Djeca smo bili u malom gradu, krajem osamdesetih. U vrijeme kad su iz ogromnih držača, nalik onima za olovke, stršale zastave, simbol tadašnjih granica, u obližnjem parku, ispred Doma armije. Eeee, Dom armije. Jožin poluprofil na drvenim štulama, viši od domskog krova. Niski trijem sa crnom čeličnom ogradom, gdje se ljeti bili postavljeni stolovi s bijelim stolnjacima za kojima su sjedili naši propisno dotjerani roditelji, a mladi vojnici svirali, kao u „Boljem životu“. Gdje su jedne zime gostovali Jova i Sedam mladih glumeći Štrumpfove, pa je u silnoj gužvi našoj komšinici Juliji neko prerezao kaiš „kožne tašne iz Trsta“. (Plakala je tužnije nego njezina tragična imenjakinja). Bili smo bezbrižna djeca. Naše radoznale oči gledale su parove kako se ljubakaju na klupama s razvaljenim naslonima. Naše blatnjave male ruke pljeskale su bosonogim Romima putnicima koji su svakog ljeta u park dovodili medvjeda u lancima i uz naše horsko i sadističko „igraj, igraj, mendo“ puštali jadnu životinju da se podiže na stražnje noge. Na biciklima smo se (zimi na sanjkama) spuštali niz malo brdo (malo je teže bilo uspeti se) koje je vodilo ka sanatorijumu. Krali smo šljive sa stabla što je raslo pod prozorom komšinice Latife zvane Latka, koja nas je tjerala. Požalio sam se jedanput neni, Latkinoj vršnjakinji.
– Evo joj ga na! – rekla je nena, ljuta kao feferon – nije njez'na šljiva već državna.
***
Doselili su u naš komšiluk, tog ljeta osamdeset šeste, i njih četvero. Tri dječaka i starija im sestra – Merima. Ona je uskoro postala naša Meri, najbolja drugarica mojoj sestri blizanki Saneli. Sjećam se Meri iz tog perioda. Kosa podšišana u paž iz očite kućne radinosti, sivoplave oči i bijelo lice. Bila je materinski nastrojena prema braći, posebno najmlađem, trogodišnjem Ajdinu. Nije ni čudo. Vječno ga je, htjela ne htjela, vukla za sobom, zajedno sa mlijekom i hljebom iz Husinog granapa. Nekad bi ga tukla po stražnjici, nekad ljubila zagnjurenog u travu. Bio je njena lutka, jedina koju je imala. I ona je njemu bila jedina majka, Ona koja ga je istisnula iz stomaka bila je okupirana drugim stvarima: traženjem vjenčanog supruga po kafanama, kukanjem po komšiluku, vidanjem modrica. Taj njezin djecu nije tukao, do jednom. Kad je nekakav pijani vozač, jureći trotoarom, naletio na Ajdina, tad četverogodišnjaka, pa je je maleni tri dana lebdio između smrti i života, Merima je dobila batine, one od kojih se leži. Saznala je to moja mater od jedne komšinice. Sve se u malom mjestu sazna. Pojavila se mjesec nakon svega, blijeda i omršavila, oborenih očiju. Imala je, veli, gripu. Doktor kaže da je sad dobro. A i Ajdin je dobro, dodala je brzo. Samo će mu noga ostati kraća. Malo, vrlo malo. Neće se ni primijetiti
***
Vrijeme je nalik albumu. Listaš, slika po slika, a na slikama si sve stariji. Sanela je dobila menstruaciju, ja dlačice po bradi. Stari nam je umro od infarkta devedeset prve. Taman da ne dočeka ono što je slijedilo. Ono užasno, što smo očekivala a nadali se da neće doći. Dođe. Skinuše zastave pred Domom armije, nestade Jožinog poluprofila, obojaše zastave drugim bojama. Odnesoše nam djetinjstvo u mračne podrume. Tako to ide na Balkanu. Kako god, poklopiše se nemiri u zemlji s nemirima u nama, pa sam i ja, nekad, pred kraj osmog, shvatio da sam pomalo zaljubljen u Merimu. To sam joj i rekao jedne večeri, dok smo sjedili sami na klupi pod onom nesretnom Latkinom šljivom. (Tad se već smjelo tamo sjediti jer je Latka otputovala, taman pred rat, na bolji svijet). Merima je imala teget haljinu, kosa joj je bila duga do polovine leđa a na ruci je nosila plastičnu zelenu narukvicu. Zubi su joj bljesnuli u mraku.
– Šta to pričaš, Keno?
Brade i nosevi su nam bili blizu i ja sam je zgrabio i gurnuo joj jezik u grlo, onako kako to rade u filmovima. Ruka mi se, desna, sklopila oko njezine dojke. Uzmi kliker, stavi ga u čašu i ganjaj ga jezikom, rekao mi je moj daidžić Eldar, dežurni zenički frajer, kad sam mu se, nekoliko mjeseci prije, povjerio da ne znam kako poljubiti djevojku. Praktikovanje Eldarovog savjeta nije mi pomoglo. Odmaknula se, pljusnula me posred lica i rekla:
– Majmune, kako ću sad pogledat’ tvojoj sestri u oči.
Otada smo se izbjegavali a ja sam osjećao gadan stid zbog moje trenutne slabosti. Ta se simpatija povukla iz mene kao osjeka, i zamijenile su je nove plime, čitava gomila slatkih, nestalnih osjećanja prema raznim djevojčicama. Ali stid je ostao, posebno kad mi je Sanela jednog popodneva plačući rekla da je Merima sedmicama izbjegava. Bilo mi je žao sestre. Još je dugo trčkarala za Merimom, uzalud tražila objašnjenje. Poslije se cijelo to naše društvo iz komšiluka razišlo, svako je krenuo u drugu neku srednju školu, pa je i sestra pronašla nove prijateljice u gimnaziji. A Merima i njezini odselili su u predgrađe. Otac joj je naslijedio nekakvu kućicu od rahmetli mu daidže.
***
Sreo sam je tek tri godine poslije. Zaškiljila je u mene na ljetnom suncu, mršava, visoka, prejako našminkana, a meni je priglupo srce zaigralo kao onaj mendo u lancima. Pitanja su klizila s usana. Gdje sam, kako sam, kako mi je sestra. Uvjerio sam je da smo dobro i pozvao je na kafu. Prihvatila je, mada pomalo nevoljko. Jedva smo u jednoj bašti našli mjesto. Rat je bio taze gotov, pa su mladi milili okolo, poput mrava. Merima je naručila sok od breskve. Pričala je dugo i brzo. Dva starija brata su joj otišla u Njemačku, kod nekakvog amidžića. Otac ih je bukvalno ugurao u autobus devedeset pete. Dao je vozaču napojnicu i rekao: vozi. Braća su uplakano buljila kroz staklo. Nijedan nije bio punoljetan. Mali Ajdin ide u školu. Šepa i djeca ga zadirkuju, zovu ga Hromos. Sjena joj je prešla preko lica, a ja sam se sjetio kako su se igrali u travi. Onda se se odjednom razvedrila. Sjetila se! Nije mi rekla da ima dečka. I to ozbiljnog, starijeg. Trenutno nije tu, smijuljila se kuckajući dugim ljubičastim noktima po stolu. Da jeste, ne bi ona smjela tek tako piti kafu s drugim muškarcima.
– Čak ni s s prijateljem iz djetinjstva?
– Čak ni s njim.
Gledala me. Onda su joj se usne skupile.
– Pobjeć'u, Keno. Odo's njim gore, u Krajinu.
Zaustio sam da joj kažem kako je premlada. Kako je rano. Kako treba promisliti još jednom. Triput mjeri, jednom reži, kažu. Nešto u njenom pogledu me zaustavilo.
– Stari opet pije, Keno. Liječenje nije pomoglo. Pije i tuče. I mene i staru. Njoj očito nije dosta. Meni jest’. Idem.
Dva-tri dana poslije, čuo sam – otišla je. U kamionu punom mladih vojnika koji su se s pijanom pjesmom vraćali u zavičaj. Valjda zaljubljena. Nadam se, sretna. Otac joj je sjeo s prijateljem u fiću, pa krenuo za njom. Nije je stigao. Mrtav pijan, zabio se u nekakvu ogradu pored puta i polomio rebra i ostatak zuba.
***
Nedavno, zamoli me moja kćerkica Lana da je odvedem u park. Juli je, mjesec sunca i rakova. Nedavno smo proslavili rođendane. Ja sam napunio trideset četiri, ona četiri. Dedo, otac moje žene, zove je jednostavnim a efektnim imenom – energija. Lana me dovukla do parka, posjela na klupi: tu cedi, tata, i otrčala na žuti tobogan. Bilo je pusto, valjda pred kišu. Tek jedan dječačić, godinu-dvije stariji od Lane, ljuljao se na zelenoj ljuljački.
– Merhaba, Kenane.
Okrenuo sam se. Starica. Bijela joj kosa začešljana unazad, nazire se ružičasto tjeme u kontrastu sa žućkastim licem, grubim poput ilovače. Sjetih se da i sam zalazim u srednje godine, pa me uhvati nekakva nelagoda, neki strah. Činilo mi se: ako pobjegnem od ove stare žene, pobjeći ću i od vremena.
– Merhaba, gospođo.
Starica se osmjehnu. Zubi ko i kosa: rijetki i slabi, jedino što nisu bijeli.
– Asli me ne znaš?
Odmahnuo sam glavom.
– Pa, Fikreta, moj Kenane.
Zagledah se. Stvarno … ona. Kudikamo starija, s jednakim jadom u očima.
– Fikreta? Teta Fikreta? Kako ste? Je l’ ovo unuk?
– Merimin sin.
– Stigao nani u posjetu?
– Nije, bogami. S nanom živi. On i ja, sami. Ostalo se razišlo po bilom svitu. Onaj moj umrije. Od jetre, kažu. A ja znam. Ugušila ga rakija.
– A Merima. Gdje je ona?
– S ćaćom pod zemljom.
– Kako …?
– Eh, kako. Poj'o je rak. Prvo jednu sisu, pa drugu. Pa jeo sve redom dok je nije cilu dokusurio. A onaj njezin kurvar jedva ček'o da novu budalu sebi privede, a meni malog da uvali.
– Žao mi je, teta Fikreta.
Slegnula je ramenima.
– Miralemeee, hajd'mo! – dreknula se, a kad je mališa odbio, snažno ga je cimnula za ruku i skoro odvukla niz ulicu.
Lana i ja ostali smo još malo. Kad je ljetna kiša počela padati, topla, žustra i kratkotrajna, baš kao djetinjstvo, skrili smo se pod plastični žuti tobogan.
– Tata, zasto imac kapljice po oblazima?
– Pokisao sam.
– Kako ja nicam?
– Previše pitaš.
– Hocemo li kuci, tata?
– Hoćemo, kćeri. Brzo će ovo stati. Evo, vidiš, već prestaje.
Aida Šečić Nezirević
Aida Šečić Nezirević (Zenica, BiH, 1978.), lektorica je južnoslavenskih jezika. Osvojila je nagradu “Fra Grgo Martić” za zbirku poezije (prvijenac) “Lutke” (2011.), te prvu nagradu na konkursu “Dr. Eso Sadiković” (2012.). Učestvovala je na književnim radionicama u Barceloni i Marseju, na Sarajevskim danima poezije (2012) te na Književnom festivalu “Na pola puta”, u Užicu, Srbija (2018). Uvrštena je u zbornike “Biber” (2019.), Lapis Histriae (2019), te u književne časopise Avlija i Nema. Piše poeziju i prozu, a najdraže su joj bajke (da ih čita, a i da ih piše).
