Taj prvi susret dogodio se 30. siječnja 1968. Tog dana je započela ofenziva Tet i Vijetkong se probio duboko u Saigon. Imperijalizam je napukao. Na sastancima Revolucionarne komunističke omladine na kojima je pratio Isabelle vladalo je oduševljenje. Govorila je strastveno. Walter se čudio kamo nestaje sva ta strast kada siđe s pozornice. Pozivala ga je sada svuda, od partijskih zasjedanja, preko predavanja, do filmskih projekcija. Ipak, vidio je kako vješto izbjegava muškarce koji su se lijepili za nju, šapćući joj o njezinoj tajni, o misteriji koju je krila i koja će se tek rascvjetati prihvati li njihove lascivne ponude. Svi su govorili o ljubavi kao putu u autentičnu egzistenciju, čak i ona, iako je, kako se Walter mogao uvjeriti, bila uzdržana. Pozivala ga je i u svoju studentsku sobu, izlijepljenu političkim plakatima, s crvenom zastavom preko cijelog zida, zastavom Vijetkonga nad uzglavljem, slikama Trockog, Lenjina, Ho Ši Mina i Chea (s cigarom). Vodili su pasionirane diskusije. Pokušao ju je poljubiti nekoliko puta. Bezuspješno.
Vrtlog će se ubrzati, tlo će izmicati pod nogama, kotač povijesti pokrenuti, kao da se napaja Walterovom žudnjom. Već 9. veljače Malraux vuče prvi pogrešan potez otpuštajući Henrija Langloisa s čela Francuske kinoteke. Za nekoliko dana filmski svijet je na nogama, a uz njih i tri tisuće aktivista pred Kinotekom. Walter i Isabelle također su među njima. Policija razbija skup. Bježe. Isabelle ga snažno grli te večeri kada ju je dopratio do sobe. Bez poljupca.
Zajedno s tristotinjak studenata napast će sjedište American Expressa u Parizu. Jedva su izbjegli hapšenje. Ispred njih su uhapsili Xaviera, studenta na Nanterreu i njihova druga iz LCR-a. Jedva je spasio Isabelle od drvenog pendreka. Uspjeli su izmaći i sakriti se u neko stubište. Dok je Walter provjeravao da li ih prate, Isabelle ga je zagrlila s leđa. Okrenuo se i poljubio je. Gorjela je. Stavila mu je ruku u traperice i zgrabila ga za međunožje. No, kad je Walter pokušao učiniti isto, odbila ga je. Polako se smirila i potom su otišli na dogovoreno mjesto, zadimljeni stan jednog od drugova, kako bi planirali sljedeći korak. Walter je bio zbunjen, ali je odlučio igrati njezinu igru. Pitao se što bi rekao Wladimir na ovo prenemaganje. S obzirom na tučnjave s policijom, upravo im je on trebao. Rekao im je da će dovesti druga iz Renaulta. Wladimir im se pridružio kada su 22. ožujka napali sveučilišni kampus u Nanterreu tražeći oslobođenje uhapšenih. Danny Cohn-Bendit vodio je okupaciju dekanata. Iako toga nitko od njih nije bio svjestan, počelo je te noći. Rođen je le Mouvement du 22 Mars. “Dobro si učinio što si me pozvao. Ovi cvikeraši znaju da pričaju, al ne umeju da se biju”, rekao je Wladimir.
“A ni da se jebu”, pojasnio mu je Walter, na što su se obojica nasmijala.
“Zato smo mi tu. Da pomognemo”, namignuo mu je Wladimir.
Zagrlili su se. Walter je potražio Isabelle. Bio je uz nju dok je pomagala pri pisanju Manifesta 142, koji su 142 studenta izglasala u okupiranom dekanatu. Crvenjeli su joj se obrazi. Dok je trajalo čitanje manifesta i glasanje, priljubila se uz Waltera. Ruku mu je vodila ispod haljine, preko leđa i stražnjice do međunožja. Neprimjetno se pomicala, plešući oko njegovih prstiju u sebi. Kada je manifest usvojen, prolomio se pljesak. I Walter je pljeskao, radosno, mokrih prstiju.
Walter joj je Wladimira predstavio kao svog brata ili barem, kako je dodao, najbližeg rođaka. “Tako je to kod nas.” Isabelle se začudila dobrom izgledu još jednog Jugoslavena. Wladimiru se učinila malo previše stisnutom. “Nikakve sise, čoveče”, šapnuo je Walteru, “šta će ti ona?”
“Već si skoro četiri godine u Parizu i još si seljak”, odbrusio mu je Walter.
“Le paysan de Paris. To sam ja”, zviždao je veselo Wladimir.
“Ah, šljaker koji čita Louisa Aragona! Sve, doslovno sve ove mlade žene mogu biti tvoje. Sve osim jedne. U redu?”
Wladimir se i dalje smijao. “Ne razumem vas intelektualce. Stalno pričate o seksualnim slobodama. Za mene, one znače slobodnu izmenu partnera, revoluciju celog društva. Jebanje svih sa svima, kako ko hoće. Za tebe, ta revolucija ide preko samo jedne osobe. Ne razumem.”
“Možda zato što je seksualna revolucija za mene ljubavna revolucija. A za to mi je potrebna samo jedna osoba.”
“I to je ova bez sisa?” iskreno je bio začuđen. “Da, Isabelle!” zagrmio je Walter.
“Pa, onda, eto ti je, jebala te ona!” “Iz tvojih usta u božje uši!”
Put od Wladimirovih usta do božjih ušiju nije bio kratak. Za nešto više od sada već uobičajenog ljubakanja i pipkanja Walter je ipak morao sačekati još mjesec dana, da se nemir počne širiti od Nanterrea prema centru grada. Bilo mu je jasno da većeg erotskog intenziteta ne može biti bez podizanja borbe na viši nivo. Akcija se svakako činila neizbježnom, pa je strpljivo čekao. Za to vrijeme Wladimir je neumorno agitirao u Renaultovoj tvornici, sada se otvoreno suprotstavljajući sindikalnim birokratama i aparatčicima Komunističke partije. Bio je glavna veza između radikalnih studenata i radikalnih radnika – avangarda njihova, mislilo se, neizbježnog revolucionarnog saveza.
April u Parizu te godine bio je okrutan kao dijalektika inhibicija i strasti Isabelle de Certeau. Kao u čuvenoj Eliotovoj pjesmi, miješalo se sjećanje na prošle revolucije i žudnja za novom, izđikljali su ljiljani iz mrtve zemlje, proljetna kiša uzburkala je tromo korijenje. Martin Luther King je ubijen; Rudi Dutschke upucan u Zapadnom Berlinu; Nacionalni kongres Pokreta komunističke omladine upozorava na ekscese avanturizma i ljevičarenja; krajem mjeseca izbijaju tuče s ekstremnim desničarima po Latinskoj četvrti i Nanterreu. Wladimir se bori kao lav s fašistima i, nakon što postane jasno da će bez discipline biti potučeni, organizira redarske ćelije SO (service d’ordre). Walter se tek uči uličnim bitkama. Ipak, razbijaju mu nos. Isabelle, umjesto da mu zaustavi krvarenje, traži da pušta da krv kaplje po njoj, glavi, čelu i haljini dok se, u Luksemburškom parku, kao obuzeta, spušta na koljena i, prvi put, uzima njegovo spolovilo u usta. Ne prestaje dok Walter glasno ne svrši s pogledom na kupolu Panteona. Vrijedilo je čekati!
Dok se vraćaju kući, neki fotograf, šokiran prizorom, slika lijepu okrvavljenu studenticu. Slika će se proširiti ljevičarskim publikacijama kao dokaz desničarskog nasilja, a Isabelle donijeti još veću slavu. Kako su se samo smijali! Činilo se tih dana da povijest pokazuje jasan pravac. Henri Langlois vraćen je na posao u Francuskoj kinoteci (Malraux je poražen); zauzeto je Sveučilište Columbia u New Yorku; tog Prvog maja, koji se konačno, nakon četrnaest godina, mogao slobodno obilježiti, mase su se slile ulicama Pariza. Nešto je definitivno bilo u zraku.
Već drugi dan ponovo su na Nanterreu, gdje se planira održati “antiimperijalistički” dan. Stvari se otimaju kontroli. Profesor povijesti René Rémond prijavljuje dekanu da ga je tristo studenata istjeralo iz predavaonice. Dekan Grippin, ministar policije Peyrefitte i rektor Roche donose odluku o obustavljanju nastave. Ne da time nisu izolirali radikale, već upravo suprotno: od zatvorenog Nanterrea studenti 3. svibnja kreću na Sorbonnu. U podne četiristo studenata održava miting podrške za “bijesne” s Nanterrea, u solidarnosti s Dannyjem i pet drugova kojima prijeti istjerivanje sa Sveučilišta. Bio je to početak dugog dana. Šire se glasine o napadu ekstremnih desničara, ali se i čita kritika studenata komunističkog vođe Georgea Marchaisa koji u L’Humanitéu napada “lažne revolucionare” i “njemačkog anarhista” Cohna Bendita. Donosi se odluka: okupacija Sorbonne! Neka Sorbonne postane novi Nanterre, viče Danny. Nacionalisti pokreta Occident pojavljuju se oko Sorbonne. Policija zauzima sve pokrajnje ulice, vade se palice, postavljaju prve barikade, kopa se kaldrma… Rektor Roche radi još jednu grešku: poziva policiju da raščisti Sorbonnu. Revolucija može početi.
Walter je s Isabelle na Sorbonni tog dana, dok Wladimir radi u tvornici. Za nekoliko sati, kada se vijesti o policijskom napadu prošire, i sam će im se pridružiti. Vješto izbjegavaju hapšenje i bježe sa Sorbonne dok studente ukrcavaju u marice. Nalaze se s Wladimirom u njihovoj mansardi. Peru oči od suzavca. Isabelle traži da se vrate u akciju. Iza 17 h, kada masa nahrupi na Place de la Sorbonne, silaze na ulicu. Wladimir im probija put kroz gomilu. Kod Medicinskog fakulteta ne uspijevaju izbjeći pendrecima. Isabelle, udarena preko cijelih leđa, pada na pločnik. Wladimir nokautira jednog policajca, što im omogućuje da pobjegnu. Prvi kamen razbija glavu policajca Christiana Bruneta. Policija kreće u napad. U Latinskoj četvrti podižu se barikade, ruše se reklame i prevrću automobili. Prva velika bitka! Wladimir je kao riba u vodi, neuhvatljiv na uličnom bojištu. Isabelle i Walter ne mogu ga pratiti. Probijaju se do stana. I dok kroz prozor dopiru ostaci suzavca, policijske sirene, uzvikivanje parola, prepucavanje između demonstratora i policije, zvuk razbijenog stakla… Isabelle skida gaćice, liježe na pod i diže suknju. Preklinje Waltera da uđe u nju. Walter je isprva oprezan, ali ipak odgovori na njezine vapaje. Začuje se krik. Walter više ne zna da li Isabelle plače od boli ili suzavca zbog kojeg je zatvorio oči. Traži od njega da nastavi dalje, i dalje, grizući mu rame. Kada konačno završi, stropoštava se pored nje. Isabelle se uspravlja u sjedeći položaj. Zadovoljno se smiješeći, gleda u baricu krvi ispod sebe i kaže: “Vive la Révolution!”
Mnogi svjedoci šezdesetosme govore kako se sve zapravo događalo noću. Skoro cijeli mjesec sijalo je neko drugo sunce, kao da je zemlja stala. Nije bilo potrebe za snom. Ulica, tuče sa specijalcima, komiteti, plenumi, demonstracije, marševi po bulevarima, kamenje koje leti na sve strane, razbijena stakla i glave i, dakako, sve te riječi po zidovima. Netko je 13. svibnja napisao Déjà dix jours de bonheur. Uistinu, već deset dana sreće od one prve noći u Latinskoj četvrti. Deset dana ljubavi, političke i intimne; rijetko se smrtnicima pruži takva šansa u životu kao Walteru i Isabelle. Bilo je to, još jednom, deset dana koji su potresli svijet. Neće potrajati. Uskoro će to neobično sunce početi zalaziti, da bi konačno zgasnulo na kraju maja.
No tada to još nisu mogli znati. Pjevali su “Internacionalu” na Spomeniku neznanom vojniku na Trgu Etoile. Wladimir je intenzivno pregovarao ispred CGT-a sa studentskim organizacijama. Zauzete su prve tvornice. Herbert Marcuse je 9. svibnja došao na UNESCO-ovu konferenciju o Marxu u povodu 150. godišnjice rođenja. Skoro nepoznat u Francuskoj, Marcuse je već bio guru njihove generacije u Americi. Walter ga je čitao na engleskom i o njemu pričao Isabelle. Studenti su zauzeli Ecole des Beaux-Arts. Isabelle i Walter su ih obišli i na izlasku se skoro sudarili na ulici s Marcuseom samim. Odmah su ga pozvali da se obrati studentima likovne akademije. Bili su uz 70-godišnjeg filozofa dok je proklinjao konzumerističko društvo. Doista se nije bilo lako oteti dojmu da se baš ništa nije zbivalo slučajno. Isabelleini nokti zabijali su se u Walterove oznojene dlanove. Kad god su bili sami, što nije bilo jednostavno tih dana, vodili su ljubav, svaki put na novi način, ponekad i tri, četiri puta dnevno. Isabelleinoj požudi nije bilo kraja. Walter je bio iscrpljen i sretan. Činilo mu se da je dobio tu bitku za jednu osobu o kojoj je govorio Wladimiru, kada je već nije mogao dobiti za cijelu generaciju.
I, onda, filmski: Noć barikada 10. na 11. svibnja, u Ulici Guy-Lussac. Wladimir uspješno raspoređuje svoje ljude.
Još jedna dobivena bitka. Kao potvrda dolazi 13. svibnja, kada počinje generalni štrajk, najveći u povijesti Francuske! Milijun ljudi samo u Parizu, devet milijuna radnika u štrajku u čitavoj zemlji… kolona koja se proteže skoro preko cijelog Pariza, od Trga Republike do Denferta. Radikalni studenti žele ići k Champs-de-Marsu, ali ih u tome sprečavaju kadrovi Komunističke partije i sindikata. Wladimir sa svojom grupom presreće zalutali policijski kombi. Uspijevaju preokrenuti vozilo. Masa je spremna za linč. Jedan od policajaca vadi revolver i puca. Stotinjak metara dalje metak će napraviti rupu na izlogu caféa Belfort, na broju 297 bulevara Raspail, samo tridesetak centimetara iznad Walterove glave. Isabelle je problijedjela kao da je tek tada prvi put shvatila da je smrtna. No nema vreme na za razmišljanje. Sovjet na Sorbonni je utemeljen. Odlučeno je da Sorbonne postane revolucionarni čvor kojem cilj nije samo promjena sveučilišnog sistema, već i totalna subverzija buržoaskog društva. Nakon proglasa pukla je gromoglasna “Internacionala”. C’est la lutte finale! Pjevala je i Isabelle jašući Waltera u ritmu radničke himne, među prevrnutim stolovima sporedne, prazne predavaonice.
Le soleil brillera toujours, kaže “Internacionala”, koju se pjevalo s toliko strasti, dok će u stvarnosti oblaci zakloniti to sunce za samo četiri dana. Savez radnika i studenata trebao je biti zapečaćen 17. svibnja, a time i sudbina cijele zemlje, a možda i svijeta, koji je nervozno gledao, kao toliko puta u prošlosti, u Pariz. Prethodnog dana radnici željeznica, gradskog prijevoza, zračnog prometa i drugih ključnih grana državne infrastrukture stupaju u štrajk. Pedesetak tvornica je zauzeto, uključujući i tvornicu Renault, gdje je Wladimir pripremio teren sa svojom manjinskom, ali odlučnom grupom. Sutradan je na Sorbonni odlučeno da se krene u susret radnicima. Isabelle i Walter predvodili su maoističke studente koji su se iz centra Pariza kretali k otoku Seguin. Unatoč opstrukcijama Komunističke partije i CGT-a, te večeri nekoliko tisuća studenata odlazi da se pokloni radnicima i s njima zada završni udarac degolističkom režimu. Snažne ruke radničke klase moraju sada preuzeti baklju iz nejakih ruku studenata, pisalo je na jednom transparentu. Ulicama je odjekivalo: Sva vlast radnicima!
Dobro raspoloženje kvari već prvi susret. Pred vratima zatvorene tvornice studente je sačekao kombi CGT-a, čiji im se funkcioner obraća preko megafona:
“Hvala vam što ste došli, drugovi! Cijenimo vašu solidarnost.”
“Što pričaš ti?! Otvarajte vrata!” viknula mu je Isabelle. “Molim vas, bez provokacija. Ne prilazite vratima jer će uprava pozvati policiju. I idite uskoro kući. Hladno je i trebat će vam snage u danima koji dolaze.”
Walter je jedva obuzdao Isabelle da ne skoči na kombi. Razočaranje se proširilo masom. Revoltirani studenti počinju skandirati Tvornice radnicima! Masa ponavlja slogan. Jedino se maoisti ljute. Isabelle im viče: “Prestanite s tim malograđanskim sranjima!” Ljuta je jer oni očito ne znaju da je Mao rekao da je radnička kontrola tvornica obična malograđanska devijacija. Nitko je ne sluša.
I onda se začuje glas nekog radnika s krova tvornice: “Sorbonne studentima!” Mnogi radnici sada uzvikuju tu parolu. Studenti aplaudiraju. I tada je, uslijed meteža, odjeknuo Wladimirov glas:
“Sorbonne aux ouvriers, mamicu vam jebem!”
Isprva nastaje smijeh na ovaj prijedlog da Sorbonne pripadne radnicima, a onda se širi skandiranje onoga što je rekao na francuskom. Drugi dio možda je razumio samo Walter i nekoliko jugoslavenskih radnika s druge strane ograde.
Walter i Isabelle mašu Wladimiru, ali ih njegovo zabrinuto lice uznemirava. On gestama pokazuje Walteru da je situacija kritična.
“Ovo ne valja. Nadbrojali su nas.” “Što kaže?” pita ga Isabelle.
“Partija i CGT drže stvar pod kontrolom. Vrata ostaju zatvorena.”
I tako je i bilo. Razočarani studenti uskoro su se povukli. Pao je mrak i doista je bilo prilično hladno. Isabelle i Walter potišteno su se vratili u Pariz. Po njezinim očima, po neuobičajenoj tišini koja je trajala cijelo vrijeme povratka, znao je da noćas neće voditi ljubav. Ni užarene političke razgovore. Isabelle je sjela na pod njihove mansarde i, prvi put, otvoreno govorila o sebi. Nije prestajala pričati o svom djetinjstvu, provedenom u aristokratskoj vili u provinciji, katoličkom odgoju, odsutnom ocu i hladnoj majci. Neobično puno prostora u svojim ispovijestima posvetila je svom prvom rođaku, sinu njezine tete, izvjesnom Charlesu de Marignyju, desetak godina starijem od nje. Isprva je Walter pomislio da se radi o pubertetskoj zaljubljenosti u starijeg mladića, no Isabelle mu je, na njegovo iznenađenje, detaljno objasnila da je to bilo nešto puno više. Njihov odnos trajao je, zapravo, sve do nedavno. Iako ga je mrzila, nije mu se mogla oduprijeti. Charles je obilježio njezino sazrijevanje, u svakom, pa čak – možda i ponajviše – seksualnom smislu. Nakon što je isplakala sve suze, zahvaljivala je Walteru koji ju je “spasio” i kojem je sa zadovoljstvom poklonila svoju nevinost. Da li on razumije da ju je godinama branila pred podivljalim Charlesovim napadima? Da ga je upoznao, znao bi o čemu govori. Za to mu je morala pružiti ostale “ustupke”. “Baš sve?” jedva je procijedio Walter. “Baš sve”, priznala je Isabelle i potom čvrsto zaspala. Dok je ulica i dalje odjekivala ritmom revolucije, Walter je znao da su kolebljivi radnici s otoka Seguin i Charles de Marigny razlog zbog kojeg je nikada neće biti.
I dok je tako Walter, gledajući iscrpljenu Isabelle, shvatio da je izgubio bitku za tu jednu osobu, na drugom kraju Pariza Wladimir je gorko zaključio da je njegova borba za cijelu generaciju bila unaprijed osuđena na propast. Te noći je pobjegao iz tvornice, nakon što je sindikalnom povjereniku bacio u lice člansku iskaznicu CGT-a. Pred zoru, Walter mu je otvorio vrata. Sve im je pisalo na licu. Ništa nisu morali reći jedan drugom. Bez obzira na taj unutarnji osjećaj sve troje nastavilo je borbene aktivnosti već od sljedećeg dana. Ipak, Walter i Wladimir će s određenim odmakom promatrati događaje oko sebe. U tome će biti usamljeni, jer tih će dana desetak milijuna radnika ostati u štrajku. Slavni prekid festivala u Cannesu nije ih oduševio kao Isabelle i drugove. Više ih je zanimala priprema za odlučnu bitku za koju su vjerovali – opet usamljeno – da prelazi u obrambenu fazu. Velike demonstracije 24. svibnja završit će u još jednoj noći barikada. Nakon izrazito strastvenog odnosa, Isabelle će ipak optužiti Waltera za “odsutnost”. Njegove i Wladimirove brige potvrdit će dogovor iz Grenelle kojim će vlast radnicima dati velike ustupke i povlastice. Dovoljno velike da zaborave na revoluciju. Dočekat će veliko finale iscrpljeni od borbe i slutnji koje su se ostvarivale, jedna za drugom.
Tog 29. svibnja ipak se sve još činilo mogućim. Vidjeti osamsto tisuća ljudi na ulicama Pariza, nadahnulo je njihova srca. Kako ne vjerovati da se dosegla prijelomna točka u trenutku u kojem mase daju podršku formiranju narodne vlade, a De Gaulle na nekoliko sati nestaje, odletjevši helikopterom iz Elizejske palače. Saznat će se da je otišao u Njemačku tražiti pomoć tamo stacionirane francuske armije. Vlast se kotrlja ulicama. Pada još jedna noć. U sveopćem metežu Walter gubi iz vida Isabelle i Wladimira. Ogromne mase odvode ih na različite strane. Zbog policijskih patrola i povremene razmjene kamenja i suzavaca, preko niza barikada, jedva se probija do njihova omiljenog kafića. Tamo ih ne nalazi. Odlazi na Sorbonnu, ali ni tamo ih nema. U mansardi također nisu bili, pa pred zoru, zabrinut, kreće do Isabelleina stana.
Vrata nisu bila zaključana. U stan je ušao tiho. Pogledao je u sobu. Mala lampa s crvenim abažurom toplo je osvjetljavala njihova usnula tijela. Walter je zastao. Dok ih je promatrao, gole i prepletene, pomislio je kako se revolucija pretvorila u kliše iz Godardovih filmova. Ah, les amants. Izišao je tiho, kao što je i ušao. Wladimir se ipak trgnuo iz sna. Pogledao je kroz prozor i vidio Waltera kako odlazi.
Igor Štiks
Ulomak iz romana W (Fraktura 2019, Kontrast 2020)
Igor Štiks (Sarajevo, 1977) pisac je i politolog, predavač na Fakultetu za medije i komunikacije u Beogradu i naučni saradnik Filozofskog fakulteta u Ljubljani. Objavio je nagrađivane i prevođene romane “Dvorac u Romagni” (2000), “Elijahova stolica” (2006), “Rezalište” (2017) i “W” (2019). Predstava “Elijahova stolica”, u režiji Borisa Liješevića, osvojila je Grand Prix BITEF-a 2011. Liješević je 2015. na scenu Sarajevskog ratnog teatra postavio njegov prvi dramski tekst “Brašno u venama”, a potom i njegovu dramu “Zrenjanin”. Londonski Bloomsbury objavio je 2015. studiju “Nations and Citizens in Yugoslavia and the Post-Yugoslav States: One Hundred Years of Citizenship” koju je potom objavila i zagrebačka Fraktura (2016). Sa Srećkom Horvatom napisao je polemički esej “Pravo na pobunu” (2010) i pripredio zbornik “Dobro došli u pustinju postsocijalizma” (2015).
