Na adresi Lenjinova 102, Vinkovci, u dvorišnom kućerku iza kuće moje bake, živjela je Pepica. Za nas djecu iz susjedstva, ona nije imala ni imena ni prezimena ni onog dodatka teta kojim bismo inače ublažavali odraslost, bila je samo Pepica. Voljela sam se igrati kod nje gotovo jednako kao i kod bake.
Radila je u tvornici deka i sve je u njenoj kući bilo baš tako, kao kad se umotaš u debelu i toplu deku. Nizak strop, linoleum na neravnom podu, dim njene cigarete pomiješan s parom iz lonca na uskom štednjaku, u sobi drveni starinski krevet s naslaganim perinama po kojima sam neumorno skakala i u koje sam tonula pogledom prateći usporeni pad pera lansiranog udarcima nogu ili leđa, pa zatim nekoliko keramičkih životinja u staklu vitrine i gondola. Pepica me uvjerila da su figurice u gondoli, onaj zaljubljeni par, moji mama i tata, a gondolijer djed. Smijala sam se, moj je djed inače imao veliki trbuh, zamišljala sam kako se figurica gondolijera deblja, napuhuje se i napuhuje, sve dok postane nalik djedu, sve dok ne prevrne gondolu.
Iznad Pepičinog kreveta visjela je uokvirena crno-bijela fotografija na kojoj je Pepica mlada, puno mlađa nego u vremenu kad sam je poznavala, smije se vragolasto ispod nakrivo nataknute mornarske kape. Pored nje je mornar kojem je kapa pripadala, uhvaćeni su u nekom trenutku sretne ludosti. Oboje su filmski lijepi, crnokosi i blijede puti.
– To je bio moj muž – jedino je što mi je odgovorila na moja zapitkivanja o toj fotografiji.
Dalje bi nastavljala s nekom brojalicom koje se ne mogu sjetiti, ali znam da me je nasmijavala jer se spominjala kiselica i kobasica. Gdje je taj muž sada, nije mi nikada odgovorila.
Od Pepičine tvorničke plaće živio je brat Zvonko, nisam ga voljela jer je stalno bio ozbiljan i nije se igrao sa mnom kao Pepica. Proćelavu glavu pokrivao je sivim kačketom i u ruci uvijek imao cigaretu na cigaršpicu, bio je gospodskih manira, ali zbog svoje ljubavi prema kartama vječito dužan. Tužna je bila njegova otmjenost kada bi s novinama pod miškom sporo prešetavao do poljskog wc-a u najzabačenijem kutku dvorišta. Pamtim ga kako se saginje pri ulasku u dnevni sobu, odlaže kačket na vješalicu pored vrata, rukama zalizuje rijetku kosu, zatim u tišini, bez pozdrava pritišće dugme za paljenje televizora. Taj zvuk, to pucketanje struje i šuštanje dok se slika na ekranu ne stabilizira, za mene su značili pad zastora, kraj igre.
U kući je živjela i njihova majka, starica koju su svi zvali baka Eva, iako nije imala unuka i nikome nije bila baka. Bila je ona nenametljiva, blaga tišina, uvijek u sivim i crnim tonovima, glave pokrivene maramom. Njen je muž, Pepičin i Zvonkov otac, davno umro, još u ono vrijeme kad je Pepica bila lijepa i smijala se sa svojim mornarom. Po zanimanju je bio dimnjačar, svu je čađu dimnjaka rasuo po Pepičinoj kosi i baka Evinoj odjeći, tako sam to nekako zamišljala, a onda je, i sam premazan crnilom, kašljao, kašljao, dok iz sebe nije iskašljao sve vinkovačke dimnjake, toplinu nađenu u hladnim zimama. Zatim je iskašljao i sam sebe, više ga nije bilo.
Kako sam rasla, sve mi je tješnja bila Pepičina kuća, saginjala sam se pri ulasku u kuhinjicu, sve češće zamjećivala pukotine na zidovima, rasušene, popucale okvire prozora i vrata, tugu lavora koji je bio njezina kada. Pera su ostala u perinama, gondola je izgubila ljubavni par, tvornica deka je propala, Pepica mi više nije nabrajala kiselicu i kobasicu, u njen su se dah uvukla neka nervoza i razočaranje, s lica joj se isprala zaigranost koju sam kao djevojčica toliko voljela. Pepičina je crna kosa posijedila, baka Eva postala uspomena, a među mirisima u njenoj kući sve sam češće razaznavala kiseli vonj alkohola. Prestala sam je obilaziti, u toj kući više nije bilo igre za mene.
Danas je nema, preselila se u usku raku na vinkovačkom groblju, u grob na koji nitko ne odlazi. Nema tko, svi su njeni naslagani tamo, ispod križa koji trune i na kojem je teško čitljivo Pepičino ime. Bila je dimnjačareva kći, ali nije imala dugmadi za koju bi se uhvatila. Voljela bih samo da imam onu sliku gdje je Pepica lijepa i mlada i pored svog mornara za kojeg mi nikada nije odgovorila kamo je otplovio. Pitam se gdje je završila ta fotografija.
Tena Lončarević
