvadili i sad sam iznutra prazna. Ali dobro sam, držim se. Živim dalje. Istina da rijetko izlazim. Odem samo do Mikija. Zato sam mu taj i stan kupila blizu našega. Inače ne idem nikamo, čuvam se. Odgovorna sam i zahvalna na životu koji mi je dao drugu priliku i zato sada ne riskiram. Ne pristajem na gluposti na kakve me prijateljice pozivaju. Neću ni u kakvo kino gdje je puno ljudi i sjedala su tvrda, a ako se mora na toalet, izvlačiš se potajno, kao lopov. U mraku. Još bi mi samo falilo da padnem, slomim neku kost. Neću ni na kupanje ljeti, to ne dolazi u obzir. Kad mi kažu da će mi biti dobro ako se presvučem u suho čim izađem iz mora, dođe mi da ih više nikad ne nazovem. Da se ni ne javljam na telefon. Tako me iznerviraju. Ne mogu one razumjeti što sam ja prošla, to samo Miki razumije jer je bio uz mene. Vidio je na svoje oči da je smrt uvijek na korak od mene. Zato njemu ne pada na pamet da me zove kad ide s onom svojom na plažu.
Miki i ja se jako dobro poznajemo, i upravo zato me on često ostavlja na miru. Svašta smo prošli i zna koliko mi treba sigurnost. Zato, kad me prošle godine poticao da ipak odem s prijateljicama na put u Toskanu, ja sam odmah pretpostavila da ga je to nagovorila žena. Vjerojatno me htjela maknuti iz grada da bude sama s njim i da ga nekako iskoristi, da izvuče novac ili napravi majmuna od njega. Nije glup, ali je naivan. Znam, želi imati toplo tijelo uz sebe u krevetu, to je normalno. Muškarci su jednostavni: treba im i gotovo, a ona to iskorištava. Kao da ne znam. Meni je osobno pred Mikijem savjetovala da odem u tu Toskanu, onim svojim umilnim glasom, da se opustim i odmorim, da konačno malo zaboravim na bolest i druge brige. Kao da se brige lijepo zapakiraju i spreme u ladicu, a ti otputuješ daleko i ne možeš ih više dohvatiti, rastvoriti. Nećeš pustiti da ti se raspu po životu, ako spakiraš kufere. Odmoriš mozak, kao, kakve gluposti. Doduše, možda ona tako može, kad joj je jedina briga ona rupetina od kluba koju je otvorila za, kako je pisalo u novinama, alternativce. Ona se brine za kulturu grada. Jadna ti je ta kultura. Nekad se znalo što je umjetnost. A sada, sada je umjetnost izgovor za one koji ne znaju što bi sa sobom. Ona sad stalno visi u tom svom klubu, s takozvanim umjetnicima, a Miki radi po cijele dane, zarađuje konkretne novce. I još joj pomaže kod kuće, naravno, da ne ispadne sirovina. Fino si je ona to složila. Lukavica.
Ono što žena moga sina nije mogla znati jest da sam još kao djevojka htjela vidjeti Toskanu. Listala sam časopise s fotografijama tog kraja i sanjarila da sam tamo, da s jednog brdašca brojim druge, dok s livada frcaju čempresi. Kao strelice se zabadaju u nebo. Sunce iza brijega. Pod njim zeleno, sve zeleno. Toskanski raj sam zamišljala, čaše bijeloga vina, tjesteninu s rajčicom, smijeh i tanki šal preko ramena kad padne večer. Kad smo se vjenčali, mislila sam da će me Dragan tamo odvesti, ali on je umro. I tako smo ostali samo Miki i ja. Još je bio malen dječačić, tamo gdje smo živjeli. Kraj sasvim suprotan od Toskane, ako mene pitaš. Surova ravnica sve do surove planine. A onda je počeo rat, i točno se sjećam kad je susjed Mijo došao k nama, uletio je u kuću kao furija, i rekao: uzmi to dijete i bježi. I jesam. Otišli smo. Bez ičega. Mojoj sestri koja je živjela sama u stanu u gradu uz more. Bogu hvala na toj slučajnosti, a i na tome što je moja sestra, onako jadna poremećena, bila dovoljno sabrana da u jastuke potrpa sav novac svog pokojnog muža. Mogla ga je jednako tako i zakopati u nekom vrtu, a tada ga nitko više ne bi našao.
S njom je život bio pakao. Svašta je izvodila, ali mi smo uvijek bili tu za nju. Jednom se čak probala objesiti, omotala si je produžni kabel oko vrata, ali nije bila dovoljno spretna da pronađe čvrsto mjesto gdje da ga okači. Mi smo joj držali ruke da se ne grebe, noge da ne bježi. Moj Miki i ja. Kad je konačno završila u bolnici, Miki je pronašao jastuke. Bili su mali, kockasti i plišani, oni koji se drže za ukras, ne za glave. Donio je jednoga, sjećam se dobro toga dana, rasparao ga po sredini i pukao je pred nama kao šipak. Novac se rasipao po pločicama. Od šoka, Miki je bio dvaput bljeđi od kuhinjskoga poda, siroti. Mislio je da je poludio, da je naslijedio tetkino ludilo pa mu se priviđa. Jer takve se stvari nama ne događaju: da pronađemo jastuke pune dolara. Kome se to uopće događa? Ali valjda smo zaslužili nakon toliko muke. I eto, kupila sam mu stan jer je tako htio, uredila sam ga za njega s ukusom. Roditelji njegove žene kupili su samo namještaj za dnevnu sobu i kuhinju, da se može reći da su i oni sudjelovali. Da, kupili su im i nekakav crni auto, istina. Kao da im treba auto u ovako malom gradu.
Kad negdje želiš otići, najsigurnije je autobusom. U Toskanu smo išle autobusom, tri moje prijateljice i ja. Uplatile smo preko neke putničke agencije, Silvija se time bavila, ja se nisam htjela živcirati. Samo sam je ponekad uputila kako da rješava stvari. Koja mjesta u autobusu da pita, kakvu sobu želimo, da se raspita o hrani u hotelu. Sve što se ona ne bi sjetila sama, jednostavno zato što nikada nije bila bolesna. Rekla mi je da se zamaram nepotrebnim sitnicama, skoro smo se posvađale. Kladila bih se da su joj te sitnice tijekom puta puno značile, ali nikada mi nije priznala.
Meni nitko ne priznaje da sam u pravu, ali ja ne sumnjam u sebe. Znam da sam u pravu jer sam još živa.
Kad me zaboljela noga, taman smo stali parkingu u Trstu. Svi su krenuli u kratku šetnju gradom, a ja sam vidjela da ne mogu. Osjetila sam bol čim sam se pokušala ustati, pomislila sam isprva da je zbog ukočenosti. Kao da mi se strujna žica protegla od donjih leđa do stopala, tako je zatezalo kroz čitavu nogu. Eto, znala sam da putovanje nije bila pametna ideja. Čovjek mora znati svoje granice i onda se ne tući s nepoznatim, ne trsiti se, ne praviti se blesav. Pokušala sam hodati, ali bol nije popuštao. Da sam nastavila, sigurno bi se proširio i na drugu nogu, a možda bi prenaprezanje rezultiralo neizlječivom ozljedom. Zauvijek bi me boljelo. A trebalo je misliti na sve: na činjenicu da sam bila bolesna i da nisam poput ostalih ljudi, da mi je život bio prepun strašnih trenutaka i trebam se neprestano opuštati da u meni nešto ne pukne, da se zbog trpljenja i straha ne razvije neka nova bolest, da ne proklijam iznutra. Moj Miki mora imati majku koja je jaka i sposobna, koja može pratiti njegov život. Zaslužio je. Zato sam sjela na klupu i rekla da dalje ne idem. One tri su me prvo gnjavile da pokušam još par metara, a onda me jedna od njih uvjeravala da to sigurno nije ništa i da sam umislila. Stvari koji se ljudi usude izreći nekome u lice. Odgovorila sam joj: s tobom više ne želim imati posla. Istina, Silvija se odmah ponudila ostati sa mnom na klupi. Pozvala je i vodiča da se vrati, i još neki putnici iz autobusa su se sjatili oko mene i ohrabrivali me, nudeći mi razne tablete protiv bolova.
Naravno da sam su svi već znali za moju bolest, ispričala sam im čim smo bili stali na prvi odmor. Važno je da znaju, da mi mogu pomoći ako zatreba. Tako rade odgovorni bolesnici. Osim toga, htjeli su da se svi predstavimo.
Nisam bila tužna što nisam došla do Toskane. Možda mi je malo i laknulo, evo priznajem. Ljudima poput mene, koji su doživjeli toliko teških trenutaka, jasno je da pravi život ionako nije u Toskani. I tako sam stajala na autobusnoj stanici u Trstu i čekala prijevoz za povratak kući, a autobus s mojim prijateljicama nastavio je put prema čempresima. Bolje, mislila sam, ionako je Miki sam, a kad god je sam, ja sam nemirna. Putovanja su prolazne zablude. Brige uvijek čekaju, u ladicama, i ne mogu se zatrpati suvenirima. Ja sam zato stalno svjesna svoje bolesti. Kao ljudi koji daju novac za skupe grobnice i kičaste bijele anđele kojima kriju činjenicu da je ispod raspadnuto tijelo njihovih bližnjih, tako gledam na ljude koji daju novac za izlete i putovanja, skupe večere i odlaske u kojekakve centre za opuštanje. Prave se da ne vide, da ne znaju što je u stvari. Ja znam. Ja sam iskusna u smrti.
Onoga jutra prije nego što sam otišla pod nož, Miki je sjedio kraj mene i držao me za ruku. Gledala sam je i sjećala se tih prstiju dok su još bili nježni, bijeli i sićušni. Kako su se ovijali oko mojega kažiprsta, kako su me tražile neprestano ispružene ruke mojega djeteta. Sada je bio velik, odrastao mladić. Sjedio je s uredno pošišanom bradom i frizurom, u košulji na pruge koju mu je žena kupila samo nekoliko tjedana ranije i koja mu je bila velika u ramenima. Gledao me molećivo, a vani je padala kiša i puhalo je. Možda i mene ovaj vjetar danas otpuše, pa me kiša konačno ispere sa ovoga svijeta, rekla sam. Stisnuo mi je ruku grubo, kao da će je zgnječiti. Jauknula sam. Htio me osvijestiti, jasno. Znao je što mi treba. Nitko ne zna nikoga kao što mi znamo jedno drugoga. Uvijek smo bili sami, nas dvoje. Što ako ostane sam, pa da budemo pola od nas? Kako će kroz život dalje kao bogalj, a tek se osovio na noge, tek je razbio koricu i svijet je pod njim kao vrući puding. Tko će mu reći da prvo promisli? Da se ne zalijeće? Zato sam se brzo sabrala, i prije nego što će me odvesti u operacionu salu, rekla sam mu: sine, čim ojačam, kupit ćemo ti bolju košulju.
Nisam ga zvala kad sam došla iz Trsta. Nisam htjela da se brine, a noga me ionako već bila prestala boljeti. U pravi čas sam je odmorila. Otišla sam kući, ostavila torbu i krenula k njemu da ga iznenadim. Bila sam puna neke snage, jedva sam čekala da mi otvori vrata. Ali nije. Zvonila sam, nitko nije odgovarao. Otključala sam i ušla, preplašila sam se. Što ako je ona opet otišla, a njemu se nešto dogodilo? Osjećala sam groznu grižnju savjesti što sam uopće krenula na taj put. Međutim, Miki nije bio kod kuće, iako je već bilo prošlo deset sati navečer. Krevet je bio razbacan, na stolu u blagovani prljavo suđe, boce, puna pepeljara. Znala sam da ona puši u stanu, makar je uvijek negirala. Dobro je skrivala smrad, tko zna što još skriva.
A onda su ušli. Miki i neka djevojka koju nisam poznavala. Smijali su se, bili su jako veseli, držali su se za ruke. Stajala sam nasred sobe, priznajem da sam bila zatečena, ali ne kao Miki. Miki je preda mnom bio blijed kao onda kad je pronašao plišane jastuke. Što li si sada iskopao iza ormara, mislila sam, što mi je moj mačić dovukao pred noge? Djevojka je bila mlada, imala je okrugle oči i sjajne široke bjeloočnice. Kao dva žumanjka. Pitala sam Mikija gdje mu je žena, iako sam znala da je opet u klubu, normalno. Pitala sam i tko je djevojka okruglih očiju, ali nije odgovarao. Samo je uporno ponavljao isto: što ja tu radim, zašto sam u stanu, zašto sam se vratila. Od iznenađenja što me vidi, bio je malo grublji, proradili su mu živci, a vjerojatno se i pravio važan pred malom koja je za nekoliko minuta okrenula svoje mršavo dupe i šmugnula natrag na ulicu. Srnica. Miki je sjeo na kauč i plakao, tako mu je došlo teško. Dragala sam ga po kosi, ali nikako ga nisam mogla utješiti. Strašno je koliko patnje taj dječak nosi u sebi, koliko se brine i muči. Više od svega na svijetu, strah me da će se i on razboljeti. Ako se razboli malo, moći ću biti stalno uz njega, ali što ako se razboli puno? Zato mu uvijek ponavljam da se smiri i zato sve, što god od mene traži, odmah obećavam. Koliko god njegovi zahtjevi bili dječji, nerazumni i prgavi, kažem: dobro. Ionako poslije napravim po svome. Ipak ja znam bolje od djeteta.
Mikijevoj ženi nikada nisam spomenula djevojku s kojom je došao u stan. Svakome je jasno da muškarci imaju potrebe, a jasno je i da Miki od svoje žene ne može dobiti sve što mu treba i kada mu treba. Neprestano u tom prokletom klubu, druži se sa strancima umjesto sa svojim suprugom. Nalijeva vino u čaše slučajnim prolaznicima, šapuće o takozvanoj umjetnosti s neznancima, ljudima sa zapetljanim kosama i dugim bradama. Kad je pitam zašto to čini, zašto nije kod kuće, ona se samo glupavo smješka, vrti glavicom. Kao da ona razumije nešto što ja ne mogu. I pita me želim li svratiti i vidjeti kakva sve čudesa mladi ljudi rade. Zaista, svašta mladi ljudi rade, sva-šta! Ha-ha! Mislim ja tako, nasmijem se i uživam. A moj Miki, sav uperen u mene, treperi.
Sad imamo tajnu, moj Miki i ja. O njoj šutimo. Kad se sjetim što sam vidjela, dovoljno je da ga pogledam. A on bude isti kao onda kad je bio dječak: nemoćan, molećiv, uplakan. Čuvam ga i branim, dajem mu sve što mu treba. Evo, sad sam mu opet ostavila dva jogurta, ima vremena još pregledati ormar i uzeti neopeglanu odjeću, pa idem polako kući. Svaki dan tako. Taman se malo razgibam, i vratim se svojoj kući zadovoljna. Zapravo, moja Toskana je samo dvije ulice od mene.
Korana Serdarević
Iz zbirke u pripremi Gušterov rep.
Korana Serdarević (r. 1982, Hrvatska), Zadranka sa zagrebačkom adresom javnosti je poznata kao nagrađivana spisateljica te vrlo aktivna gimnazijska profesorica, autorica školskih udžbenika i promotorica suvremene književnosti i čitanja. Na književnoj se sceni javila hvaljenom zbirkom priča „Nema se što učiniti“ te romanom „Eksperiment Irene Tot“, a uskoro će predstaviti svoju treću knjigu, zbirku priča „Gušterov rep“.
Iako su teme priča u novoj zbirci različite, sve propitkuju živote ljudi poslije neke prekretnice, manje ili veće traume, te ispituju načine na koje likovi pronalaze svoje smislove i identitete. Ponekad se njihovi životi čine uređenima i stabilnima, no ponekad su sličniji imitacijama života, smiješno-tužnim refleksima koji samo oponašaju život – poput trzaja tek otkinutog gušterova repa.
