8. siječnja
I tu si. Još jednom u svom životu kao da se nikada ništa nije dogodilo. Ni jučer ni danas niti ikada do sada. Prazniš vlastitu glavu, piješ prevruću jutarnju kavu više po navici nego što ti je zaista potrebna. Nastojiš lažno uživati u jutru, baš kao neki lik iz filma kojem sve na prvi pogled savršeno dobro ide, ali ta predstava trajat će ti samo ono vrijeme dok raspoloženje ne bude polako ali sigurno krenulo prelaziti u sveopću internu paniku.
Kako si planirao živjeti danas? Što ćeš raditi? Gdje počinje i sa čime završava ovaj bezlični i usputni dan vrijedan odrađivanja iz razloga koji ti još nije potpuno jasan? Hoćeš li stvarno izgledati tako mirno dok budeš trčao na posao u pratnji visokog stupnja nervoze jer dobro znaš da je to zadnje mjesto na kojem želiš biti? Na koga danas planiraš izliti svoj usputni bijes? Što će krenuti krivo do te granice da ćeš morati po tko zna koji put ovaj mjesec umjesto da spavaš razmišljati o tome što nije u redu s tobom?
26. svibnja
Opekline su lijepi suveniri. Mislim da ne postoji bolji svjedok trajanja na svijetu od nekog oblika rane na koži. Na prvi pogled je bezazleno crvenkasta, kasnije prelazi u tamniju nijansu i njeno prisustvo na tvojoj koži na neko vrijeme bit će neugodno, osim ako budeš koristio kremu da ti izvuče toplinu, ali bit ćeš previše lijen za takvo nešto. Nakon određenog perioda boli vidiš sloj nove kože kako strpljivo izbija na površinu. Proces se bliži kraju, prolaznost opekline otvara ti oči i postaje ti jasno kako će sve prije ili kasnije postati ovijeno novim slojem neke možda ljepše, možda ružnije, ali sigurno nove i do sad neviđene kože. Isto tako i bore koje imaš, pa i sve ono čime kriješ vlastitu običnost pod isprikom stila – sve će prije ili kasnije prekriti neko drugačije ruho, samo čekaj da ti dosadi.
U novinama neće napisati ništa novo danas, sve se već mjesecima vrti oko istih ili sličnih rečeničnih konstrukcija, kao uzaludni razgovor o teškoj temi koji jednostavno ne želi napustiti tvoje misli. Umoran si od njega, ali ga barem jednom dnevno nekome ponoviš. Dosadan si i sebi i drugima, teško ti je zbog toga. Pa mogu onda razumjeti zbog čega čitaš novine. Valjda misliš da ćeš tamo pronaći nešto gore od svoje svakodnevnice. Možda i hoćeš, ali nećeš na to gledati objektivno i zagrlit ćeš ponovo svoj isti problem, opet vjerujući kako ti nema pomoći. Političke teme su dosadne, svi smo predvidjeli sve što će se dogoditi, o tome nema smisla čitati pa listaš dalje. Crna kronika je nešto što smatraš zabadanjem nosa u tuđu privatnost, pa ćeš i to zaobići. Sportske vijesti ti nabijaju komplekse jer si nekada davno mogao postati dobar košarkaš, ali i to je zbog sklonosti ovisnostima vrlo brzo propalo. Eto, da gledaš televiziju, mogao si pogledati raspored filmova, ali ni to ti se ne da jer se ne želiš prilagođavati satnicama komercijalnih televizija. Odustani, jednostavno odustani i nastavi razmišljati o sebi.
Jesi razmišljao o prestanku pušenja? Ako prestaneš pušiti prije tridesete pluća će ti se obnoviti u potpunosti, barem tako kažu. Mislim da je isplativo pokušati, možda ćeš izgledati zdravije. I postoji mogućnost da će ti svijet koji budeš gledao izvan ovisničkog okvira biti ljepši i jednostavniji za shvatiti. Postoji puno prednosti u životu koji ne nastaje na labilnim temeljima, manje je neočekivanih promjena raspoloženja, imao bi tu bistrinu okvira koja ti je toliko potrebna da shvatiš što želiš raditi sa sobom svaki dan. Možda ti ni ova struja svijesti neće biti toliko naporna. Ako se oslobodiš, ja ću prestati pričati i počet ću pjevati.
1. srpnja
Evo nas pred idealnom prilikom za monolog o smislu života, dok zbog tko zna kojeg razloga samog sebe gledaš kao najvećeg neprijatelja. Koliko god vremena provodim ovdje, šetajući po tvojim moždanim brazdama, nikada nisam shvatila zašto to radiš. Pomalo sebično moram priznati, da tako neodgovorno posvećuješ samom sebi tolike silne epizode samosažaljenja bez ikakve svrhe kad si na jedan korak od toga da se uspješno pronađeš. Doduše, ne znam koliko je dug taj tvoj korak, ali nećeš ga dosegnuti nikada. U tebi se nalazi apstraktna sila koja te vuče sve dublje i dublje, prelazi u glavobolju i zujanje u ušima. To ćeš opravdati kao neku klasičnu tegobu, onda sutra ujutro opet ispočetka. Tko sam? Zašto sam? Zašto sebi ovo radim? Ne znajući apsolutno ništa.
Dotjerati sebe u red i izgledati civilizirano uvijek je siguran korak prema nečem racionalnom. Kad bi barem i ti tako razmišljao. Ne znam zašto sada briješ bradu. Možda zato što se stvarno želiš osjećati svježije i bolje, a možda je nusproizvod unutarnjeg bijesa koji te jednostavno tjera da mijenjaš nešto, ali jedina stvar koja izgleda promjenjivo u tvojoj glavi sada je samo fizičke prirode. Moram ti reći, to je isto kao i opeklina. Kratkotrajno i prolazno, nema dugoročne pomoći. Nema. Pomoći. Ponavljaš gradivo. Unutarnja nesigurnost gura te na zadnju granicu nespretnosti. Pogledaj kako su ti drhtave ruke. Osjetiš li kako si čitavu prostoriju ispunio gadljivo negativnom energijom? Koliko još dana planiraš živjeti ovako nedorečeno, bez ikakve svrhe? Ako ćeš ostati učahuren u svome bijesu, barem se potrudi da njegovu sirovost pretvoriš u konstantnu žalost. Tako ćeš konačno imati neku definiciju.
30. kolovoza
Friedrich Nietzsche je nekada davno zabilježio ovo što ću ti sada reći: ”Pismo je nenajavljen posjet, poštar agent grubih iznenađenja”. I mislim da takav oblik istine doista teško prihvaćaš. Koliko god bježao i koliko god duboko disao, ne postoji udah dovoljno snažan i čist koji će te maknuti od svega onog čemu si nekada svjedočio. Nećeš ni uz najveći trud pobjeći od uspomena i ljudi koje si nekada davno obilježio i koji su nekim namjernim ili nenamjernim načinom obilježili tebe. Uvijek će ti se vratiti, pa makar i u obliku nekoliko nespretno napisanih redova. Uništit ćeš kartice od mobitela i presjeći žice na fiksnom telefonu, ali od tebe tvoje adrese nikada neće pobjeći i onaj tko želi, pronaći će svoj način da ponovo pokuša doprijeti do tebe, u nadi da će sebi vratiti izgovore i argumente koje si ti ostao dužan izgovoriti svojevremeno. To je ono što te proganja, svi neizgovoreni slogovi koji su se zagušili u tebi zbog manjka hrabrosti. Princip rješavanja problema je jednostavan. Suoči se sa činjenicom da si grešnik, prihvati svoje propale pokušaje kao vlastiti epitet i živi s tim svaki dan malo manje drhtavo nego što sada živiš.
A ja? Nemoj mi govoriti da prestanem jer je to neizvedivo. Ja sam tu da budem sve ono što ti nisi bio i tu moram ostati da se pretvorim u tvoj epitet i podsjećam te na njega svaki dan. Nije mi lijepo živjeti ovako na tankoj elastičnoj opni između tvog razuma i tvoje ludosti, ali moram. Ne mogu ti dozvoliti da zaboraviš tko si.