Ljeto ga je uvijek podsjećalo na pustoš.
Zima je dodavala, iako se činilo da oduzima; listove, mirise, šuljanje životinja. Ali, on bi donio drva. Upalio vatru. U brvnari je bilo toplo. Šare debelog tepiha podsjećale su ga na glave lutaka bez očiju, a hujanje vjetra nije ga plašilo. Zimi se sve približavalo jedno drugome; da se zagrije, ili možda otopi. Volio je blizinu debelog pokrivača pod koji bi se smjestio s glazbom u ušima. Blizinu Nove godine. Blizinu ljudi od kojih se, prije, dok ih je još bilo, na nekoliko dana skrivao u svoju brvnaru. Blizinu snijega. Snijeg je bio hladna deka, ali opet deka, opet nešto što se nakupljalo i savijalo oko njegovih nogu, I zatim, zimi su ga svi čekali kući. Tada. Trebalo je slaviti, približavao se Božić. Morao je paziti kako vozi. Morao se utopliti debelim slojevima jakni i pulovera. Morao je sve puštati vrlo blizu svojoj koži. Morao je piti alkohol. Tako si je govorio. Zimi je bila dopuštena kićenost, ali ljeti je bilo dopušteno lutanje.
Lutanje bi započelo već kad bi sjeo u svoj stari crni Opel, a tako je bilo i ovaj put. Na putovanju do brvnare stao bi pored pustih gradilišta ili napuštenih tvornica. To je bila obavezna stanica. Volio je veliku betonsku pustoš i sjedio bi na njima satima. Tamo je, činilo mu se, mogao dublje udahnuti. I zamišljati svoju brvnaru i jezerce na kojem je pecao ljeti. I kako ga čekaju, sretni i smireni kao na goblenu.
Gobleni, još jedna stvar koju je volio, mislio je sjedeći na oblaku prašine na napuštenom gradilištu. Želio bi čitavo vrijeme samo raditi goblene. Sporo i opušteno, kao da ima sve vrijeme svijeta. Kuće, stijene, sve što se već na goblenima radi, nije bilo niti bitno. Provlačiti debeli konac ispod njih i lagano stvarati sliku. Ispod nogu su mu povremeno prolazili gušteri i bježali u gušću travu. Razmišljao je o tome je li napuštena zgrada uljez u prirodi ili je priroda koja ju je počela prekrivati i vršiti invaziju u nju zapravo opasnost. Tako dakle izgleda kad nas priroda odluči pojesti, mislio je gledajući biljke koje su puzale uz ruševne zidove.
Tišina je bila ljekovita.
Tišina je uvijek ljekovita, mislio je u tim trenucima, zahvalan ljetu i vakuumu koji bi se stvarao oko njega, kao balon koji ga je štitio od svega izvana.
Zahvalnost. Jednaka kakvu je osjećao i na napuštenim gradilištima. Čitao je studije i članke o brownfieldsima. Perović i Folić, našao je na internetu, kažu da su brownfield površine one koje su nekad bile pod utjecajem njihovih korisnika i okolnog zemljišta, ali su sada zapuštene ili nedovoljno iskorištene.
Zatim bi nastavljao put i razmišljao o sljedećem napuštenom prostoru u koji će se smjestiti. Bilo je dobro: sunce mu je peklo u glavu, nikoga nije bilo u okolini i znao je da nitko ne namjerava niti doći, ne tamo, pa je mogao i razgovarati sam sa sobom, što je bilo nešto čime se najviše i bavio u zadnje vrijeme.
– Tko si ti?- pitao se i zagledao u gustu visoku travu preko puta gradilišta. Trava je bila pregusta i previsoka za ovo doba godine, pomislio je, ali i da to neće istraživati.
– Mogao bih se i zgubiti, a nitko me ne bi tražio.- objasnio si je naglas.
U daljini se vidjela šuma i čuo grčeviti pjev neke ptice, koja kao da se silom trudila nešto dokazati, ili možda nekoga dozvati.
– Ne znam. Radnik u firmi. Prije. – odgovorio si je na pitanje.
– Što trebaš?
– Vrijeme. Puno dugog i rastezljivog vremena. Ljetnog.
Zanimalo ga je i koje su negativne posljedice brownfieldsa: postoji opasnost od zagađenja i zahtijevaju intervenciju kako bi se vratili u korisnu upotrebu, nastavljala se definicija.
Ali bilo ih je teško vratiti u korisnu upotrebu, očito, mislio je. Izjeda ih priroda, izjedaju sami sebe.
– Što ćeš sada? – pitao se, a sunce je već lagano klizilo prema zapadu.
– Ići prema svojoj kući. Ne bih ovdje volio ostati nakon mraka.
– Zašto?
– Tko zna u što se brownfield pretvara nakon mraka- odgovorio je.- A moram i biti oran za pecanje ujutro.
Zapravo, nije volio ribu. Njen okus često ga je podsjećao na papir i svaku ribu koju bi upecao, odmah bi bacio natrag u jezero. Sviđala mu se samo ta ideja pecanja, provjeravanja može li je upecati. Sviđalo mu se improvizirati sa štapovima i mamcima. Izaći iz te drvene kuće sa štapom u ruci i upustiti se u lov. Razmišljati o tome hoće li uspjeti. Koliko su ribe gladne.
Stigao je malo nakon zalaska sunca.
– Što ćeš sada? –pitao se.
– Spavati. Dobro ću se naspavati.- odgovorio si je.
Skinuo je hlače i majicu i ušao među šarene deke. Nije imao televizor ili kompjuter, ali imao je mobitel. Upisao je: brownfield
„Kako transformirati brownfield područja kroz aktivnu participaciju građana?“ – naišao je na naslov.
– Što je uopće aktivna participacija?- pitao je u praznu kuću.
– Mislit ćeš o tome na pecanju.- odgovorio si je.
Još je malo vrtio mobitel po rukama, upisivao različite riječi i pogotovo riječ: ribe, te gledao slike šarenih riba na internetu. Nije provjeravao kuću. Ionako je bila uska i tijesna, skladište stare odjeće. Činilo mu se da je ne može prozračiti niti namjestiti bez obzira na to što pokušavao s njom.
Probudio se rano s jakim lupanjem srca.
– Možeš ostati koliko hoćeš – rekao si je.
To ga je počelo smirivati. Otkad nije radio, mogao je ostajati koliko želi, gdje želi. Otkad su ga njegovi napustili, mogao je raditi što god želi.
– Možeš što hoćeš- rekao si je.
– Ali ne znam što želim.- priznao si je.
– Pecanje?- pitao je.
To ga je pridiglo. Otvorio je prozor koji je zaboravio otvoriti prošlu noć pa se skoro ugušio od ustajalosti i prašine. Zavjese su izgledale kao prljavi stolnjaci, plave sa žutim prugama.
– Sretan sam što imam ovu straćaru- rekao si je.
– Jesi- odgovorio si je.
Obukao je ono što je uvijek oblačio kad bi odlazio na pecanje: kariranu košulju, crvene hlače i crvene cipele. Izgledao je klaunovski, znao je to i sviđalo mu se.
– Ne moraš ništa- rekao si je.
– Ali volim pecati- odgovorio si je.
– Mogao bi raditi i nešto korisnije. Ionako svaku ribu vratiš u vodu.
Zašutio je i potražio svoj ribički štap.
Izašao je kroz ulazna vrata i pogledao okolo. Njegova kuća je bila na čistini. Uokolo su, malo dalje, bile još neke kuće, malo drveća, i, još dalje, planina. Komarci su zujali oko njega.
Došao je do jezera ograđenog žbunjem, zelenim i tamno zelenim.
Izuo je cipele i čarape, zavrnuo nogavice hlača iznad koljena i bos ušao u jezerce. Voda mu je dopirala do koljena u najplićem dijelu jezera, uz obalu. Stao je u blato i štap položio u vodu.
Zagledao se u jezero. Vidio je svoj odraz i velike, tamno plave ili sive ribe, na dnu. Nije bilo vjetra. Trstika uz jezero nije se pomicala.
Osvrnuo se oko sebe. Ovaj bi krajolik bio savršen na goblenu. Ne bi ga nagrdila niti jedna napuštena tvornica.
– Baš bih ja mogao biti dio nekog goblena, jelda?- pitao se. – izgledam kao lik kojeg bi netko naslikao.
Nije si odgovorio.
– Koliko ćeš ostati ovdje?- pitao se opet, gledajući u mutnu vodu jezera.
Blato se s dna podiglo oko njegovih gležnjeva, ali na površini je jasno vidio svoj odraz.
Lik iz jezera mu je odgovorio:
– Oko pola sata. Gladan sam.
Približio mu je glavu.
– Što ćemo jesti?
Lik iz jezera bio je proćelav, miran i opušten, jedino mu je glas bio malo drugačiji, dublji.
– Što kažeš na ribu?- odgovorio je protupitanjem.
– Znaš da ne voliš ribu. Ima okus papira.
Također, dosad nije uspio niti jednu upecati. Kružile su oko njegove udice kao oko otrova.
– Hej- obratio se ponovo liku u vodi. – Znaš li da su me svi odjebali zbog tebe?
Lik u vodi je zatitrao.
– Ne bih rekao. Ostavili su te jer satima sjediš na svojim gradilištima.
– Gladan sam.- odgovorio mu je.
– Hrane nema- odgovorio je lik iz vode.- Ali možda možemo do susjeda?
Njegove sitne crne oči smanjile su se u dvije pukotine.
Počeo je štapom prelaziti lijevo-desno tik ispod površine jezera.
– Što ako ih nema?- pitao je.
– Što ako ih ima?- odgovorio je lik iz vode
– Obećaješ li da ćeš se pristojno ponašati? – pitao je.
– Kad nisam?- uzvratio je lik iz vode.
– Mrzim te, znaš.- rekao je.
– Ne bi znao kamo bez mene –odgovorio mu je.
Polako se izvukao iz jezera, obukao cipele i spustio hlače. Sunce je nemilice pržilo.
– Zašto nismo uzeli šešir? –pitao se.
– Sad svejedno. Nije daleko.- rekao je lik iz vode.
Promatrao je polja. Svuda bi dobro došle ruševine. A onda, i ta participacija, što god bila, pomislio je.
– Sebastiane?- začuo je svog pratioca.
Nije odgovorio.
– Znaš da nisu otišli zato što svuda vidiš ruševine, zar ne?
I dalje je, ne odgovarajući, hodao po suhoj travi. U daljini, opet mu se trava učinila neprirodno gustom, a činilo mu se i kao da vidi konture gradilišta.
– Znaš da su otišli zato što su te se bojali, zar ne?
U glavi mu je počelo bubnjati.
– I iz firme, nisi otišao, već su te izbacili. Zar ne?
Sebastian se polako otputio prema visokoj travi. Što se više približavao, ruševina nečega, možda tvornice, postajala je sve veća. Brownfield ga je čekao. Veliki dimnjaci, potporni stupovi, betonske ploče. Sjeo je na jednu i pogledao u sunce. Ispred žutoga je vidio male crne mrlje.
Poželio je zapaliti cigaretu, ali ostavio ih je kod kuće. Leđa su mu bila sasvim mokra, a s lica se cijedio znoj.
Osluškivao je tišinu.
U daljini, opet se začula ptica.
Trebalo je pričekati da prođe.
Oko glave mu je zazujala osa.
Pogledao je u svoje noge i ugledao tanku zmiju. Nije bio siguran je li zaista tamo ili mu se priviđa od vrućine. Zašto nije ponio vodu?
Minute su prolazile. I sati, tako mu se barem činilo.
Sunce je opet krenulo prema zapadu. Tišina je vladala već dugo, pa mu se činilo sigurnim krenuti prema kući, a zatim do susjeda. Stariji bračni par koji je često, gotovo svako ljeto dolazio tamo znao ga je samo iz viđenja, ali sada bi mogao ostati i na večeri.
Samo, ključno je da bude sam.
Vratio se u kuću i legao na krevet ne izuvši cipele. U glavi mu se vrtjelo od vrućine i osjećao je mučninu u želucu. Dignuo se i popio malo vode.
Sjeo je uz prozor s ružnim zavjesama i provirio van. Ravnica se prostirala prema šumi. Nebo se mračilo.
U šumi i na napuštenim gradilištima sada kreće nov život, pomislio je. Aktivna participacija.
To mu je izmamilo smiješak.
Skinuo je košulju i potkošulju i iz kofera izvukao nove i stavio ih na krevet. Otuširat će se i krenuti.
Dok mu je voda iz tuša kapala po ramenima, razmišljao je što će raditi sutra.
Pecanje.
Obukao je hlače i ostatak odjeće te iz kofera izvukao bocu vina za susjede.
Došao je do stola i sa snopa papira uzeo jedan. Napisao je kratku poruku:
Otišao sam pecati.
Zatim je prekrižio zadnju riječ i umjesto nje napisao: na gradilište.
