Purpurne vode oplakivale su obale ušća rijeke Hmo. Iz dubine močvarne delte izranja Anik, grabeći sve do sigurnosti čvrstog tla s kojeg ju promatram. Za sobom vuče ulov, slatke oklopnjaše koji se kupaju u pjeni njene mreže. Skoro je tu, no propada u mulj. Želim ući unutra, pružiti joj ruku. Odvraća me; iza nje već su se uzdigli tamni klobuci ponoćnih divova. Njezin narod Naga mogu jesti samo manji broj stvorenja ovog svijeta, samo one koji prerađuju otrovni kinik iz tla i vode u čisto meso. Slatke je oklopnjaše najlakše skupiti iz ljepljivog blata tik prije dolaska tamnog klobuka, inače Anik može provesti cijeli dan u rijeci i završiti praznih ruku.
Ako precijeni svoju brzinu, klobuci bi je nadvili i više ne bi mogla doći do površine od njihove želatinozne mase. Čak i kad odmakne na vrijeme, kao svaki put dosad, uvijek je postojala šansa da ju dohvate prethodno ukopanim pipkom. Klobuci imaju sustav zajedničkog korijenja koji ukopavaju ispod mulja. Nije sigurno ni stajati preblizu obali. “Korijenje dolazi prije stvaranja svijeta”, učila je Nage stara Sik.
Ništa od noćnog kupanja.
Što sam više vremena provodio s Nagama, to sam više učio o njihovoj planeti. Uočavao sam stvari koje sam na Zemlji uzimao zdravo za gotovo. Ovdje sam naučio o važnosti lova.
Naš je zadatak kao putnika u stranom svijetu saznati što je naš plijen, ali i čiji smo mi. Nije dobro biti pri vrhu lanca, lako je uzoholiti se tamo. Recimo, Nagin su plijen oklopnjaši, a Nage su pak poslastica noćnog klobuka. Nije stvar samo u odnosu veličine među vrstama, ključan je apetit.
Anik i ja smo bliski koliko mogu biti dva stvorenja s različitih planeta.
Ako se pitate kako je jedan običan nitko poput mene putovao tisuće svjetlosnih godina do ovog izvanzemaljskog svijeta, nemam dovoljno dobrog objašnjenja.
Na Zemlji sam taj dan proveo pognut iznad motora automobila kod susjeda koji me molio da ga popravim nakon radnog vremena. Auto je parkirao kraj novog bazena. Baš za namučiti čovjeka. Razmišljao sam o tome kako se poskrivećki baciti u vodu i otplivati koji krug. Umjesto toga sam se nastavio mastiti i znojiti ispod užarene haube.
Zdrav motor prede kad ga čuješ, svaki djelić stoji na svom mjestu i radi svoju stvar. Motor s nekim problemom kašlje. Uvijek čuješ da negdje zapinje iako ne znaš odmah gdje. Jedina čudna stvar oko tog dana bilo je da me susjed pozdravio dva puta. “Noa, hoćeš zaliti pivom?” rekao je. “Neka, hvala”, odzdravim. Onda se vratio, izmijenili smo iste riječi. Tada tome nisam pridao pažnju.
Kada sam složio motor i cijelog ga uglancao, isprobao sam kako radi i miris benzina ispuni mi nosnice. Sjetio sam se izvora rijeke na brdu iznad grada. Na putu do gore još se jedna čudna stvar dogodila: sreo sam istu prolaznicu dva puta. Mislio sam da je to samo takav dan.
Gore sam se bacio u ledenu vodu i gledao u bezdan od ispod. Izašao sam van, osušio se. I kao da sam kazeta koja preskače, odjednom sam se vratio unazad, radio sam sve pokrete iznova, a odozada. Bezdan tada uđe u mene i odvede me u ovaj daleki svijet.
Nisam znao gdje sam. Držao sam dah koliko mogu i kada sam zaplivao gore na površinu prvo sam ispovraćao svu onu ljubičastu vodu rijeke Hmo. I ona je već bila tamo. Nisam znao što to znači, ali Anik mi je rekla da je bacila udicu i ja sam bio taj koji se ulovio.
Nage su me uzele pod svoje kao prvog čovjeka kojeg su ikada vidjeli i počeo sam sudjelovati u svakodnevnom životu.
Svaki dan pomislim koliko sam sretan što mogu biti prvi koji vidi boju odsjaja tijela čudnovatih zračnih rebraša, pa kopnene ptice koje lete tako da katapultiraju jedna drugu preko bezdana iznad kojeg se okuplja njihova lovina, biljke čije stapke su napravljene od očiju koje te gledaju dok prolaziš.
Oba mjeseca podigla su se na nebo i staze su bile dobro osvijetljene. U daljini smo vidjeli kućne vatre i svatko je već sjedio u svom krugu domaćih.
Najstarija Naga, stara Sik bi svake večeri pripovijedala o Starima, bićima koja su ovdje živjela prije Naga, koji su ovdje otkad su mjeseci bili mladi i dok još klobuci nisu gušili rijeke svijeta. Koliko sam malo razumio, to je bio jedini oblik školovanja koji su Nage prolazile, i ja zajedno s njima.
Bilo tko je mogao postaviti pitanje.
“Ako smo mi ovdje otkad je vremena, kako je išta drugo postojalo prije?”
Nage su se bavile vremenom na način na koji mi na Zemlji nismo, barem ne u tako primitivnim društvima. No, još uvijek nisam shvatio je li vrijeme za njih religija ili filozofija.
Anik je imala mnogo pitanja, ali ih nikada ne bi postavila. No, osjetilo bi se kada bi netko drugi, obično od mlađih, postavio isto pitanje o kojem je Anik razmišljala.
“Odakle smo došli do našeg svijeta? Jesmo li i mi putnici poput Noe?”
“Tko smo, kuda idemo?”
Uvijek je bilo previše dobrih pitanja za samo jednu noć.
“Kako pronaći svoj korijen?”
Već znam kako učenje ide. Sve u ovom životu ima korijen, stapku i krošnju. Svaka biljka, svako vodeno stvorenje, svaka kopnena životinja, pa čak i običan očnjak u ustima sa živcem duboko ukopanim u ružičasto meso, sve ima svoj korijen, samo ga Nage nemaju. Zato Nage traže kako se povezati, onako kako se povezuju klobuci; s muljevitom zemljom, kroz žile plodnih rijeka, jedni s drugima.
Odgovore koji Nage traže su u prošlosti, jer je vrijeme korijen svoje vrste. Ako znate kako, možete čitati njegove godove.
“Što će se dogoditi sutra?” ovo je i mene zanimalo.
“Isto što i danas”, odgovara Sik. “Sve što se dogodilo, dogodit će se opet. Redoslijed i moment se mijenja. Ali zasigurno možemo reći da što je bilo, to će jednom opet biti. Ono što ne znamo je sve što nikad nije bilo i ne može biti sve dok mi ne omogućimo da bude prvi put”, objašnjavala je Sik krckajući oklopnjašima među prstima.
Večerašnja lekcija je o obali rijeke.
Obale rijeke Hmo blatnjave su i muljevite. Zato Nage imaju duge i snažne stapkaste noge. Nekad davno, Sik pripovijeda, obale su bile stjenovite, kamenite, pjeskovite i u njima su živjeli biljni oblutci koji su hranili cijeli narod Starih. Ali svaki dan je svaki Stari došao sa svojom zdjelicom i zagrabio komad obale i odnio. Svaki je mislio da je jedini koji to radi.
Samo jedno stvorenje i samo mala količina pijeska i kamenja, ali svaki ukradeni kamenčić je rijeku skupo koštao i Hmo je danas za nas živo blato u kojemu su davno prestala živjeti bića kojima su se Stari hranili jer se u blatu nisu mogla kretati.
Sada sam i ja imao pitanje. “Zašto su Stari uništavali rijeku od koje su živjeli?” Sve sam više cijenio Nage, spretne lovce, a prezirao Stare, pasivne skupljače i razarače.
Anik me vodila u obilazak njihovih ruševina. Nage ne znaju jesu li njihovi preci mogli biti u kontaktu sa Starima kada su prvi put došli. O njima znaju malo jer je vrijeme koje ih dijeli preveliko.Još uvijek traže tragove tog kontakta u svojoj krvi, traže godove u izgubljenom korijenu.
Rekao sam joj: “Stari su ostavili za sobom spomenike koji ničemu ne služe.”
“Možda ih samo ne znamo koristiti”, odgovori mi Anik, tražeći dobro u svemu.
“Ali uništavali su sve pred sobom”, argumentirao sam.
“Možda njihov razlog tek trebamo otkriti.”
“Ma daj, uvijek ih braniš.”
“Istina je”, reče. “Uvijek sam suosjećala sa Starima. Što su napravili, opet će. Nemaju znanje o korijenu i svijest o vremenu.” Anik bi otopila bijes koji sam osjećao i pribrala misli kojima bi razorila sve zidove koje sam cijeloga života dizao. “Svi slojevi vremena preklapaju se u delti. U dovoljno tihe noći, potopljena u mulju taman kako klobuci krenu i dok sam dovoljno blizu smrti, nalazim vrata kroz koja čujem glasove Starih.”
Ipak ostajem pri svome. “Ne znam… ne izgledaju mi kao narod u čijem bih društvu volio biti.”
Jednog dana neke su ruševine Starih počele mijenjati oblik. Sik je rekla da je to zbog mene. Nisam shvaćao zašto. No kada su promjenu počele osjećati pojedine Nage, poput rukopisa ostavljenog da blijedi na suncu, onda sam shvatio.
Spremao sam se za povratak, ali Anik me nije željela pustiti. Sva neizgovorena pitanja su ju preplavila poput zvjezdane plime koja se zrcalila u njenim šarenicama. Cijelu deltu rijeke Hmo sada sam vidio u njenim očima.
Moj put se nije mjerio u svjetlosnim godinama, već zavojima u vremenu. Ova planeta jest Zemlja, otrovni kinik smo mi ljudi za sobom ostavili u naslijeđe našim potomcima. Ne znam kako nisam od početka shvatio da su sve one priče o Starima zapravo o meni i mojima. To su bile priče o tako glupom i zavidnom narodu da nisam želio povjerovati da sam i sam takav, glup i nedokazan, na zavoju vremena koji vozim dobro nauljenim motorom u potpunu propast.
Pitanje je konačno navrlo. “Ako će uvijek biti što je bilo, znači li to da ćemo ponoviti pogreške Starih? Čak i one koje su preplavile svijet kinikom?”
“Jednom kada ovladamo vještinom lova na vrijeme, radit ćemo posve drugačije greške”, Sik joj odgovori.
Anik je postala prozirna poput duha. Moj izostanak iz linije vremena ima nesagledive posljedice. Moja veza s Anik postala je opipljiva, vezuje nas zajednička krv, razvodnjena tisućama godina, ali svejedno tu. Nešto se u njoj mijenja. Odlučeno je da moram nazad i ne znam zašto, ali odmah sam osjetio onaj oštri miris benzina.
“Utječeš na mnogo više toga no što misliš”, rekla mi je.
“Jeste li znali od početka odakle sam?”
“Znali smo, ali smo čekali da sam shvatiš.” Vrijeme za Nage, sada sam shvatio, njihova je volja za spašavanjem svijeta od samih sebe. Htjeli su me upoznati, usporediti me sa svojom slikom Starih. Stajali smo na obali, bosim nogama u tamnom mulju. Još malo i doći će klobuci. Nikada im nisam bio baš ovako blizu. Opet je krenuo onaj osjećaj, kao da sam ploča koju netko vrti unazad i sad ću i ja krenuti istim putem, samo što noge kao da nisu slušale, blato me nije puštalo. Anik je govorila, ali više nisam ništa čuo. Okrenuo sam se i pao u rijeku Hmo…
Izranjajući iz bezdana, nazad sam tamo odakle sam došao i svijet se ne čini ništa drugačijim. Sada kada znam kako će se gledati na nas, više nisam tako uvjeren da smo pametni i mudri samo zato što znamo kako popravljati motore koje smo sami napravili. Gledam u vodu kroz koju sam putovao ne u druge svjetove, već u drugo vrijeme i nekako znam da su mi ta vrata sada zatvorena.
Ja samo ovdje stojim u korijenu vremena i ne shvaćam koliku moć zaista imam. Možda budem među onima koji će napraviti dobru stvar prvi. Jednog dana se mislim vratiti u budućnost. Ona je već ovdje, u slojevima delte.
Marija Solarević
Marija Solarević je spisateljica i narativna dizajnerica iz Zagreba. Bavi se prozom, interaktivnom fikcijom i drugim izvedbenim medijima. Autorica je scenarija video igara, ponešto kratkih priča i jedne predstave. Članica je Saveza scenarista i pisaca izvedbenih djela.
