Veštački sneg
Jutros frka u redakciji, panika teška!
Evo o čemu se radilo:
stigao sam na posao bezvoljan. Još sinoć me oprao teški osjećaj beznađa; počeo sam razmišljati o poslu, sebi na poslu, trpanju članaka radi članaka, takvim stvarima uglavnom. Pred spavanje me oprala Mučnina strašna, pa sam se osjećao u momentu kao Sartreov Roquentin, progonjen od svih i svakoga, a ponajviše od samoga sebe.
Zaspao sam uvjeren kako ću se sutradan probuditi i o svemu napisati roman.
Ali, jao, zorom me odalamila sušta realnost!
Umjesto zapisivanja filozofskih opažanja i crtica kojima sam namjeravao prožeti svoj roman, otrčao sam u redakciju i započeo ubacivati Hinine vijesti. Opremio sam ih nekoliko i objavio, rifrešao portal, zavrtio promet.
Ljudi čitaju, klikću, dan u redakciji prolazi normalno.
Uto spazim u sustavu galeriju naših fotoreportera; bili su na Sljemenu pofotkati prvi dan skijaške sezone. Fotografije su bile veoma lijepe, neobično umjetničke za agencijske i to mi je malo osvježilo dan.
Pomislio sam kako je iza tog fotoaparata također stajao neki Roquentin te sam odlučio od svega napraviti članak. Napisat ću nešto o tome kako je sezona rano započela; spomenut ću dječicu koja se grudaju, osmijehe na licima izletnika i zadovoljne skijaše što rundaju Crveni spust. Uz to ću priložiti i galeriju fotografija tog zimskog ugođaja kojem svjedočim iz redakcije i bit će to pravi feel-good jutarnji šlager!
Volim pisati ovakve članke jer se mogu malo opustiti, ubaciti kakvu dosjetku, odmaknuti se od generičnog stila news novinarstva.
Tako je bilo i ovaj put. Odjednom mi je proradio tekst i preuzela me ona poznata, slatka sila. Slova su tekla neovisno o meni i uskoro sam shvatio kako umjesto riječi “umjetni snijeg”, zaneseno koristim “veštački sneg”, i to na nekoliko mjesta u tekstu gdje sam htio naglasiti kako topovi na obroncima Medvednice nemilosrdne rade.
Oduvijek me, vidite, fascinirao ovaj srpski izraz. Ipak sam ja čovjek od jezika, pisac, i umjetni snijeg mi je pored veštačkog snega izgledao kao loša šala, neuspjeli jezični eksperiment. Slikovitost i poetska težina srpske verzije omađijali su me još otkako sam prvi put posjetio Kopaonik i uz tešku sam se, veliku muku, suzdržavao da je redovno ne koristim ovdje, u svojim pisanijama po Hrvatskoj.
Pomoglo je i to što me majka neprestance upozoravala da se unormalim, da ne pišem srpskim, jer će me netko zatući, prozvati beogradskim špijunom i hladnokrvno ubiti na ulici.
Ovaj se put, međutim, nisam mogao zaustaviti. Tekst me preuzeo u potpunosti pa sam u javnost posve bezbrižno pustio srpski jezik, upravo kao da sjedim u beogradskoj redakciji Blica, ili Kurira.
Urednik je bio na kolegiju i nije imao pojma što se događa, a odjednom je nastupio kaos, smak svijeta.
Desni portali su nas započeli prozivati četnicima, razočarani čitatelji optuživali su nas za izdaju hrvatskog jezika, a redakcijski telefon je uskoro zazvonio i proparao mi mozak. Javio sam se i shvatio kako je na liniji zgođušna lektorica iz firme.
Lažem joj kako je sve u redu, kako s urednikom imam dogovor da ovakav tip vijesti smijem pisati opušteno, u svom stilu. Izvaram je kako smo se domislili revolucionarnog koncepta u kojemu ću ja prezentirati dnevne vijesti u nekakvoj hibridnoj formi između proze i običnog news članka, što dakako uključuje umjetničku slobodu, a posljedično i korištenje ekavicom te srpskom frazeologijom.
Zvučao sam uvjerljivo, vjerojatno poguran sinoćnjim osjećajem beznađa.
Prije no što smo završili razgovor, uspjelo mi je pozvati je na piće. Učinio sam to na tvrdoj ekavici. Poklopila mi je bez riječi, valjda misleći da sam potpuno poludio.
Nastavio sam zuriti u taj svoj tekst i bio sam iskreno sretan. Razmišljao sam kako upravo u ovim trenucima čitava Hrvatska uviđa vrijednost moje jezične podvale i slavi jezik, poeziju, različitost i Srbiju. Smijao sam se tome i zadovoljno buljio u ekran kompjutera.
Tada je u redakciju utrčao urednik, sav zajapuren.
– Fiumanski! – čuo sam ga tek što je otvorio vrata. Isti čas sam se pokunjio iza monitora. Došao je do mene i obznanio mi kako sam pretjerao, kako me želi vidjeti nasamo, ali da prvo zamijenim svoje, kako je rekao, idiotske srbizme iz članka u standardni hrvatski jezik.
– To je dosadno – jedvice mi je uspjelo prozboriti.
Sada sam u liftu i vozim se u njegov ured, opkoljen teškim osjećajem Mučnine, sveopćeg besmisla…
Fore i smicalice
Dan u redakciji prolazi normalno: nemilice plasiramo članke na rubu laži i prozirne klikbejt senzacije. Čitateljima podvaljujemo razno razne fore, borimo se za klik kako znamo i umijemo. Treba se prehraniti, umiliti oglašivačima i zaraditi ovu mizernu plaću od koje mi urednik pola daje na ruke, kada padne mrak.
Stariji kolege su mi jutros na kavi prepričavali kako se ranije upravo na prvi april bavilo takvim smicalicama. Danas, nastavili su smireno, prvi april u internetskom univerzumu traje čitavu godinu. Urednik se dobrano potrudio da doista i živimo taj svojevrsni “Beskrajni dan”, pa je još krajem prošle godine u redakciju postavio veliki kalendar koji nudi samo jedan datum.
– Dosta mi je tih gregorijanskih i julijanskih prevara. To su barbarski običaji koji pripadaju nekim drugim civilizacijama! – divljao je po redakciji. – U digitalnoj eri svaki dan je prvi april! Zapamtite to, nadničari, ako se želite najesti kruha!
Idem sada napisati neku navlakušu i baciti je u eter. Bilo mi je lijepo slušati o tom prvom aprilu jutros. Da sam barem rođen u nekim drugim vremenima, u kojima su fore i smicalice imale neku vrijednost.
Ovako, lažem svaki dan. S jutrom pogledam u taj urednikov kalendar i razočaram se; neda mi se više živjeti. Sutradan ću se probuditi i shvatiti kako je opet prvi april.
Želim van iz tog začaranog kruga. Želim doživjeti svibanj, kupati se gol u srpnju! Majka mi je često pripovijedala o ružičastom, ugaslom nebu u kasnom kolovozu. Nisam odavno ništa od toga vidio, ostaju mi samo priče, sjećanja. Bože, koliko radosti i ljepote propuštam na račun tog dosadnog prvog aprila!
Da barem mogu zaobići san i slavodobitno ušetati u taj drugi april, daleko od ništavnih članaka i tabloidnih senzacija. Ići ću večeras do nekog kvartovskog dilera i uzeti si peticu jeftinog speeda.
Možda ću tako i ja, konačno, dočekati budan taj drugi april.
Dve priče iz nadolazeće zbirke satiričnih priča Vida Barića: “Fiumanski, opet lažeš”
