***
Događa se to valjda. Ponekad. Onda kada se iluzija skoro da gubi, kada pritajena punoća sekunde biva na izdisaju. Događa se to da se stvari na tren učine jasnim.
Jeroen je sa probadanjem u oporavljenom ramenu osjećao jasnu promjenu vremena. Od kada je ranjen, onoga dana ispred zgrade više mu nije neophodna vremenska prognoza.
„I to je valjda neka prednost.“
Pomislio je za sebe, hvatajući obrise lika na staklenim vratima nasuprot njegovog pisaćeg stola.
„Nepoznat lik?“
„Da, definitivno.“
„Ali nekako, na neki čudan, instinktivan način mi prepoznatljiv. Jedino ova brada mi nekako strana“
Razgovarao je sa sobom.
U pozadini tog poznatog lika nedostajali su likovi prijatelja i porodice. Nije se uspio niti jednom čuti sa njima, prošlo je više od godinu dana. Slao je on pisma, nije da nije ali bit će da su promijenili adresu.
Trepnuo je kada se sjetio da treba dovršiti esej za „El-Porto“ ali pisanje je ponovno zamijenio mišlju, ovoga puta likom Aurore.
Silno mu je nedostajala njena strana priče, koja je njihove eseje činila takvima da je jedan završio na naslovnici New York Times-a i to baš onaj koji je posljednji, prije tek nekoliko dana došao do njega preko Kamiona spasa, kako je vozač vojnog transporta tada rekao.
Jeroen je gledao u papirnato čudo ispred njega a naslov preko cijele dvolisnice ponosno je stajao odmah ispod naziva novina.
„I finally found my Aorta. It's this country.“
„Kada bih joj to makar mogao javiti“ sretan i tužan mislio je.
Razmišljanje, propraćeno suzom u oku i žalom za njegovom prijateljicom prekinuo je Zike, kada je bez kucanja uletio kroz odškrinuta vrata.
Visok čovjek, toliko da se morao sagnuti prelazeći prag. Sa svojih tridesetak godina i bogatom karijerom historičara bio je zanimljiv sugovornik.
Pozdravljao je Jeroena a u ruci, sa prstima za koje je volio umišljati da su prsti vještog klavijaturiste držao je prastare rukopise panično razgledajući prostoriju, kao da traži sigurno sklonište za njih.
– Joro, kaži mi, vi imate ovdje neki sef, podzemni?
– Imamo. Ali on nije u upotrebi koliko ja znam.
– Eh takav mi i treba, van upotrebe! Van!
Teatralno je odgovarao Zika. Potom je nastavio ali tek nakon što je u tajnosti, prethodno tražeći zakletvu i obećanje od Jeroena da o ovome neće nikome zucnuti ni riječ.
– Ovo je to!
– Koje to?
Zbunjeno je upitao Jeroen.
– Pa o čemu sam ti pričao svih ovih mjeseci!
– A too! Uspio si!
– Da!
Više od glasno, uzviknuo je Z.
– Hajde sad dodaj mi neke papire s kojima ću umotati i kamuflirati korice.
Jeroen mu je dodao prvo što mu se našlo pod rukom. Zajedno su oblijepili prastare korice i čudan rukopis a onda krenuli u podzemlje zgrade.
Jeroen je tek prije desetak dana nakon višesedmičnog traganja pronašao ključ tajnog prolaza u skrivenom odjeljku zadnje latice radnog stola ambasadora njegove zemlje. On, o svemu oveme naravno nije smio znati ni riječi.
Njihova jedina sreća je bila u tome da je ovo zgrada u koju se nedavno preselio njegov ured jer je stara bila oštećena granatom. Poslije tog događaj ambasador je glavom bez obzira, privatnim avionom odletio u domovinu.
Od tad je Jeroen ostao bez šefa ali sa ključevima od sefa za koji niko ne zna.
Kada je spuštao rukopise u ogromni, paučinama obgrljen sef, Zike je na trenutak zastao:
– Dobar naslov!
Jeroen ga je sa osmjehom gledao.
Tako je priča iz 14. stoljeća o izlasku Izraelaca iz Egipta na 142 pergamentska lista ispisana krasopisom, priča u davna vremena donešena u ovu zemlju, zapečaćena slikovnom minijaturom dva grba od kojih je jedan prikazivao ružu a drugi krila, našla svoje skrovište u trezoru Narodne banke u tajnom podrumu, na polici tajnog sefa uokvirena stranim novinama na kojima se jedino jasno ukazivao naslov:
„I finally found my Aorta. It's this country.“
Dogodit će se to da se stvari učine jasnim.
Aida Suljaković
Odlomak romana u nastajanju.
