Bila je zdrava. Curica. Riđokosa poput majke i nane. Odlučila je Hasna i koje će joj dati ime. Lijepo ime. Zvaće se Amila.
Vraćale su se iz bolnice pješice skoro cijelim putem, i tek kad je trebalo krenuti uzbrdo, Hasna je mahnula taksi. Znala je da je neće puno koštati. Majda je išla ovješena o majku, a beba je počivala na Hasninoj desnoj ruci, i gurala je nožicama ispod dekice. Usputi ih je sreo Ega, koji je u gusulhani kupao mrtvace. Bio je on ratno siroče, osmogodišnjak zarobljen u tijelu džina, s ogromnim ušima koje su stršale ispod francuske kapice, i dobrim srcem.
– Jej beba ij je seka, Hanna-hanuma? – upitao je.
– Seka – odgovorila je Hasna i osmjehnula se.
On joj je uzvratio, pa izvadio iz džepa izvadi nešto dinara i ćušnuo ih djetetu pod dekicu.
– Nemoj, Ega, ni ti je do nas.
– Nek ti je živo i zdravo, Hanna-hanuma – kazao je on, pa nestao.
I on je još dite, baš ko i ova moja nesretnica i biće do smrti, pomisli Hasna i odjednom je preplavi olakšanje zbog činjenice da je ova beba, njena unuka, zdrava i prava. I nestadoše strahovi, pa se čak i onaj stid ublaži, i ona je osjetila snažnu, jasnu radost, koja joj je zatreptala u grudima kao ptica.
Taksista ih poveze uzbrdo i doveze pred kuću. Kad je kapija zaškripala, načičaše se glave na prozorima ko saksije. Hasna htjede da im dovikne: Šta gledate, jezikače? Jes, rodila Majda dite. Fala bogu, zdravo i pravo. Pa, ako oćete, bujrum, obađite nas, na babine dojdite, ako vam se ne da, nemojte, al na na miru ostavite. Allahimanet.
Iz kuće izletje samo Fika, majka medicinske sestre Vildane i Zemka, žena koja je živjela pored Hasne, ali s lijeve strane.
– Što ne javi, da te čoek moj dobaci do bolnice i nazad – reče Fika i prihvati na ruke ono dijete – smrznuće se siroto.
-Idem ja skuhat kafu – kaza i Zemka, pa nestade u svom dvorištu.
Hasna je otvorila vrata i Fika polegnu dijete u pripremljenu kolijevku. Majdi pomogoše da legne na kauč. Boljelo ju je ondje gdje su je rezali, toliko da je jaukala. Ona zaspa. Ali je malena ostala budna, dovoljno dugo da joj se stignu diviti i darivati je malobrojni Hasnini gosti. Što je slatka. Liči na tebe, Hasno. Mašala, nek je živa i zdrava … Niko se nije usudio pitati ko je djetetov otac i kako je to Majda ostala trudna.
Kasnije, kad su se komšinice razišle, a njih tri ostale same, Hasna upita kćerku:
– Hoš li probat da joj sisu daš?
– Jok.
– Što, bona? Gladno ti je. Cvili.
– Jok.
– Majdo, nemoj, ćero, tako …
– Neću!!!!! – vrisnula je Majda.
A onda je odjednom utihnula, kao radio kad ga neko ugasi i okrenula glavu ka zidu.
Hasna je uzdahnula i u kravlje mlijeko dodala prokuhanu vodu. Dijete je željno ispilo ponuđen obrok.
Uhvatio je u neko doba Hasnu i nekakav strah da bi Majda nekako mogla nauditi djetetu. Pa je uzela dijete kraj sebe na krevet, do zida, a gotovo da nije spavala. Četiri puta u toku noći razblažila bi kravlje mlijeko prokuhanom i ohlađenom vodom i nahranila novorođenče.
Majda bi spavala, čvrsto, gotovo kao mrtva, u susjednoj sobi.
I tako je prolazilo vrijeme.
Hasnin je bilo nepunih četrdeset pet godina kad je dobila rak dojke. Prosto ju je napipala, sićušnu kvržicu kraj lijeve bradavice, pomičnu pod prstima.
– Meni nešto hoda unutra, u sisi – rekla je mladoj komšinici Vildani, uz jutarnju kafu.
– Trebala bi otići na pregled.
– Jaštaću. Bezbeli me ujo komarac.
– Teta Hasna, poslušaj me.
– Ama, jok.
Bila je dobro još dugo. Mjesec, možda i dva. Onda su je počela boljeti leđa. Pa se počela umarati. Na kraju je pala na postelju. Kad je socijalna služba zakucala na vrata, nije se imalo šta lagati ni kriti. Tek prohodalo dijete, mlada djevojka izgubljenog pogleda i sredovječna žena koja se previjala u bolovima.
Hasna je odvedena u bolnicu, Majda u dom za djecu s poteškoćama, a malena Amila u dom za siročad.
Kuća je ostala sama tog dana. Više se nisu srele s njom. Niti jedna s drugom.
Sarajevo, juni 2010.
– Hoćeš li popit još nešto, Mila? – upitala me Vildana – kafu?
– Gusti sok.
Vildana je mahnula konobaru, koji je uskoro donio kafu i sok.
– Jesam li te umorila?
– Nastavite, molim Vas.
Vildana je pripalila novu cigaretu a kolutići dima zasjenili su joj lice.
Aida Šečić Nezirević rođena u Zenici 1978. godine. Nagrađena je na konkursu Fondacije „Fra Grgo Martić“ za zbirku poezije „Lutke“, 2011. te na konkursu Fondacije za izdavaštvo FBiH za roman „Vraćanja“, 2020/2021.
Učestvovala je na Književnom festivalu „Na pola puta“ u Užicu, na Sarajevskim danima poezije, te na književnim radionicama u Barceloni, Sofiji i Marseju. Tri puta je osvojila nagradu na konkursu časopisa Avlija, osvojila je i 1. nagradu na konkursu „Dr. Eso Sadiković“, 2. nagradu na konkursu IK Alma, 2. nagradu za najbolju bajku Festivala dječije umjetnost FEDU 2017., 3. nagradu na konkursu časopisa Književne vertikale, te 3. nagradu na konkursu Queer Montenegro 2021. Uvrštena je u zbornike Biber i Lapis Histriae, te u književne časopise Avlija, NEMA, Književne verikale, Astronaut, Strane, Dunjalučar, Zvona i nari i The Split Mind.
Piše poeziju, prozu i bajke. Živi i radi u Sarajevu.
