NARANČA
Yordana dolazi k meni svaki dan.
Donosi mi kruh, mlijeko, voće i njen glas se kotrlja pred njom kao naranča. S vrata dovikuje:
– Mon cœur, Simon!
– Što si došla? Rekao sam ti da mogu sam. Nisam baš tako nemoćan.
Prigovaram joj bez žestine i prilazim vratima. Oboje znamo da to što govorim nije istina, ali da se mora izgovoriti, ozbiljno i mirno poput mantre za dobar dan. Ako ne dođe, Yordana telefonira i pošalje Jeana s namirnicama. I kad je nema, učini da se pojavi ono što je zamislila. Voilà!
U stanu sam sâm.
Živim među knjigama i leptirima, među šarenim leševima raširenih krila. Od oca sam naslijedio zavinut nos, tvrdoglavost i veliku zbirku leptira. Njihova malena tijela probodena pribadačama pravilno su raspoređena u staklenim ormarićima, kao žrtve logora s bijelim ceduljicama s latinskim nazivima. Nikad nisam imao njegovu strpljivost i preciznost, strast sam naslijedio, to da, ali prema glazbi i knjigama.
Yordana to zna.
Ona me spasila.
I to ne jednom.
Spašava me svaki dan kao utopljenika koji svake večeri potone u starost i samoću, u zaborav.
– Jučer nisi došao, zvala sam te.
– Zar je to bilo jučer?
Nikad ne znam koliko je vremena prošlo. Na ruci imam sat i na zidu, ali koja korist od sata, koja korist? Tik-tak, tik-tak, tik-tak. Kuca, ne više kao srce, nego kao mehanički tajmer koji odbrojava sekunde prije nego što eksplodiram. Tako zamišljam svoju smrt. Kao malenu kućnu eksploziju koja će me raznijeti u trenu. I neće ostati ništa od svega.
Ništa.
Tijelo će se zaustaviti i pasti.
Nadam se u meko.
***
Knjige više ne čitam, ali ipak jednom mjesečno odlazimo zajedno u knjižnicu. Yordana i ja. Tamo smo se i upoznali. Kad je to bilo, prije milijun godina, i s kakvom lakoćom sam se tada odvajao od tla, s kakvom lakoćom, poput leptira.
– U knjigama sve piše, Simon. Svaka sudbina, svaki život. Sve vrijedno pažnje i bilježenja.
Najdraže su joj biografije i svjedočanstva preživjelih.
– Što će ti to, Yordana? Dosta je bilo tragedija – kažem joj i smijem se hrpi koju nosi u rukama.
– C'est la vie, Simon! – smije se i ona i podiže obrve visoko.
Yordana ima usko lice okićeno srebrenim vlasima. Ima sjajne smeđe oči u kojima postajem nemoćan i malen poput djeteta. A mogao bih joj biti otac po godinama. Čime sam to zaslužio? Njenu pažnju, komadić njenog dana, glas i ruke koje plešu po predmetima.
***
Više ne razmičem zastore.
Sunce svaki dan pozvoni i samo uđe.
Ding-dong!
Ukotrlja se.
Mon cœur!
Kao naranča.
MORPHO AMATHONTE
Prije sam ih pronalazio na ulici.
Slomljene i plave.
Sad dolaze same.
Same, mon cœur!
Dolaze na dan, na mjesec, na dva. Za Yordanu se već zna. Pročulo se brzo kao što se pročuje za sve što liječi i ozdravlja. Širokim gradskim ulicama hodaju nevidljivi ranjenici, sakati muškarci i žene u zavojima: odijelima, haljinama, štiklama. Njihove se ruke drže za plastične rukohvate u metroima. Tijela se naginju naprijed-natrag, lijevo-desno, tupo se sudaraju u vlakovima što klize pod zemljom u svim smjerovima.
Obješena tijela.
Što ih zapravo pridržava?
***
Saint-Michel je moja stanica.
Ovdje izlazim, kažem glasno, kao da to ikoga zanima.
Govorim naglas jer sve zaboravljam.
Saint-Michel.
Malo je stvari vrijednih pamćenja.
***
Irena ima plavog leptira na leđima.
Ima svilenu crnu kosu i tanke prste kojima mrvi zrak dok me promatra. Ona ne voli čekati, ali nikad to ne kaže glasno. Samo prebire topli zrak palčevima kao da joj je u ruci krunica. Kad joj se obraćam, ne gleda me u oči, nego u usta i pažljivo slaže svaku moju riječ na poslužavnik. Poslije mi donese kavu s mlijekom i čašu vode. Pored papirića s računom ispusti – Merci, monsieur, merci – i odlazi za drugi stol.
I sve se ponavlja.
Dok odlazi, čujem njeno r u merci kroz vjetar što šumi u topolama.
To mi se dopada.
Irena nije Francuskinja i izgleda kao ptica. Lagana i uplašena. Strašilo sam, naravno, ja. I cijeli ovaj grad od kukuruza koji misli da se treba zaštititi od zobanja. Bože sačuvaj! O tome pišu i u novinama. Da je puno stranaca. Meni stranci ne smetaju. I ne primjećujem ih.
Baš nikoga.
Osim Irene.
A zašto bi me ona ikada pogledala? Sijed sam i raščupan. Imam skoro cijelo stoljeće i bole me noge kad hodam dulje od sto metara. Starac sam koji čita novine i pije kavu ujutro pored Seine. Koji razgovara sam sa sobom i odmah sve zaboravlja. Sve. Do najranijeg djetinjstva.
Možda me odijelo spašava.
Ili košulja.
Ili svilena kravata.
Baš sam budala. Velika stara budala kojoj je ostalo sasvim malo vremena. Za bilo što. Kad bih joj se obratio, sigurno bi se smijala na nekom jeziku koji ne poznajem i koji unaprijed obožavam.
***
Odmah sam ga prepoznao.
Morpho amathonte.
Tako se zove leptir na njenim leđima.
Morpho amathonte.
Plavi san.
Otac ga je tražio godinama. Imao je bezbroj fotografija koje su ga prikazivale u različitim položajima. Krila su mu s gornje strane bila plava, a s donje smeđa s crnim velikim točkama. S očima.
Kad raširi krila, onda je nebo, a kad ih sklopi, zemlja.
Nebo.
Zemlja.
Nebo.
Zemlja.
Kad je napokon stigao u maloj kartonskoj kutiji koja je doplovila s drugog kontinenta, raspao mu se u rukama. Ostao je samo plavi prah na njegovim prstima. Godine čekanja i samo prah razmazan po mokrom licu.
Zemlja.
Sve što je lijepo propada.
Nada Topić
Ulomak iz romana Morpho amathonte, VBZ, 2020.
Nada Topić (Split, 1977) svestrana je književnica, ali i znanstvenica. Objavila je pet zbirki pjesama Svetac u trajektnoj luci (2005.), Meteorologija tijela (2015.), Bezbroj druge jednine (2017.), Otac (2019.) i Sestra (2020.), slikovnicu Kako se rodila roda (2007.), zbirke lirskih proza Male stvari (2016.) i Stope u snijegu (2019.). Doktorirala je u području informacijskih i komunikacijskih znanosti i autorica je znanstvene monografije Knjižara Morpurgo u Splitu (1860. – 1947.) i razvoj kulture čitanja (2017.). Živi i radi u Solinu.
