Što mi je ovo trebalo, pitala se Olga, koračajući po svjetioniku, iz kuhinje kroz dnevnu sobu pa u spavaću sobu i natrag, razgledavajući sve oko sebe kao da je na izložbi na kojoj se našla greškom.
Sve je bilo u dobrom stanju, očuvano od protekla vremena i svaki je trenutak ondje bio ispunjen glasovima mora. Sjela je na drvenu stolicu za ljuljanje, raspuštenu je kosu skupila u rep, pa se zagledala u strop.
Promjene su dobre, tješila se, ali kakva je ovo promjena – povratak u prošlost zbog nepodnošljive sadašnjosti?
Kao da su na otoku poricali prolaznost vremena u obilju prave prirode, a ne projekcija žabljaka ljutića te balkona i vrtova punih zelenih plastičnjaka, okruženi čistim i živim morem čija je bistrina za dana osljepljujuće blistala na suncu, kao skupljene suze uništena svijeta.
Eto joj sad! Ništa nije onako kako je zamislila da će biti. Nikad nije. Zaželjela se svega onoga što je sačinjavalo njezin učmali gradski život. Tek je sada zaista poimala čudnu moć navika u kojima se toliko dugo pacala.
I odnekud se tada pojavila ta periferna misao o tome da je možda ipak preuveličala čitavu vlastitu bračnu situaciju koja je zapravo tek minijaturna katastrofa i od koje nije trebalo pobjeći na ovakav način. Mozak ima tendenciju umanjiti svaki problem čim se pojedinac odmakne od njega i sagleda ga iz daljine, iz drugoga kuta. Ništa ne može zavarati osjećaje kao daljine, pomislila je.
Ustala je, iz torbe izvadila mobitel i Gregu natipkala poruku:
Samo sam ti htjela javiti da sam stigla.
Zatim ju je obrisala pa izišla. Sjela je na liticu slušati i gledati more.
Voljela je to more na jednak način kako ga je vidjela – živo, beskonačno, duboko i mračno. Izazivalo je strahopoštovanje. U početku joj je more bolno nedostajalo. Ipak su godinama pripadali jedno drugome.
Ono gradsko more bilo je poput loše i mutne šale. Da se nju pita, rekla bi da ne zaslužuje zvati se morem.
Moru se, odrastajući na otoku, uglavnom divila s obale. Za razliku od majke koja je voljeli biti u moru, plivati i roniti, ili onih, uglavnom starijih Domaćih, koji su plovili u barkama i brodicama, loveći ribu, kao njezin otac, kad nije bio na putu.
Nju je more, dok ga je promatrala, praznilo i punilo, kao da je škrapa u stijenama morske obale. Uostalom, to joj je more uzelo majku.
Prisjećajući se onog dana kad je njezina majka nestala u moru, izmicali su joj mnogi detalji, ali dobro se sjećala, kao da je bilo jučer, da je tog dana kod njih na ručku bio susjed Vincent Razni i da se čitavom kućom širio miris graha i kuhanih svinjskih nogica. Nije htjela jesti. Premetala je po tanjuru raskuhano meso koje se s lakoćom odvajalo od ružičaste kosti i debelu želatinastu svinjsku kožu koja je po sebi još uvijek imala pokoju dlačicu. Majka joj je tada išla na živce, slasno je žvakala i mljackala, a sad je zbog toga osjećala tugu, potpuno nazočnu tugu, sve njezine spektre, parametar i nijanse.
Raskuhane svinjske nogice, majčin posljednji obrok. Da bi i sama nakon toga postala obrok – za hobotnice! Ništa nije mogla učiniti, riječi Domaćih u njezinoj su glavi postale jasnom slikom koja je izazivala nagon za povraćanjem. Znala je da hobotnice više nikada neće jesti. I tko zna s kakvim će se još “nijansama” iz prošlosti morati suočiti.
Nakon te pomisli više nije bila tužna. Obuzela ju je ljutnja. I sumnja u ono malo jasnih sjećanja koje je radije potiskivala u zaborav.
Mnogo se toga dogodilo od majčine smrti, bila je to prevelika količina podataka pohranjenih u Olginu sjećanju i s tim je teretom oduvijek postupala pažljivo. A sad još i nijanse. Kao da njezina prošlost i bez novih nijansi nije već dovoljno zamki skrivala u sebi.
I mogla je tako ostati sjediti na litici do tko zna kada, da koloplet njezinih misli nije prekinuo Antun Laman.Na ovoj litici čovika sustigne sve ono od čega biži.
Olga se trgnula, okrenula prema njemu i nastavila šutjeti, proučavajući ga onako kako bi netko proučavao nebo pred oluju, diveći se, a u isto vrijeme ne znajući što očekivati.
Ja san čuvar lanterne, Antun Laman. Doša san provjerit jel sve štima.
Znam tko ste, znam vašu suprugu Petricu, bila mi je teta u vrtiću.
Rekla je ona meni da ćeš se sićat.
Sjećanja… U njima je tako lako zastraniti i izgubiti se. – rekla je i kažiprstom pokucala po svojoj glavi pa ustala.
Tribalo bi ih zapisat prin nego potpuno izblide. Iako bi dosta toga bilo zdravije zaboravit.
Slažem se. Kako je vaša supruga?
Godi joj penzija, malo je muči godina proizvodnje, ali ne da se ona. Poručila ti je da dojdeš na večeru, već se uvatila posla u kužini.
Hvala, ali nije se trebala gnjaviti…
Ni njoj gnjavaža, to su gušti. Za nju je tvoj dolazak na večeru već gotova stvar.
Kad je tako…
Eto. Nego… Znaš di je naša kuća?
Otprilike. A kada je večera?
U osan uri. Odavno smo već sto posto u rutinama.
Dođite sa mnom unutra da zapišem vaš broj ako ne uspijem naći kuću.
Jel ovdi sve štima? Tribalo bi štimat. Ako slučajno budeš imala problema sa strujon, žaruljama, vodon… Bilo čin, znaš kome se možeš obratit. E da, signala ode na rtu uglavnon ima, ali u selu ga uglavnon nema, ka da sam đava njime barata. Mi smo na to navikli. Zapiši i broj kućnog telefona, za svaki slučaj.
Hvala.
Baterija Olgina mobitela bila je pri kraju, od Grega ni slova. Kao da su igrali igru tko će dulje izdržati bez javljanja. Utipkavala je brojeve, ponavljajući za Antunom Lamanom.
Skoro san zaboravija… Jedeš li sve?
Sve osim hobotnice. I usoljenih ribljih glava. I svinjskih nogica.
Mora san pitat. Danas se nikad ne zna uza sve te vegetarijance, vegane, intolerantne na laktozu, gluten… A posebno na život, hahaha.
Dobro ste to rekli!
Gledala je još neko vrijeme za Antunom Lamanom, dok se usporeno udaljavao. Prije ulaska u svjetionik, udahnula je duboko, izdahnula pa još jednom pogledala more.
Unutra, stavila je puniti mobitel i zavalila se na krevet. Umor je činio svoje i Olga bi najradije bila ostala u sobi, u Kunderinu društvu.
Nešto poslije, čim je završila s tuširanjem, onako mokra, opet je provjerila mobitel. Ništa. Prije nego što je izišla, i mobitel i punjač stavila je u torbu.
Svjetionik je bio izoliran, ali ne predaleko od sela. Šum morskih valova miješao se sa zvukovima koje su proizvodili cvrčci i to je Olgi prijalo do pretjerana oduševljenja. Bili su to poznati zvukovi uz koje je odrastala i uz koje kao da je bilo moguće zaboraviti mnogo toga.
Hodajući puteljkom, zastala je nekoliko puta kako bi ubrala malo grančica smilja, divljeg klasja i još neke samonikle cvjetove čija joj imena nisu bila poznata. Sastavljala je buket, da kod Lamanovih ne dođe praznih ruku, neke je običaje vrijedilo zadržati. Bila je zadovoljna izgledom buketa, koloritom i mirisom. Nakon što je prošla plažu, pitala se koliko bi komplicirano bilo spustiti se dolje.
Život je na otoku usporen. Najusporeniji je zimi. Toliko usporen da su gotovo svi tada bili u praznom hodu. Kratki dani, s izmjenama fijukanja vjetra, hladne bure i olujne južine. Plodna zemlja tada je uspavana u čekanju proljeća. Uglavnom se nema što raditi osim čekati. Ili poludjeti. Rijetkost je bila zimi sresti nekoga vani.
Otok je ništa do još jednoga zatvorenog kruga u kojem ili jesi ili nisi. Ako jesi, moraš se pomiriti s tim da će svaka izgovorena riječ, djelo, događaj, biti balzamirani u nekoliko verzija, kako kome odgovara. Svugdje je tako, ali na otoku je intenzivnije. O svemu je tome Olga promišljala dok je hodala i upijala otok, istančano, s nekom neobjašnjivom i iznenadnom dozom ushita koji bi još iznenadnije splasnuo s rastvaranjem svakoga sjećanja.
Sva su se njezina osjetila aktivirala. Centrifugalnu silu koja je na nju djelovala prije sad je zamijenila centripetalna. Otok ju je počeo privlačiti u sebe, shvatila je i u sekundi osjetila nelagodu. Ubrzala je korak.
Već je bila stigla u selo Zalis, u svojoj je mentalnoj mapi potražila kuću Lamanovih i pouzdala se u vlastiti unutarnji sustav za navođenje. Okolina je bila drukčija od one koje se sjećala, u pitanju su bile tek – nijanse!
Stara, razgranata smokva bila je na istome mjestu gdje ju je i očekivala, pa je znala da je na dobrom putu. I bila je, dok umjesto uska prolaza između dviju kuća nije naišla na betonski zid. Ovo je novo, bila je sigurna. Zbunjeno je pokušala pronaći drugi put, zaobilazeći kuću iza koje je, po njezinu sjećanju, trebala biti kuća Lamanovih.
Pomalo obeshrabrena, zaustavila se te počela okretati oko svoje osi, gledajući u kuće, pripadajuće im vrtove i zidove.
Oli si se izgubila, mala od pokojnega Marula Ivelje, a? – čulo se odnekud.
Jesam malo, jesam. Ali nisam više tako mala. – rekla je Olga pokušavajući ustanoviti odakle dopire glas.
A di si se zaputila? – začulo se opet.
A gdje ste? Ne vidim vas. – rekla je Olga.
Evo me, na ponistri.
E, sad vas vidim. Tražim kuću Lamanovih. Znam da je tu negdje. Ne mogu naći prolaz.
Je, je, zatvorila ga beštija.
A kako da dođem do Lamanovih?
Moraš se vratit do smokve pa okolo naokolo. Beštija jedna. Proklet bija! Svima nam je zatvorija put.
Idem sad. Hvala.
Ajde, ajde. Ja ne izlazin iz kuće. Noge me ne služe. Nisan više ono šta san bila. Niko nije.
Olga je još jednom pogledala prema sićušnoj sijedoj glavi na prozoru, mahnula joj te onako, samo za sebe rekla – noge je ne služe, ali oko sokolovo…
Kuću Lamanovih našla je iz drugog pokušaja. Još je bila pod dojmom neočekivana susreta, pokušavala se sjetiti tko bi starica mogla biti, ta je kuća, koliko se sjećala, bila prazna. To će biti dobra uvodna tema za kod Lamanovih, pomisli.
Vrata je, nakon Olgina kucanja, otvorila Petrica te je odmah stisnula u zagrljaj, tepajući joj kao da je još uvijek ona ista djevojčica i kao da je ona još uvijek ona ista teta u vrtiću prije ohoho godina.
I cviće mi je donila, Olgica draga! Ulizi, dite, ulizi. Sigurno si gladna. Samo se ti smisti. Prvo ćemo malo povrtne juvice s domaćin fidelinima. Taaa-ko…
Olga je u čudu očima krstarila po stolu. Prava gozba, nema što. Sve servirano na bijelome kukičanom stolnjaku. Presvečano, pretjerano, pre… Izvadila je tada mobitel iz torbe. Ništa. Čak ni crtica signala.
Znala san ja da će ti juva prijat, naputovala si se, tko bi još iša parićavat po ovoj žegi, a sigurno ni u butigu nisi stigla, u lanterni ima svega osin spize… Moj Antun mobitel ni ispušta iz ruke, neka nema signala. Mislija je da se nećeš snać. Jel tako, Antune?
Je, tako je.
A jesam se bila malo izgubila, tamo nakon smokve, nema više onog prolaza između kuća.
A šta san ti reka, Petrice?! Ne, nema više prolaza, zatvorija ga je stari Močilo… Pokupova je pola otoka, znaš da je i vašu kuću kupija? Šporka je to rabota bila. Eto mu sad na, umire u bolovima. Svi ga se klone, osim žene i onega crneg Mačka. Vlastita zloća ga izida. Obolio je od one grube bolesti. – To “grube bolesti” izgovorio je toliko tiho, da je bilo tiše, Olga ne bi uopće mogla čuti.
Nisam znala to za kuću. Ništa ne znam. Bila je tamo jedna bakica na prozoru pa se potužila na “beštiju”, prepoznala me je, što me iznenadilo i dala mi upute kako da dođem do vas, tko je ona?
Ha! Ona ti sve zna! I ne pitaj kako. Ništa joj ne može promaknut, jesan li ti reka, Petrice?! Ona na toj ponistri živi. To ti je stara Ruža. Dok je bila mlaja, živila je u Gradu sa sinon, snahon i unucima, pa su je otpremili na otok jer ni tila u starački dom, gušija ju je zagađeni gradski zrak, sanjala je da umire, ode želi biti pokopana. Bilo je to prin šest godina, i eto je, još umire, tamo na ponistri. A sve ćarije vidi. Iz butige joj donose sve što triba, neki Domaći joj pomažu koliko mogu. Sin joj ne dolazi. – Opet je to “sin joj ne dolazi” rekao toliko tiho da je Olga jedva čula.
Dušo, reci ti meni jesi uštekala frižider? Je li radi? A ti pusti staru Ružu, malu to sigurno ne zanima.
A zanimalo je Olgu, sve ju je zanimalo, više nego što je i mogla zamisliti.
Nisam još. A tko je Vlad Flowers?
Komplicirana je to priča, ima više verzija.
Imam ja vremena za komplicirane priče sa svim njihovim verzijama. Ali, čini mi se da svi izbjegavaju govoriti o njemu.
Znaš za imanje Gulev?
Kako ne bih znala. Tamo se objesio onaj… kako smo ga ono zvali? Pomorac je bio, pa se vratio bolestan. Ma sjećate se sigurno, kako smo ga zvali?
Dičja mašta! Misliš na Mokroga. Ni se on u dvorcu obisija. Ti si nešto pobrkala. E, a on, Vlad Flowers, kupija je dvorac i imanje, preduhitrija je starog Močila. Svi su likovali. Obnavlja ga, održava, zapravo ne on, ima cilu svitu. Propalo bi sve inače. A taj Vlad, za njega govoru da je numiozan, da je oličenje dobrote i uzvišenosti.
Reče se numiNozan. – ispravila ga je Petrica.
Jednom sam išla tamo, u dvorac, davno, s ostalom dječurlijom. Bili smo znatiželjni, pogotovo zato što nam je bilo zabranjeno ići onamo. Netko je bio rekao da se po noći čuju glasovi, da se pali svjetlo unutra…
Dičja mašta! Je li, Petrice?
Ali Petrica je bila ustala od stola i nestala negdje u nekoj drugoj prostoriji. Vratila se s fotografijama te ih stavila na stol pred Olgu:
Evo, Olgice, da se prisjetiš nekih lipih događaja.
Je li taj Vlad Flowers uopće Domaći?
Neki kažu da je, da ima otočne korijene.
A on je sad već mrtav? Nešto se mora znati.
Puno pitaš, Olgice. Ne znan šta bi ti reka niti znan je li i to što se govori točno.
Uslijedio je rižoto s mušulama i blitva na lešo. Pa kolači, i to tri vrste: domaća štrudla s jabukama, mađarica i kokosove kocke. Uživala je Olga i hvalila svaki zalogaj, a Petrica Laman je blistala kao nova žarulja.
Nego… – prekinula je domaćica malo dulju šutnju. – Ti si udana. – rekla je očima fiksirajući vjenčani prsten.
Jesam. Moj se muž zove Greg.
A dica?
Nemamo djecu.
Ni mi ih nemamo… Božja volja… Ali zato ste svi vi u vrtiću meni bili moja dica i još ste. Svemogući mi je eto, barem to dao.
Petrica Laman nije mogla znati da su spomen “Božje volje” i “Svemogućeg” u Olgi izazvali nagon za burnom raspravom. No, znala je da s njezinim domaćinima nema smisla ulaziti u takve rasprave jer bi to moglo nepovoljno završiti. Olga se nakašljala, progutala pljuvačku, gutajući s njom i sve ono što je htjela izgovoriti.
Htjela sam vas zamoliti da mi, ako može, spakirate malo štrudle da ponesem sa sobom. Finiju u životu nisam jela. – rekla je, pokušavajući smisliti najbolju moguću rečenicu kojom bi najavila skorašnju odjavu s večere.
Kako nisi?! Ova je rađena po receptu tvoje pokojne matere. Niko bolje štrudle s jabukama nije peka.
Ja… Ne sjećam se da je radila štrudle s jabukama.
Kako ne?! Mi nismo ljubitelji slatkoga, a volin peć kolače. Spakirat ću ti i štrudlu i mađarice i kokosove kocke, to sve može trajat ako staviš u frižider. – rekla je i krenula u kuhinju.
Ne zamiri joj. – rekao je tiho Antun Laman.
Ma sve je u redu, malo sam iscrpljena i umorna.
Odmorit ćeš se pa će bit lakše.
Ni ti Olgice ne viruješ u Boga. Ni tvoja mater ni virovala, pa je tvoj otac zbog nje presta ić u crikvu. – rekla je Petrica čim se vratila iz kuhinje.
A recite mi, molim vas, što je za vas Bog?
Nije Bog “što”, već “tko”.
Vi mislite na onog starca s bijelom kosom i bradom kakva je Michelangelo naslikao na svodu Sikstinske kapele?
Samo je jedan Bog.
A što je s onim bogovima koji su u Atenu, među ljude, silazili s Olimpa? I da ne nabrajam ostale. Mnogi Boga shvaćaju doslovno, kao i Bibliju, a religiju su sveli na banalno. Ni Toma Akvinski tvrdnje o Bogu nije shvaćao doslovno i sam je tvrdio da ne možemo znati što Bog jest, već samo što nije.
Tko?
Eto, vi i ne znate za Tomu Akvinskoga, kao ni mnogi drugi, nažalost.
Olgice, sad smo već pošli u dubine. A i zaboravila san ja puno tega. – rekla je Petrica vidno uznemirena.
Naravno. Bolje je pustiti ovu raspravu. Zadržimo se mi radije u plićaku. Umorna sam već, od puta i svega.
Ne zamiri joj. – ponovio je Antun Laman.
Olga je zahvalila, opravdavajući se opet umorom i pospanošću. Petrica Laman u ruke joj je tutnula spakirane kolače, podragala je po kosi, još jednom stisnula u zagrljaj te pozvala da opet svakako navrati.
Ni fotografije nisi pogledala. To ćemo drugi put. – rekla je Petrica Laman, gledajući je toliko milo da je Olgi naposljetku bilo žao.
Vidimo se svakako. Divni ste. – rekla je Olga prije odlaska u mrak.
Nadam se da će i tvoj muž doć, da ga upoznamo! – uzviknula je Petrica za Olgom, ali ona kao da nije čula.
Na povratku prema svjetioniku Olga je u jednoj ruci nosila kolače, a u drugoj mobitel, često pogledavajući ekran, tražeći naznake signala.
Iz ponekih prozora vani se prelijevala umjetna svjetlost, oko uličnih svjetiljaka okupljali su se leteći kukci, tek bi se tu i tamo začuo lavež pasa. Tako je mirno, pomislila je. A zatim opet požalila što raspravu nije srezala u korijenu, i što je onako naglo otišla od ljubaznih domaćina, stari su to ljudi, ishlapjeli od života.
Sjetila se tada i trauma za koje je bio zaslužan don Jeremija. Nikad mu nije oprostila ono dvosatno klečanje ispred raspela bezgrešno začeta Sina Svemogućeg koji je za, kako joj je rekao, njezine grijehe, umro u mukama, nakon što je na vjeronauku rekla da je Svemogući sa slike, koju im je pokazivao don Jeremija, izmišljen lik baš kao što su to starac Santiago i dječak Manolino.
Ali ta je dva sata nekako i istrpjela, poruge vršnjaka i posljedice vlastite izjave trpjela je mnogo dulje od dva sata. Nije joj bilo lakše ni kad je kod kuće rekla da bi radije da i nju razapnu pa da umre u mukama nego da ikad više ide na vjeronauk. I tada je, prisjećajući se te nesretne djetinje epizode, lik Petrice Laman zasjao u njezinoj glavi. Ipak je bila jedna od onih o kojima ništa loše nije imala reći.
Došavši do osamljena puteljka, Olga je zastala, uljuljkana u ugodan šapat mora, ne bi li što bolje pregledala zvjezdano nebo. Nigdje zvijezde nisu bile tako blistave. Greg bi uživao ovdje i sigurno bi zabrazdio u monologu o prividima i varljivim iluzijama lijepog, noćnog neba. A Olga bi ga slušala impresionirana, kao onda kad su se tek upoznavali. Nikad nije izrazio želju za dolaskom na otok. Za to je sama bila kriva, oduvijek ga je držala podalje od otočnog života. Bilo joj je lakše da to bude nešto samo njezino, kao bol, kao poniženje.
Opet je pogledala mobitel. Signal se konačno pojavio. Od Grega ni slovo. Poželjela ga je nazvati. Nije. Inat joj nije dopuštao. Uključila je svjetlo na mobitelu. Možda se Greg barem malo duri zato što je otišla, a možda uopće nije mario. Sve je bilo možda. Kako je uopće do toga došlo, pitala se.
Unatoč izmorenosti, Olga još dugo nije mogla zaspati. Premotavala je unatrag i analizirala protekli dan, prisjećala se i odrastanja. Bljeskovi događaja iz prošlosti samo su nailazili, jedan za drugim, kao male eksplozije vatrometa. Mozak je bio užaren, srce je pumpalo krv u nepravilnu ritmu. Jedva je čekala novi dan, da bude budna zato što to želi, a ne zato što robuje mislima i nije ih u stanju ušutkati.
Suzana Bosnić Majcenić
Suzana Bosnić Majcenić (1976., Split) dosad je u izdanju nakladnike kuće Funditus objavila zbirku kratkih priča Pod zemljom u velikim cipelama (2013.), romane Tolba (2015.) i Gruba ljubav (2017.). Najnoviji roman Prolazne pojave objavljen je krajem 2022. u izdanju Cekapea. Trenutačno sa suprugom živi u Meksiku (Santiago de Querétaro).
