Ljeto je. Dani su prazni, bez posla. Nakon doručka šećem. Svratim do tržnice, knjižnice, prolazim ulicama kao da su moje dvorište. Sve blista.
Kad prijateljica završi s poslom, sjedamo na bicikle i jurimo kroz grad. Čekam je kod crkve, pa se lagano penjemo ulicama sve do trenutka kad se treba spustiti prema rijeci. Na kupalištu je uvijek mnogo automobila. Ljudi igraju odbojku, kartaju, kupaju se. Živo je. Oblačim šarene suknje koje na biciklu vijore poput zastava.
Zrak je pun smrdljivih martina i muha. Dočekamo večer, pa nas grizu komarci.
Kad uđem u rijeku, mogu je prehodati da mi razina vode ne prijeđe bedra. Voda je brza i plitka. Kad uđemo, sjedamo u pješčano dno i ukopavamo se, održavamo ravnotežu. Voda hitro masira naša tijela. Pijesak ulazi gdje ne treba. Dugo sjedimo posred rijeke i razgovaramo.
Prijateljica govori o tome koliko je život u Indiji različit od našeg i koliko je toga naučila ondje. Govori o opuštenosti Indijaca, njihovoj prepuštenosti strujanju života. Nas dvije zapadnjakinje prepuštamo se to ljeto brzacima Kupe i alkohola.
Kad izađemo, ležimo na ručnicima dalje od ostalih ljudi i tad razmišljam o njemu, točnije, razmišljam o tome tko je on uopće.
Prijateljicu povremeno pitam općenita pitanja kako bih nešto saznala. Trudim se zvučati kao da me ne zanima ozbiljno, nego tek tako, da imamo o čemu pričati.
Čini se da ona ništa ne zamjećuje, ako i da, ništa ne govori. Uvijek je znala dugo šutjeti o važnim stvarima.
Nju muče drugi problemi. U vezi je s nekim tko ne želi djecu, a htjela bi dijete. Posao je iscrpljuje i treba joj odmor. Možda baš rodiljni dopust. Tip s kojim je trenutno vjerojatno će uskoro izaći iz njenog života.
Kažu da se svijet poveća kad čovjek iskreno voli. Da se sve proširi, postane veće od Svemira, eksplodira. Isprva sam i sama mislila da je tako. Sad mi se čini da se sve stisne, skupi na ljudsku mjeru.
To ljeto samo zamišljam da ga dodirujem. Djeluje mi kao da mu se nikada neću moći dovoljno približiti. Pitam se zvuči li mu moj glas grubo ili mu je ugodno slušati me. Kad me pogleda, nevidljivo se stresem iznutra.
Njegove su kretnje rukama ponekad elegantne, ponekad ishitrene. Ne mogu ih prestati gledati. Rijetko govori. Rečenice su zbog toga sažete, sabijene, nabijene značenjem, pomalo teške. Pitam se kako bih razgovarala s njim. Nasamo, oči u oči. Pomišljam da mi možda čita s usana. Pomisao na to čini me nervoznom.
Jednom sam u bilježnicu zapisala citat: „U samoći svoje sobe rekao sam: Tišina je početak svega, glas je kraj svega. I još: Riječi su naše dobrovoljno izgnanstvo. U knjižicu s tvrdim koricama upisao sam: Moj jezik je moja granica. Kada govorim, podižem goleme zidove između sebe i svijeta. Negdje sam pročitao da je netko rekao: Ja sam kamera. I ja sam. Nisam siguran da razumijem princip prelamanja svjetlosti u prizmi, ali to me ne sprečava da budem kamera.“
Zamišljam da je on poput kamere, pa također želim biti kamera.
Kad ga pitam kakvu glupost, znam da ne izgovaram jasno i da je s mojih usana teško čitati. Više puta ponavljam. Na mene se još nije naviknuo. Ili nejasno izgovaram. Možda sam pretiha. Potajno želim da se navikne na mene i moje usne.
Ne mogu ga dugo gledati u oči. Kad ga duže gledam u oči, utopim se u njegovoj tihoj glavi i očima koje vjerojatno vide i previše. Postanem nespretna i počnem se blesavo smijati. Zbog toga glumim da govorim čitavoj skupini ljudi oko nas i istovremeno zamišljam njega kako gleda u moje usne dok govorim. To me također čini nervoznom, pa govorim same tričarije.
Zbog toga što ne pričamo mnogo, uopće ne znam imamo li što zajedničko.
Užasavam se saznati da nemamo ništa zajedničko osim tišine koju mislim da bismo mogli dijeliti. Sve više šutim jer imam dojam da se u životu više nema mnogo toga za reći. Ponekad unatoč tome ne mogu protiv svoje prirode, pa izbacujem krupne grozdove rečenica koji se o druge strovaljuju kao kamenje.
Nakon toga ponovno šutim.
Promatram ga kad mislim da ne gleda. On svaki put osjeti da ga netko promatra, pa brzo odvraćam pogled. Želim ga samo gledati, no to izgleda čudno.
Kad odlazim kući, kaže „Bok!“ i ja poželim da ne moram odlaziti od njega. Straši me pomisao da će me život ili jesen ubrzo odvesti u nekom drugom smjeru i da ga više nikad neću sresti.
Ležanje kraj tekuće vode čini mi dobro. Otvoreno pivo kraj ručnika i paket cigareta zatomljuju prazninu koja se čini sve besmislenijom.
Kad sam ga prvi put vidjela, protrnula sam. Pomislila sam kako nema načina da mu se svidim u tako lošem stanju. Pripita, s izrastom sijede kose, vječito s cigaretom u ruci. Vidno tužna. Sljedeći dan obojila sam kosu jeftinom bojom iz kutije i nacrtala se na istom mjestu.
U mom snu izranja školjke. Jednom je spomenuo da to voli. Toliko dobro čujem i pamtim sve što kaže da se sitnice pretvaraju u goleme opuse u mojoj glavi.
U tišini morske dubine nitko ništa ne govori. Čak niti ja ne bih ništa govorila u moru, ne bih mogla. Toliko intenzivno i jasno sanjam da ujutro dobivam novu nadu i ponovno odlazim kartati. Nikome ništa ne govorim jer se sve odvija u tišini, stoga nemam što reći. Najviše govorim u sebi, navečer, kad legnem sama u velik krevet i umjesto da se u njemu raširim, skupim se poput kukca kad umre nakon jednog dana života.
On ponekad radi drugu, pa ga čekamo do osam. Onda se odjednom pojavi, u tišini, kao oblak. Pitam se o čemu razmišlja i razgovara li tamo i s kim.
Pogledi nam se češće susreću i pitam se vidi li se na meni da mi se to sviđa.
Kad miješa karte, promatram duge prste, bijele prste. Pramen kose padne mu na čelo, pa otpuhne. Kad shvati da ga netko promatra, intenzivno se zapilji jer misli da mu taj netko želi nešto reći. Zato oprezno buljim.
Igra šah s jednim od prijatelja i fokusiran je na igru otprilike koliko i ja na njega. Svaki put pobijedi. U svemu što igra. Kad ne pobijedi, imam osjećaj da je i to njegovo maslo.
Ako svi samo sjedimo i ništa ne igramo, ja krećem s pitanjima. Pitam sve u društvu: „Koju glazbu slušate?“, „Koje filmove volite?“, „Kamo biste željeli otputovati?“. Onda pažljivo slušam hoće li on išta reći. Svi se izredaju sa svojim stavovima i željama, a on nastavlja šutjeti. U sebi šaljem sve u pičku materinu. Zatim se, da ne implodiram, okrećem prema njemu i pitam ga, valjda hrabro: „A ti?“.
Tek tad odgovara šturo, odlučno. Kao da je ljutit što uopće mora govoriti.
Kad odlazimo s kupališta, ide daleko ispred mene prema svojoj kući i ja mislim da je sve palo u vodu i da je šteta što uopće imam dar govora.
To je bilo prije.
Danas, ponekad rano, rano ujutro, kad na kupalištu još nema nikoga, došećem s glazbom u ušima i dugo gledam u rijeku. Priđem klupi na kojoj je sjedio kad sam ga tek upoznala i sjednem nasuprot njega, gdje sam i tada sjedila, a ponekad sjednem na njegovo mjesto pa zamišljam taj dan, pokušavam iz sjećanja izvući svaku sitnicu.
Sreća je najviši oblik zdravlja, čitam negdje, zaboravih gdje. Ponekad, kad vozim bicikl, pogledam u svijetlomodro nebo ispresijecano bijelim tragovima aviona i to me oslobađa.
Sreća je najviši oblik zdravlja.
Danas u krevet klizne sve bitno: on i ja.
Ljeti smo ljeskave svilene ribice. Ne zaista ribice, već sitna bića što se pojave u kupaonici. Srebrne ribice. Zimi smo dvije krtice i od prekrivača stvaramo zemljani pokrov, usitnjavamo život.
Noći su dobro isprepletene, ujednačene. Sve to me topi dok spavam, pa se kroz dan opet stvrdnem, dok se ponovno ne vidimo.
Godina dana prođe kao malo jača masnica. Promijene se boje, osjećaj na koži, pa je više nema.
Mima Juračak, (Sisak, 1986.). Bavi se pisanjem, ilustracijom i pomalo dizajnom. Kratke priče objavljene su joj u zbornicima natječaja Lapis Histriae i različitim časopisima i portalima. Dobitnica je nagrada „Vranac“, „Ulaznica“, „Metafora“ i “Stjepko Težak” za kratku priču. U finalu nagrade „Prozak“ bila je 2016. i 2020. godine. Diplomirala filozofiju i knjižničarstvo i radi kao knjižničarka.
