Ne mogu da spavam. Kraj ljeta je, noći su se produljile, ali svejedno: zakunjam pola sata sat i oči se više ne sklapaju. Milinko kaže da ne napišem sklapaju nego zatvaraju, jer sklopiti oči znači umrijeti, a ja tu nisam mislio na umiranje.
E, pa — mislio sam! I tu i tamo sam mislio o smrti i o umiranju — zato mi se ni ne spava.
Tamo, u Dalmaciju, jedva sam čekao otići. Sanjao sam ono sunce, jutarnje utihe, popodnevne maestrale, cvrčke po borovima. Apartman se u stvarnosti nije razlikovao od onoga na internetu. Iznajmljivač je bio iskren u vezi s parkiranjem: mjesta ima malo, ali uvijek se nađe.
Našao sam mjesto iza zgrade, u mirnoj uličici, ukoliko se mirnim može zvati sokak pun temperamentnih domaćina i razdraganih turista. Gosti iz Srbije više nisu ekstremi. Bre i ekavica izazivaju manje reakcija nego, recimo, nerazumljivi uzvici koji podsjećaju na vikinške.
Milinko se naroguši ako iznesem neku nacionalnu generalizaciju, svejedno je li negativna ili nije.
— Kovčeg malograđanskih trica i kučina. — zaključuje pa samo što ne zareži.
Mogu da imitiram jezike, to ga zasmejava. Za moju rakiju kaže da sedam jezika govori, iako nikad ne pije. Nabrajali smo, nismo stigli dalje od tri: eaux de vie, Schnaps i grappa.
Ja kao nešto znam italijanskog. A parkirao sam prekoputa poslastičarnice Tiramisu, što baš na talijanskom znači digni me. Milinko misli da je ime takvo jer su se sastojci prvobitno srkali kroz slamku. Uvijek ima onih koji izmišljaju različita tumačenja, ali naravno, važan je kontekst.
Zato je neki šaljivac na ovoj strani ulice prilično uredno našarao:
NEMA DIZANJA. KOLAČI SU BEZ JAJA.
Kad sam stigao do toga dijela priče, Milinko samo što nije pao od smijeha. Morao je zaveslati rukama po vazduhu, nehotice otkrivajući svoje prljave nokte. Koliko god ih pere i podrezuje, čađa s njihovih rubova ne odstrani se do kraja. On se zbog toga srami, ali od srama je jača volja da sasluša sugovornika i rijetko izgubi koncentraciju osim, eto, kad ugleda tih deset vlastitih nevolja.
S druge strane, radnički prsti su njegov ponos, jer ga hrane više nego obilno. Ali u skromna čovjeka je i ponos nekako skroman. Ni zvuci ni boje — ništa nije izrazito ni nametljivo.
Mogu zamisliti kako bi smotavao šaku kad bi morao jesti u onoj otmjenoj slastičarnici. Ne pitam ništa slično, nastavljam o osjećajima koji su me obuzimali na moru i uz more. To nije bila samo opuštenost, toplina i vedrina. Ljeto je ugodno i kod nas. Osvajala me je, uvijek me je osvajala, ona otvorenost prostora koji nisu prazni, a u njima ipak ima neograničeno mnogo komfora, širina i dubina.
— Bezgranična sunčana pustoš, tako to naziva Dalmatinac Vladan Desnica. — naglašava moj sagovornik.
Pita jesam li čitao, odmahujem glavom i priča teče dalje, kao sama od sebe.
Ljetovanje je prolazilo da ne može veselije. Možda zato mi se onaj tužan događaj pričinio tužnijim nego što je zapravo bio.
Dva dana prije povratka opazio sam da mi je auto nakrivljen, pogledao bolje i imao što vidjeti: divljački rasporene desne gume.
Milinko otvara usta i zuri u mene. Kad on ugleda probušenu gumu, ugledao je posao. Ali one moje gume na neki način su i njegove, jer ih je izdvojio iz kućne zbirke, montirao i provjerio prije puta. Uvjeravao me da su skoro kao nove i da s njima slobodno mogu na dva ljetovanja uzastopce. Slobodu je pokvario kontekst: srpska registracija na hrvatskom tlu.
Nekoliko dugih trenutaka, moj vulkanizer traži riječi koje bi izgovorio, a lijepo se vidi da je ta potraga uzaludna, jer mu je glava praznija od najpraznije zračnice. I opet mu pomažu ruke, podiže ih kao ptice koje iz opreza napuštaju hranilicu pa kaže:
— Ma, je'š gume! Nego kako si ti bio?
Objašnjavam. Bio me je istog momenta obuzeo osjećaj skučenosti i klaustrofobije. Svijet u kojem sam ljetovao, hodao, plivao i obavljao još bezbroj ugodnih aktivnosti, sveo se na tijesni čađavi zatvor iz koga se rasijecanjem nisam oslobodio nego utamničio. Milinko klima glavom i guta na prazno.
Nastavljam. Vrzmao sam se naokolo kao životinja u kavezu, dok nisam natrapao na otvorena vrata lokala lepršavog imena. Upitao sam za vulkanizera. Izdiktiran mi je broj.
Milinkova ćela, sive oči, kockasta brada i do tada nemirne ruke, opuštaju se kao da je s najžešće pripeke stupio u hladovinu. Njegov kolega u mojoj priči ekvivalent je vitezu iz bajke: dojezdit će i djeva će biti spašena. Dok traje interludij, on ima vremena za gutljaj-dva među nama serviranog soka, tek da ovlaži usta, a ja mogu izložiti detalje o nasilju.
Unakažene gume nisu se nalazile ni metar daleko od zida, tako da je počinitelj mogao neopaženo potegnuti oružje i zadati udarce postrance, na mjesta kojih krpanje nije moguće. Primijetio sam da nisu samo kolači nego su i koljači bez jaja. Na to se Milinko nije nasmijao nego je uzdahnuo, zažmirio i pričekao da mine muljeviti talas koji se u njemu nakratko uzdigao.
Hrvatski vulkanizer imao je neuredno dvorište, neprozračenu garažu i izblijedjeli zidni kalendar iz pornočasopisa, kao da je od Milinka prepisivao ideje za uređenje prostora. Rekao je da se srami počinjenih zlodjela i da se želi ispričati darivanjem dviju valjanih europskih polovnjača. Ali za svaki slučaj, neka dođem neposredno prije odlaska. .
Neveselo sam izjavio da sam namjeravao krenuti prije zore. Na to je čovjek zamahnuo prstima sličnim Milinkovim, na kojima takođe nije bilo rukavica.
— Namjestit ću alarm. — najavio je — Neće mi biti problem.
— Moj prijatelj Milinko bi rekao da je važan kontekst. — odgovorio sam i obojica smo se osmjehnuli.
To da sam ga citirao Milinko mi sada nikako ne vjeruje.
