Izderana i opečena od koljena do sisa. Porezotine, guljotine, krvi ima, nakuplja se i zrije pod kožom koja bubri ali ne puca. Zvizdan. Zrikavci i cvrčci. Suša. Strmenčić. Zamisli. Da se meni ovo dogodilo, baš tu, na tom mjestu. Spasili me ostaci kupine, obrasla drača, bršljan, kako sam proklizala tako sam se zaplela, privezala. Ruke mi se tresu, noge, oblijeva me vrućina od čela do prepona na pogled niz strminu, u kanjon, rijeku kojoj je inženjer podigao branu i svejedno melje sve pred sobom. Vraća mi se u lice ta jeka, posmrtni jauk zove upomoć i doziva sebe. Piša mi se. Čučim spuštenih gaća pa padam guzicom u krš, plačem na komadiću čistine. Živa sam, živa sam, ponavljam u sebi dok me iz te groznice ne izbavi poznati glas.
– Šta izvodiš – Alta stoji iznad mene s manjerkom.
– Jebote – ustajem – ubila se skoro – i vrat sam oderala, otresam s njega suhu zemlju i kamenčiće, čupam čičke i trnje iz kose.
– Posla me ćaća da te nađen, donesen ti jist – Alta podiže naslagane metalne posude, zuri.
– Kako si znala di sam? – navlačim hlače, popravljam kosu.
– Pratila sam trag – podiže kesu punu opušaka.
– To nije moje – nogama zatirem trag pišaline, pljoštim džep kombinezona koji ocrtava kutiju cigareta.
– Nije, nije, od babe mi je – izvadi iz ruksaka bocu vode – umij se, mrljava si.
Mrljava, tko to još osim mene govori? Želim joj zamjeriti bilo što, nije me trebala vidjeti ovakvu. Uzimam manjerku i odvajam tećicu po tećicu. Red čorbe, red bržola s gradela, red poma i kapulice i na vrhu debeli komad kruha. Jadran spakirao kao da hrani vojnika. Sjedimo pod crnom petrovačom. Jedem, nudim i Alti, ali odbija, obli dlanom trbuh, podriguje. Traži po mom tabletu fotografije biljaka i geokartu na koju sam ukucala nalazišta i vrste koje sam tamo zabilježila.
– Neće ti sve učitati bez interneta – upozoravam je.
Neke ipak učita, i tu i tamo lupkajući prstom po displeju kaže aha, znam ovu, a znam i di ovu možemo nać.
– Koja je ovo? – okreće tablet prema meni.
– To je Sea pink, s obala Šetlanda.
– Pare mali karanfili.
– Imaš odlično oko! To ti je ka poljski karanfil.
– Nu, rogoz u bazenu iznad Lađareva mosta – iznenadi se.
– Mhm – kažem punih usta.
– Piše u mojoj knjizi da ga tamo ne bi tribalo bit – zamisli se, omrzovolji.
– Šteta šta rogoz nije pročita tu knjigu.
Gleda me kao da sam joj nanijela neko zlo, nepravdu, raskrčila mjesto gdje je vladalo pravilo pisane riječi. Priroda je nepredvidiva, ćudljiva, tko zna kako dugo ga je rijeka nosila, njegovo sjeme i zatrpala u tom blatu. Tko zna koja ga je ptica tu ispljunula, ili lija bacila s leđa, vepar počešao s pazuha. Priroda, pa ne govori ona našim jezikom, i ovo što ti ja nekako dočaravam, to dajem sve od sebe kako čovjek i može, neravnopravan, slab i ograničen, da ti opišem ono malo što mi se dogodilo kad sam i sama stupila u kontakt s njom. Ovo što mi radimo, to je samo pokušaj da zauzdamo, mapiramo, pa i ona meni mrska riječ – eksploatiramo. Sve smo zamrljali našim jezikom, ama baš sve, i nema u tome ničeg plemenitog. Što više stvari imenujemo, to ih manje ima. Što ih više mapiramo, to su granice uže. Za znanost, da, sve za znanost. Ma napravi nešto protiv znanost! Neka te zamrzi, neka se stisne pokraj tebe, neka te se boji, jer čuješ i vidiš bolje od nje i njenih sprava! Misli, Alto, misli, vjeruj očima, ušima, prstima, tim nogama koje te drže prizemljenu. Misli, jelda da je rogoz mogao dolizati i pod trbušinom debele zmije? Zamisli ga među njenim kandžama, jednonogu zmiju, atavizam… Zamisli ga u kljunu divljega orla. Zamisli!
– Ti si se baš dobro opandrčila po glavi – napipa čvoku na mome čelu – al ne manta te?
– A-a – odgovorim.
Predlaže da se spustimo Strmenčićem do Volovišta prema brani, htjela bi vidjeti taj rogozik uživo. Danas će mi ona biti pomoćnica jer, strahujemo obje, tko zna kako će ovo završiti ako me pusti samu.
– Do sunca je – kažem joj – i na prazan želudac – pravdam se. Ništa nju ne dira. Penje vrh, traži čistinu, internetski signal u ovim se krajevima još uvijek probija kroz prazninu.
Vratila bih se kući, mislim, barem tvojoj, Jadranovoj, sad kad sam mu rekla da je ćaća od jučer u bolnici, da sam slučajno, na fotografijama na Lokvama ugledala mater, kad mi je rekao zaboravi, ostani na ručku, di ćeš po ovoj žegi. Vratila bih se kući, odspavati, odbolovati, umiriti izubijano tijelo, glavu. Al što ti je obećanje dano ocu jedne djevojčice. Hoću, pričekat ću je, dobro, provest ću dan s njom kad odeš na gradilište.
– E čuj! – dere se s vrha, tablet u zraku usmjeren prema suncu – dobila si poruku na fejs-buku od nekog Vanda. Piše Zanat pa seks posli i smajl koji namiguje pa upitnik. Šta da mu odgovorim?
Bože pomozi.
– Brzo! Umorit će mi se ruke.
Marija Andrijašević
Iz romana Zemlja bez sutona, Fraktura, 2021.
Marija Andrijašević (1984., Split) pjesnikinja i spisateljica. Diplomirala je komparativnu književnost i etnologiju i kulturnu antropologiju 2015. na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Za rukopis davide, svašta su mi radili nagrađena je Goranom za mlade pjesnike 2007. Prije i poslije toga objavljivala je poeziju u kulturnim i književnim časopisima (Re, Quorum, Knjigomat, Poezija…). Poezija joj je uvrštena u suvremene pjesničke antologije (I u nebo i u niks, Hrvatska mlada lirika…) kao i u talijanski izbor poezije s Balkana Voci di donne della ex Jugoslavia. Povremeno je prevodila poeziju s engleskog govornog područja za Treći program hrvatskoga radija te intervjuirala spisateljice s Balkana za Voxfeminae.net. Poezija joj je prevođena na slovenski, talijanski, ukrajinski, engleski, švedski, poljski, rumunjski i njemački. Pohađala je i završila dvosemestralni program Centra za ženske studije u Zagrebu. U 2021. osmislila i u suradnji s Luizom Bouharaouom vodi projekt Lastovske slikovnice na otoku Lastovu. U 2018. dobila je godišnju potporu Ministarstva kulture za prvi roman Zemlja bez sutona, objavljen u rujnu 2021. u izdanju Frakture.
