2.
Hodao si nekoliko koraka iza oca, ne zbog straha ili srama, nisi mogao brže. Nervozno je grabio, granje je pucalo pod njegovim koracima, krošnje su prštale letom preplašenih ptica. Iako je oko vas bio mrak, otac je sigurno kročio, svako bi malo promotrio nebo između pukotina grana i malčice promijenio smjer. Kora drveća djelovala je crnom i glatkom. Srce ti je tuklo, sviralo je po tvojim rebrima. Na čistini ste zastali predahnuti, bila je dobro osvijetljena, na njoj se nalazilo srušeno stablo obraslo mahovinom. Otac je sjeo na stablo i pružio ti mješinu.
– Nisam se htio izderati na tebe – konačno ti se obratio. Prihvatio si mješinu, maknuo pluteni čep i otpio gutljaj vode.
– Oprosti – rekao si jedva glasnije od šapta.
– Je li te strah?
Odmahnuo si glavom. Kimnuo je i rekao da morate krenuti. “Majka se sigurno brine i već je satkala priče kako su nas zvijeri progutale, a ako se ne vratimo uskoro, ona će nas dokrajčiti,” nasmijao se, ni traga prijašnjem bijesu. Promotrio je noćno nebo i pružio je prema njemu ruke. “Zvijezde su rupice iz kojih curi plamen; posudit ćemo malo tog plamena,” djelovalo je kao da povlači konce i čupa zvijezde odozgo, jednu po jednu. Uskoro vas je okruživalo jato krijesnica, plesalo je oko vas ostavljajući srebrnaste tragove po vlažnom zraku. Podigao si pogled, zvijezde su i dalje bile tamo, otac ti se smiješio. “Rekao sam ti da ćemo ga samo malo posuditi. Idemo dalje,” nastavio je prema mjestu. Nisi ga htio pitati kako ćete taj plamen vratiti ako je u pitanju samo posudba.
Konačno ste izbili iz šume i krijesnice su se vratile na nebo. Nastavili ste hodati. Prije negoli ste se počeli uspinjati upitao si oca na kakvo je to granje mislio stric. Ocu nije bilo jasno na što misliš.
– Rekao je da granje ne griješi. Dok ste svađali u šatoru.
– Pusti mog brata – nasmijao se – Mnogo pije pa priča gluposti.
– A što radi ovdje i tko su ti ljudi?
– Došao je odmoriti nakon plovidbe. A ono je ničiji narod. Skitnice.
Majka vas je čekala ispred vrata. Rekla je da će se večera ohladiti i da se požurimo ugrijati.
– Nisi ljuta na mene? – upitao si je.
– Misliš li da nisam znala gdje ćeš? – stavila je oba dlana na bok.
– Ovo sam ubrao putem – pružio si joj kesu s laticama, granjem, klobucima i stabljikama.
Nakon što ste objedovali otac je rekao kako ide na pučinu, ispričao se i otišao. Majka te upitala što si vidio. Ispričao si joj o ljudima na plaži i šatoru koji ne prestaje, o crnom brodu i grimiznim jedrima te o svađi koju si načuo, ispričao si joj o Strijeli i o tome kako ste igrali skrivača. Upitao si majku smiješ li sutra do nje, htio bi se naučiti penjati poput majmuna, na što te ona upitala otkud ti znaš što je to majmun.
Slegnuo si ramenima – Strijela mi je rekla – odgovorio si, premda i dalje nisi znao što je to što se tako dobro penje.
– Možeš, ali samo ako mi opet nabereš cvijeća.
– Može!
– Jesi li za priču?
Kimnuo si.
– Odi u krevet, upali svijeću. Donijet ću ti čaj od snjegolati.
Otrčao si u sobu, pripalio si svijeću i čekao. Majka ti se ubrzo pridružila, nosila ti je čaj u keramičkoj šalici iz koje se izdizala lagana para. Odložila je šalicu na noćni stolić i sjela za rub kreveta.
– Kakvu priču želiš da zapletem?
– O noći.
– O noći? – upitala je, na što si kimnuo – Onda dobro – prošla ti je svojim dugačkim, tankim, ali čvrstim prstima kroz kosu – Jesi li znao da su noći nekoć bile mnogo mračnije? Da nije bilo sjajnog mjeseca niti zvijezda? Samo crni led, ili se barem ljudima tako činilo.
– Otac mi je rekao da su zvijezde rupe iz kojih curi plamen.
– I jesu.
– A mjesec? Je li i on rupa?
– Polako, Mali. Nestrpljiv si, takav ti je i stric bio kao momak.
– Tko je slomio led?
– Hej, čekaj. Dakle, tada, dok je sunce bilo jedini plamen koji je golicao tijela prvih ljudi, prije prvih posjeda i daleko prije drvenih dveri gospodara, prije negoli smo vladali vatrom i željezom, noć bješe neprobojni, crni led.
Tvoja majka, Švelja, živahno je gestikulirala, njezini su nokti ostavljali tanke, sjajne niti.
– I jednom kad bi nestale zadnje kapi sunčevog sjaja, kad bi crni led sakrio svu svjetlost, zvijeri bi se išuljale u potrazi za hranom. A ima li ičeg slasnijeg od ljudskog mesa?
Niti su se zgušnjavale, oblikovale su vukove, medvjede, gavrane i druge, rogate zvijeri koje nisi poznavao. Druge su niti tvorile drhteće čovječuljke koji su bježali pred svojim lovcima.
– Skrivali su se u spiljama, u stijenama, djedovi djedova naših djedova. Skrivali su se, goli, gladni i promrzli, stiješnjeni ispod leda noći. Upravo jedne takve noći jedna je žena, Tkalja, izgladnjelim ljudima prepričala priču koju je usput, vlastitom krvlju, a krvarila je jer je, kao i sve žene, bila ranjena u borbi, nacrtala na stijenama spilje. Govorila je o srebrnom plamenu koje će probiti led noći. Pleme ju je promatralo i na trenutak im je bilo toplije.
Niti se postale niz čovječuljaka i jedna žena, nekoliko glava viša od drugih, koja je u svojim rukama držala polumjesec.
– Idući su dan krenule na putovanje.
– Tko? – zanimalo te.
– Tri sestre, iako bi tvoj otac rekao da su u pitanju tri brata, ali bili su to sestre. Krenule su na put kako bi slomile led noći i dale hrabrost svojoj braći i sestrama. Tkalja je sa sobom ponijela mrežu napravljenu od granja i morske trave, druga je sestra sa sobom ponijela koplje napravljeno od krhotine noći, a treća je sestra sa sobom nosila staklenu kartu.
Konci svjetlosti su se mijenjali, čovječuljci su se stopili i zatim razdvojili u dvije sestre koje su se pridružile Tkalji.
– Čekaj, a otkuda joj staklo? – želio si znati.
– Staklo je kao i koplje bilo komadić noći koji je upao u pjenu valova. Kada bi staklo usmjerila u nebo, vidjela bi kartu i tako bi sestre znale kojim smjerom valja krenuti. Putovale su danju, noću bi napravile sklonište od mreže, travki i lišća. Nakon mnogo noći i na hiljade zavijanja vukova, sestre su došle do stijena na kraju svijeta. Ispred njih nalazio se mrak, beskonačni ponor, ralje prokletog božanstva iz kojih su dopirali urlici izgubljenih. Treća je sestra pogledala kroz staklo i kimnula, druga je uzela zalet i svom snagom je hitnula koplje u čeljust zvijeri. Začuo se krik, a zatim je nastala pukotina u tmini iz koje je počela curiti srebrena svjetlost. Isprva u kapima, a zatim u slapovima. Dvije su se sestre smijale, a treća je, ozbiljna izraza lica bacala svoju mrežu i hvatala svjetlost. Kada je skupila dovoljno svom ju je silinom bacila na nebo na kojem je nastala mrlja. Ta je mrlja ono što zovemo mjesecom. Sestre su je upitale je li vrijeme da odu nazad, na što je Tkalja odmahnula glavom. Od mreže je napravila konop i bacila ga je oko mjeseca. Tri su se sestre uspele na nebesa i tamo su napravile još hiljade rupa, u slučaju da zvijer proguta mjesec, što svake noći pokušava, dječače moj. Svake ga noći ona grize i njezina ga sjena prekriva, ali zvijezde su i dalje tu, rane na dlaci zvijeri.
– A sestre?
– Sestre su i dalje gore, moraju svako toliko tjerati zvijer.
– Što je ta zvijer? Vuk? Medvjed?
– Zvijer je tama. Ona je odsustvo zvuka i nemogućnost kretanja. Ona je kraj.
– I sestre će je na kraju pobijediti?
– Ne – opet ti je prstima prošla kroz kosu i zatim ustala – Neće je pobijediti. Zvijer će na kraju utažiti svoju glad.
Zadrhtao si – A onda?
Puhnula je u svijeću – A onda će nastupiti tišina. Kao kad zaroniš duboko. Laku noć.
Zatvorila je vrata i za sobom povukla svjetlost. Ostao si ležati u tmini i tišini. Inače si, kad te je bilo strah mraka, promatrao oblike u sobi i davao im život. Ovoga puta nisi mogao razabrati ništa. Možda nisi ni htio. Sklopio si oči. Zaronio si duboko. Mračna te plima vukla i ti si se prepustio. Ujutro se nisi sjećao snova. Dolje, u dubini, možda ih i nema.
Majka ti je za stolom ostavila kruh i mlijeko. Vidio si je kako šije u radionici. Rekla ti je da pojedeš i da se slobodno odeš igrati s prijateljicom. Prišao si joj.
– Kad zvijer pobijedi, znači li to da će dubina obuzeti sve?
Nasmiješila ti se – Vidi se da si moj. Hajde, jedi i pođi se igraj.
Strijelu si pronašao na plaži. Bila je sama i promatrala je pučinu. Sunce je bilo tebi iza leđa, osvjetljavalo je mirnu, tamnosivu površinu koja je slabašno svjetlucala. Nosila je tamnocrveno ruho i bila je bosa, nožnih prstiju zabodenih u pijesak. Kada te ugledala nasmiješila se.
– Ovo znači da se ne ljutiš?
Odmahnuo si glavom – Obećala si nešto.
– A da? Što sam ti obećala?
Cimnuo si glavom prema šumi – Obećala si me naučiti kako se uspeti na stablo.
– Hajde onda. Nema boljeg penjača od mene. Barem ga ja ne poznajem – navukla je čizme.
– Kod nas u mjestu imamo dva izvrsna penjača – rekao si joj – Zovu se Košuta i Čičak.
– Voljela bi ih upoznati.
– Dođi sutra k nama.
– Možda. Hajde – zaigrano te udarila u rame – Ako prije mene dođeš do prvog stabla, naučit ću te jeziku školjki – rekla je i pohitala prema zelenilu. Bila je mnogo brža i čekala te kod stabla prekriženih ruku – Čini se da ću te drugi put morati učiti jezicima dubine.
Prišao si joj zadihan – Kako si naučila tako brzo trčati na brodu?
Zakolutala je očima – Bježeći od nasrtljivih momaka, hajde, majmunčiću.
Kad si konačno došao do prve grane, koža ti je bila razderana na više mjesta, nokti ispucali, a odjeća i kosa prepuni kore stabla. Nekako si se uspio privući na granu i grčevito si se držao za deblo.
– Trik je vrlo jednostavan – rekla ti je dok se zanjihala s jedne na drugu granu – Nemoj gledati dolje. Nemoj uopće razmišljati o padu, tvoje tijelo jako dobro zna što radi. Nemoj razmišljati, čim počneš razmišljati u grču si, a kada si u grču ne tečeš.
– Kako misliš da ne tečem? Nisam potok.
– Zanjiši se prema grani, prsti će ti je sami uhvatiti.
– Kako da se spustim? – drhtao si.
– Isto kao što si se i popeo, samo u suprotnom smjeru.
– Ubit ću te.
– Prvo me moraš uhvatiti, a za to si prespor.
Ustao si i uhvatio granu iznad sebe, i pustio si da se zanjišeš, ispružio si jednu ruku i uhvatio drugu granu.
– Eto vidiš, nije toliko teško – njezin se glas gubio u krošnjama. Imao si osjećaj da si u snu, jedan si trenutak bio na tlu, u drugom si se uspinjao ka sivom nebu. Strijela je bila na vrhu, čekala te ispružene ruke i povukla te gore – Pogledaj oko sebe.
I jesi. Ugledao si tamnozelene vrhove šume i korovom obrasle škrape ispred tvog mjesta. Iza brda dopirao je dim i kad si zatvorio oči osjetio si topli miris kruha, zveket krigli i žamor krčme. Okrenuo si se i progutao te horizont, jednako siv i nezainteresiran kao i more. Ugledao si brod Strijelinih ljudi. Ugledao si i njihov tabor. Iz njega se dimilo, iz njega je dopirala muzika, iz njega je dopirao smijeh.
– Ove oznake na tijelu, što su one?
– One su priče. Svaka govori nešto drugo. Zajedno tvore cjelinu.
– Svaka je jedna rečenica?
Nasmijala se – Ne, tetovaže ne idu s lijeva nadesno. Ne možeš ih kako čitati.
– Kako onda?
Slegnula je ramenima – Sve zajedno, jednu u odnosu na drugu. Značenje jedne mijenja se kad ti netko nacrta drugu, oznake se mijenjaju kao što se i mi sami mijenjano, neke blijede, druge dobivaju na snazi, postaju razigranije, zamršenije – opet je slegnula ramenima – Mijenjaju se. Kako vi prepričavate priče?
– Iz sjećanja.
– Kako iz zapamtite?
– Ne zapamtimo ih, ako se i nečega ne sjećamo, promijenimo priču, dodamo nešto svoje. Tako se i ona mijenja.
– Tetovirate dahom.
Kimnuo si. Svatko je imao potrebu na ovaj ili onaj način zatočiti i ispričati priču. Upitala te jesi li gladan. Bio si.
– Upozoravam te, spustiti se je teže nego doći do vrha – namignula ti je – Barem prvi put. Hajde, pomoći ću ti – spustila se na nižu granu i nanovo ti pružila ruku. Polako te vodila prema tlu. Odahnuo si kad si opet pod nogama osjetio meku zemlju, lišće, granje i iglice.
Trznuo si se na zvižduk. Tridesetak koraka dalje od vas nalazio se muškarac. Hodao je prema vama, preko ramena je nosio zaklanu srnu. Bio je to jedan od mladića koji su jučer bili sa Strijelom. Bio je visok i žilav, zamršene, duge crne kose u kojoj se nalazilo prstenje koje nekim čudom nije zveckalo dok vam se približavao.
– Sestro, nemoj mi reći da opet zavodiš dječicu?
– Nisam dijete – uzvratio si.
– Naravno da nisi, pravi si tigar, brate, ratnik i osvajač – nasmijao se.
– Nemoj mu se rugati, Vrana.
– Opet si me pobrkala s našim ružnijim bratom. Zar ne vidiš da mi je nos barem upola manji?
– Oprosti, Kos. Što nam to nosiš?
– Večeru – prišao ti je i pružio slobodnu ruku. Stisnuo si je najjače što možeš – Ti si Iglin, zar ne?
Kimnuo si. Oko pasa mu je visio tobolac sa strijelama i bodež. Na leđima mu se nalazio kvrgavi luk od tamnocrvenog drva s nebeskoplavom strunom.
Cimnuo je glavom – Hajde, počeli su svirati, počeli su plesati, započela je igra, nećemo valjda propustiti sve to.
– Moram doma – rekao si.
Strijela te povukla za sobom – Majka zna gdje si, a i čula sam da će ti otac večeras provesti noć s nama.
– Kako ti to znaš?
– Rekao mi je Igla. Hajde, pleše mi se.
– Imaš dva brata?
– Molim?
– Kos ti je brat?
– Nije, jednostavno se tako međusobno zovemo.
– Zašto?
Slegnula je ramenima – Idemo.
Iznad svake vatre nalazila se ili oderana životinja ili kotao. Razni su ti začini šibali nosnice. Nekolicina Strijelnih je plesalo, nekolicina je sviralo violine, lutnje, frule i harmonike. Strijela se izula i krenula vrtjeti stopalima i suknom usput dižući kovitlace pijeska koji su se oblikovali u ptičice koje su kružile oko nje. Kos te ponudio kriglom nečega.
– Hvala, Kos – rekao si.
– Zamijenio si me s mojim glupljim bratom – sjeo je kraj tebe – Ja sam Vrana.
– Ja sam Mali – rekao si i otpio gutljaj nečeg slatkog.
– Znam. Oprezno s tim, možda je slatko, ali zna zaljuljati muškarca kao olujno more čamac.
– Srećom da sam dječak, a ne muškarac – odgovorio si na što se Vrana glasno nasmijao usput ne skidajući pogled sa Strijele.
Netko ti je čvrgnuo glavu i okrenuo se. Iza tebe stajali su tvoj stric i tvoj otac. Stric ti je s osmijehom na licu otrgnuo kriglu i zatim je ispio naiskap.
– Oprezno s tim – rekao ti je.
– Ne brini, ja pazim na njega – odgovorio je Vrana i pružio ti vlastitu kriglu.
– Idem s tvojim stricem na brod, nemoj se izgubiti – rekao je tvoj otac.
– Mogu li s vama? – ustao si.
– Ne možeš, imamo posla.
– Sutra, može Mali? – Stric te potapšao po ramenu kad je vidio da si se snuždio. Kimnuo si i opet sjeo do Vrane. Uskoro vam se pridružila i Strijela.
– Pomakni se malo – rekla ti je i šćućurila se kraj tebe – Gdje će tvoj otac i Igla?
Slegnuo si ramenima – Rekli su da imaju posla.
– Kakvog posla?
– Ne znam.
– Kako ne znaš? Zašto nisi pitao?
– Daj ga pusti da pije i uživa, Strijela. Ne treba uvijek postavljati pitanja, ponekad samo treba sjest i pit u dobrom društvu dok se sunce polagano povlači pred mrakom.
– A mislila sam da si ti pametniji brat – prihvatila je kriglu koju joj je netko pružio i popila nekoliko gutljaja – Uvijek treba postavljati pitanja – povukla te za rukav i ustala – Idemo.
– Gdje idemo? – prolio si malo pića po sebi.
– Na brod, gdje drugdje? – već je krenula prema plaži.
– Ne moraš ići s njom ako nećeš – rekao ti je Vrana.
– Ti se ne miješaj, pametniji brate.
Vrana te pogledao – Želiš li ići s njom?
Okrenuo si se i Strijela je već bila nestala u gomili. Nisi ništa odgovorio i pošao si je potražiti. Dok si se probijao kroz gomilu primijetio si da nisu svi bili iste puti kao i Strijela i njezini prijatelji. Neki su bili puti poput tvoje, drugi još tamnije. Odasvud su dopirali oštri mirisi začina i duhana, zaljuljane melodije, krivudavo pjevanje i valoviti uzvici. Konačno si izbio na plažu i ugledao Strijelu kako gura čamac u more. Povikao si za njom i rekao joj da te pričeka.
Čamac se ljuljao, a vi ste lomili leđa veslajući prema crnom jedrenjaku. Oboje ste teško disali, a jedva ste bili na pola puta do broda. Rekla je kako ovo nema smisla. Rebra su ti napinjala kožu, izgulio si kožu na jagodicama prstiju i dlanovima. Škrgutao si zubima, imao si osjećaj da ih čuješ kako pucaju. Kad si konačno doveslao do broda nisi više osjećao vlastito tijelo. Izvalio si se na leđa i teško disao. Nebo je postalo rumeno i zapuhao je lagani vjetar, u jednom kutu neba nakotili su se oblaci.
Čamac je plutao, praveći nepravilne vijuge na površini. Strijela se izvalila pored tebe. Ležali ste stiješnjeni među bezdanima, vjetar se pojačavao, more se naježilo, ona je počela drhtati i privila se uz tebe, pa se i tvoja koža namreškala kao more. Bijeli brodovi oblaka preplavili su nebo kao flota osvajača, uskoro je pao mrak. Njihali ste se, drhtali, zvukovi i mirisi obale bili su sve bliže. Uspravio si se, bili ste nadomak plićaka pa si je protresao i prstom joj pokazao plažu.
– Vidi, ipak se nećemo izgubiti.
– Čini se da nećemo.
Odveslali ste do plićaka, otišao si do pramca, iskočio i odvukao čamac na suho. Promotrio si tabor, činilo se kao da se uskovitlao, kao bi se svaki čas mogao odvojiti od tla i zaplesati poput lišća ujesen. Strijela ti je položila ruku na rame i zatim prstom pokazala prema gore. Padao je snijeg. Smrznute krhotine zvijezda.
– Hajmo se zagrijati, Mali – povukla te u kovitlanje kampa. Uputio si još jedan pogled ka moru koje se uzburkalo. Jedrenjak je stajao mirno. Kao u bonaci. Probili ste se kroz gužvu do nešto većeg okupljanja. Ljudi su jeli, ali jeli su u tišini. U sredini je stajao mladić tamne, mnogo tamnije puti s lutnjom. Nosio je raskošnu opravu u grimiznim i ultramarin bojama. Svirao je lutnju. Svirao je lutnju i pjevao. Glas mu je na trenutak dolazio iz dubine, a ne trenutke bi bio blještaviji od biserja. Još nisi razumio što je točno pjevao.
Strijela te povukla naprijed, ljudi su prigovarali, ali prigovarali su ispod glasa, nisu htjeli ometati momka dok pjeva.
– Slušaj ga i šuti – rekla ti je.
– Tko je to?
– Val – odgovorila ti je.
Val je prešao prstima preko žica i zapjevao:
Nebo je sukno, mjesec je sablja
lai lai lai ho, lai lai lai hej
Nebo je mračno, mjesec je baklja
lai lai lai ho, lai lai lai hej
More je tiho, mornari ga režu
lai lai lai ho, lai lai lai hej
More je mračno i baca svoju mrežu
lai lai lai ho, lai lai lai hej
U dubini neba, zvijezde se kote
lai lai lai ho, lai lai lai hej
U dubini dna, davne divote
lai lai lai ho, lai lai lai hej
Ja sada plovim, djevojko draga
lai lai lai ho, lai lai lai hej
Ja sada tonem, i ne vidim blaga
lai lai lai ho, lai lai lai hej
Ja sada tonem, i ne vidim blaga
lai lai lai ho, lai lai lai hej
Tonem u mrak, i ugledam vraga
lai lai lai ho, lai lai lai hej
Nebo je sukno, daleko je sad
lai lai lai ho, lai lai lai hej
Tonut u smrt, najcrnji je pad
lai lai lai ho, lai lai lai hej
Vrag me sad gleda, djevojko moja
lai lai lai ho, lai lai lai hej
Gleda me on, i nemam spokoja
lai lai lai ho, lai lai lai hej
Završio je svoju pjesmu, melodija je uporno visila u zraku, njegov se glas pretvorio maglu koja vas je polako okruživala. Osvrnuo si se, ljudi su u tišini drhtali i promatrali ga suznim očima. Prolomio se pljesak, nastupili su oduševljeni urlici okupljene gomile. I Strijela je plakala. Ti nisi. U tebi se usidrio užas, širio se kao sipino crnilo . Nadao si se da će se, kao sipino crnilo, u jednom trenutku raspršiti. Probio si se kroz gomilu, otišao do prve bačve i krenuo nalijevati u kriglu. Ispio si nekoliko snažnih gutljaja kad si čuo poznati glas.
– Jesi li siguran da Mali nije moj? – Igla i tvoj otac koračali su kroz pijesak i snijeg. Tvoj se otac nije udostojio odgovoriti, koračao je smrknuta pogleda. Kad ti je prišao mirno ti je uzeo kriglu iz ruku, natočio si i otpio sve u jednom, dugom gutljaju. Obrisao se rukavom i rekao ti da idete. Odgovorio si mu da želiš ostati.
– Onda ostani. Nemoj se napiti i nemoj se kockati. Izgubit ćeš u oba slučaja – rekao je uz slabašan osmijeh, pružio ti kriglu i nastavio koračati bez tebe.
– Što mu je? – upitao si strica.
– Nije mu pravo.
– Što to?
– Što će sutra iz mjesta opet sukljati dim – položio ti je ruku na rame.
Snijeg je i dalje vrludao između zvijezda, na trenutak si pomislio kako bi mogao prekriti i more.
3.
Sjećao si se te priče. Bila je jedna od najstarijih koje si poznavao. Iz grada dopire dim i zatim flote prekriju horizont. U luku uplove mornari i gusari i grad se pretvori u proslavu. Na zadnjem danu proslave nekoliko kapetana prepričava svoje dogodovštine i svi ih slušaju. Najbolju priču se mora sprovesti u djelo. Priča postaje pustolovinom, a ne obrnuto, kako to obično biva. Kapetan koji ispriča najzanimljiviju priču dobije nova jedra i vodi ostale posade u pustolovinu. Majka ti je rekla da to zovu Festivalom tkanja i da je tamo prvi put čula neke od svojih najdražih priča. Ta te pomisao uzbudila. Na vaš će kamičak doploviti mnogo ljudi, jedra raznih boja, svilena jedra, modra jedra, bijela jedra. Ali prije toga iz vašeg će mjesta sukljati dim.
– Od čega pravimo lomaču? – upitao si Iglu.
Nacerio se – Od vaših jedara i jarbola – mahnuo je rukom prema pučini – Od jarbola, jedara i svog vjetra koji ste njima zarobili.
– I to će biti dovoljno?
– Neće – odmahnuo je glavom – Bit će nam potreban katran, te lišće i granje sa stabla.
– Kojeg stabla?
– Znaš kojeg. Hajde, pronađi Strijelu, zabavi se, sutra krećemo s poslom – krenuo je prema gužvi.
– Striče.
– Reci, nećače.
– Onaj pjevač.
– Val, da. Prezirem tog kastrata i njegove pjesme.
– Zašto?
– Jesi li ga čuo?
– Jesam.
– Onda znaš – rekao ti je dok se odmicao prema gomili.
Krenuo si pronaći Strijelu i našao si je kako sjedi ispred šatora s Vranom i Kosom. Cerekali su se i međusobno si pružali bocu. Rekli su ti da im se pridružiš i tebe ponudili. Odmahnuo si i sjeo nasuprot Strijele.
– Strah te da će ti se otac naljutiti? – podbadala te – Pa nema ga. Nije mu do slavlja.
Nisi se obazirao – Igla ne voli Valove pjesme – pokušao si skrenuti pažnju sa sebe.
– Naravno – rekao je Vrana – Iglu je strah dubina. A ovaj samo o tome pjeva. O dubinama. I ponekad o ženama.
– Možeš se utopiti u jednom i drugom – cerio se Kos.
– I oboje posjeduju blago! – nadovezao se Kos.
– A dječaci ni o jednom ni o drugom nemaju pojma – poklopila je Strijela.
– Kako je mornara strah dubina? – upitao si.
– Čega drugog ga može biti strah? – brecnula se.
– Čini se da si je naša seka malo popila – Vrana joj je pokušao oduzeti bocu, a ona mu ju je otrgnula nazad iz ruke i otpila još nekoliko gutljaja. Crvena joj se tekućina slijevala niz bradu i curila na pijesak.
– Nedovoljno – ustala je, cimnula bocu još jednom, odbacila je kraj njih i krenula prema šumi. Kos i Vrana prasnuli su u smijeh, a ti si pošao za njom, nisi se obazirao na njihovo zadirkivanje.
Koračala je dugim, brzim koracima, trebao bi potrčati da je sustigneš, ali te kočio ponos. Strijela se vješto izmicala djeci koja su trčala, žonglerima i naguravanju između šatora. Ti si se spoticao i zabijao u druge. Ubrzo si je izgubio iz vida. Nastavio si prema šumi. Na rubu tabora nestajalo je topline i ljudske pjesme. Snijeg je natopio pijesak i čuo si šum drveća. Zatresao si glavom i zakoračio. Na ulazu u šumu ugledao si pogurenu sjenku.
– Strijela! – viknuo si i potrčao, nespretno grabeći hladnim pijeskom. Kad se figura nije pomaknula zaderao si se još jednom.
Silueta se konačno pomaknula i lijeno se okrenula. Pred tobom je stajao stariji čovjek, nešto niži od tebe, ali zasigurno stariji od tvog oca i strica. Ono malo svjetlosti što je dopiralo tebi s leđa i s neba otkrilo ti je nakazno lice, prepuno ožiljaka i krasta. Nacerio se i gotovo si osjetio trulež njegovih zubiju. Nosio je dronjke, ali čak si u mraku mogao raspoznati da su dronjci bili niz povezanih zakrpa. Ukipio si se, urlik ti je, možda srećom, zapeo u grlu. Čovjek te promatrao.
– Mali cvrčak skače u mrak, ali ovog starca ga je strah – rekao je, glas mu je zvučao kao violina koju netko ne umije da svira.
– Ne plašim se – uzvratio si. Zubi su ti cvokotali.
– Kukavica možda nisi, ali lažljivac jesi. Gadan ti je dronjak što se kesi.
– Tko si ti? Gdje je Strijela?
– Zovu me Krpa, iako to nisam. Mjesecu gore ipak sam više prisan.
– Krpa? Zašto Krpa?
Zagledao se u svoje dronjke i zatim prasnuo u smijeh – Dječak je drag, dječak je blag, što bi tek rekao da pred njime stojim nag?
Odmahnuo si glavom i krenuo dalje. Viknuo je za tobom.
– Krpa samo zna, nije tu da sudi, strelovito sada u dveri od bludi!
Nesigurno si koračao i svakih petnaestak koraka slabašno dozivao njezino ime. Zastao si i krenuo si povikati kada su te nečije ruke gurnule i našao si se na podu. Istog si se časa okrenuo i ugledao Strijelu kako stoji nad tobom.
– Šuškaš šumom kao što slon škripi na snijegu.
– Što je slon? I što je, đavola ti, tebi?
– Slon je nešto veliko, lijepo i nezgrapno – pružila ti je ruku i podigla te začuđujućom lakoćom.
– Zašto si me gurnula?
Slegnula je ramenima i nacerila se. Gledala te u oči i nije treptala. Opet te gurnula, ali bio si spreman, namjestio si desnu nogu iza tako da imaš oslonac i povukao je sebi. Zapetljali ste se jedno u drugo i stvorili nezgrapni kovitlac poput zmije i mungosa. Znoj ti je curio niz čelo i škrgutao si zubima, upirao si se i trudio se srušiti je, ali ona se izvijala i izmicala poput grane. Uskoro si se našao na podu, ona ti je klečala na prsima, koljenima ti je prikucala ruke o tlo. Koprcao si se što je nju nasmijavalo.
Kad si se konačno smirio počela se trljati o tebe cijelo te vrijeme gledajući u oči. Teško je i sve dublje disala, tebi se činilo da je u tvojoj glavi požar. Požar se polako širio čitavim tijelom. Primila te za kosu i privukla ti glavu u međunožje.
Ležao si nepomično. Ona je sklopila oči i nježno se izvijala. Osjetio si njezinu toplinu i znoj. Osjetio si miris šume i tla i trulog lišća i svježinu snijega. Iznad tebe ona, stabla i nebo. Ona polako miče kukovima, a ti miruješ i sklapaš i oči i duboko udišeš. Ona se najednom premješta niže, približava svoje lice tvojem i promatra te nekoliko trenutaka prije negoli prisloni svoje usne tvojima. Prstima mrsi tvoju kosu, ljubi te, a ti si i dalje ukipljen. Odmiče se i uspravi.
– Zar ti se ne sviđa?
– Sviđa.
– Zašto me onda ne poljubiš?
Pridigao si se i položio joj ruku na rema. Krenuo si je poljubiti i posljednjem si je trenutku pokušao svom snagom oboriti na tlo. Kotrljali ste se po zemlji, lišću i grančicama i uskoro si se opet našao ispod Strijele, samo što je ovaj put iskoristila cijelo tijelo da te pribije za pod. Poljubila te i zatim ugrizla za donju usnu tako da je potekla krv. Jauknuo si, ali bio te strah otrgnuti se jer si mislio da bi ti mogla otkinuti dio usnice. Konačno se odmaknula od tebe i ustala, pružajući ti ruku da se pridigneš.
– Sad znam tvoj okus. Nedostaje ti soli.
Ustao si i otresao prljavštinu sa sebe, zatim si prstom dotaknuo ranu – Zašto si to napravila?
– Zar si uz borbu izgubio i sluh? Da te okusim – okrenula se i krenula prema taboru.
– I što si saznala?
Bacila je ruke u zrak i slegnula ramenima – Da nisi dovoljno slan.
Ubrzao si korak ne bi li je sustignuo – Tko je Krpa?
– Upoznao si Krpu – smiješila se.
– Jesam. Što mu je?
– Zanima te što mu je ili tko je?
– Oboje.
– Zašto nisi njega pitao?
– A zašto ti na svako moje pitanje odgovaraš drugim pitanjem?
– Strah te, zar ne? – gledala te s već dobro poznatim podsmijehom.
– Nije uopće to – zacrvenio si se – Nego govori gluposti.
Udarila te šakom u rame – Ne govori to. To što ga ti ne razumiješ ne znači da govori gluposti – naglasila je ovo „ti“.
Jauknuo si i protrljao rame. Ona se nasmijala, a ti se potrčao za njom. Izmaknula ti se prije negoli si uspio doći do nje i pohitala prema kampu. Ganjali ste se smijući, a kada ste se konačno umorili prišli ste vatri gdje su, sad već supijani, sjedili Vrana, Kos i još nekolicina njihovih prijateljica i prijatelja.
– Znaš li zašto je plamen najbitniji? – upitala te je.
– Jer nas ugrije.
– Recimo. Ovdje je ne samo da odagna tamu i hladnoću. Plamen nas zbližava.
– A ja sam mislio da je ovdje samo kako bi mogli podgrijati čorbu.
– Tikvo – rekla ti je i nasmijala se.
Sjeli ste oko vatre, taman su vadili igraće karte. Rekao si kako ne znaš pravila.
– Ne brini, ovdje su jednako bitni znakovi kao i priče. Ova igra jednako pripada i vama i nama – rekao ti je Vrana pružajući ti četiri karte. Na jednoj je bilo nacrtano nekoliko spiralnih uzoraka. Djelovali su ti kao valovi. Na drugoj krug kojeg je četvero linija presijecalo. Treća je sadržala tek mnoštvo bijelih točaka na kožnoj podlozi. Četvrta ti je bila najzanimljivija. Ona je bila sasvim crna s bijelim krugom na sredini.
– Kako misliš? – upitao si.
– Strijela mi je rekla da vi tetovirate dahom, zar ne?
– Kazujemo priče, tako je – potvrdio si.
– Ovo ti je nešto nalik tome – rekla ti je Strijela – Hajde da mu pokažemo. Trn, ti započeni.
Kratkokosa, niska djevojka je kimnula i izložila prvu kartu. Na njoj se nalazilo stablo, ali djelovalo ti je kao da su se njegova krošnja i granje vinuli u nebesa, kao da njegov rast ne poznaje granice.
– Ovako počinje plamen – progovorila je, glas presijecan pucketanjem plamena.
– Kako plamen? Pa riječ je o stablu! – viknuo si, pomalo u nevjerici. Kos te ošinuo pogledom i zašutio si.
– Plamen koji je počeo stotinama godina prije, možda i više, sjemenkom stabla. Sjeme tad nije znalo da će postati plamenom, pretvoriti se u buktinju i zatim dozivati – mirno je nastavila Trn i zatim pogledala debeljuškastog momka kraj sebe – Hajde, Kotao, sad ti.
Zanimljivo, pomislio si, ovo je vjerojatno prva osoba s viškom sala koju si ugledao u taboru.
Momak je plašljivo klimnuo i položio sljedeću kartu. Na njoj je bio oslikan jelen. Samo što su njegovi rogovi bili išarani arabeskama koje su ti bile nalik ružama ili možda nekom drugom cvijetu. Rogovi kao da su išli prema tlu, makar tla na karti nije bilo.
– Sjeme nije bilo samo plamen. Sjeme je bilo i šuma iako je znalo da će jednoga dana postati vatrom. Šuma je bila i život, a sav je život bio oganj – pogledao je prema Strijeli.
Ona položi novu kartu, vijuge na dnu podsjećale su ta na morsku travu i alge, a iznad njih nalazio se Mjesec – I šume ne bi samo na kopnu. Mjesec se igrao plime i oseke i šuma na dnu zapleše i bi živom, iako daleko od njegove svjetlosti – završi i pogleda Vranu.
Vrana samopouzdano otkrije još jednu kartu: ptica, mutnih obrisa, u letu – Od sveg života, najograničeniji bio je onaj na kopnu. Daleko od dubina, lišen visine. Promatrali su ptice i kamo se kreću. Uz pomoć ognja i šume sagradili su barke. Barke koje, kad ih ugledaš u daljini, ti djeluju kao spona između neba i pučine – pogledao je prema svom bratu koji je naginjao vino zatim je pogledao prema tebi, nasmiješio se i kimnuo ti.
Nervozno si premještao karte, pomalo zadivljen lakoćom kojom su smišljali priče. Grlo ti je odjednom postalo suho i posegnuo si za pićem.
– Tako je! – smijao se Vrana – Nakon pića, dolazi poezija.
Nakašljao si se, još jednom promiješao karte i zatim se odlučio za onu s mnoštvom bijelih točaka – Ali more nema putokaze pa su pratili zvijezde – prstom si povlačio linije između točaka na karti – Pa su pronalazili likove u zvijezdama i tako su bili u stanju otisnuti se i sigurno se vratiti u pristanište. Vrijeme je prolazilo i oni su pronalazili sve više likova, tako su im i putovanja postajala duljima, ali za noći kad zvijezda nije bilo, opet su bili prepušteni mraku i neki se brodovi nisu vraćali. Vraćale bi se samo priče o njihovim putovanjima, a istinu je znala jedino dubina.
Konačno si podignuo pogled i dočekalo te nekoliko zadivljenih izraza lica.
– Sigurno nisi ovo igrao prije – upitala te Strijela.
– Da, ovo je bilo zaista dobro – rekao je Vrana.
Odmahnuo si glavom – Otac mi pravi karte zvijezda. Ostalo sam sam osmislio.
– E pa – upetljao se Kos – Ovo treba zaliti.
– Što treba zaliti? – zbunio si se.
Nakon trećeg ili četvrtog pića ti se zavrtjelo, a možda je to noć zaplesala, činilo ti se da nebo i oblaci na njemu drhte i vijore. Strijela i Trn su plesale i zvale te da im se pridružiš. Nakon malo nagovaranja ti i Kos ste im prišli. Strijela je vrludala oko tebe i koliko god da si se okretao i vrtio uvijek ti je izmicala pogledu. U jednom si se trenutku našao na leđima u pijesku i začuo si smijeh. Učinilo ti se da je to bio Kos. Govorio je kako „blijedi ne može podnijeti piće“. Netko te uspravio na noge, osjetio si poznat miris pomiješan vinom i topli dah na uhu.
– Ne slušaj njega, hajde, bez brige, vodim te da legneš – rekla ti je Strijela. Umrtvljeno si kimnuo.
Ovaj šator nije krivudao i meandrirao, uskoro si se našao pod plahtama i ona je bila kraj tebe. Milovala ti je kosu i stisnuo si se bliže, licem u njenom pazuhu. Udisao si oporost znoja i blagost mirisnih trava. Uskoro si zaspao.
Vani se još nekoliko sati nastavila proslava i ljudi su plesali i pili. Vatre su gorjele sve do zore, ne dopuštajući noći da vas poput vala poklopi.
Sven Popović rođen je 1989. u Zagrebu, Jugoslaviji. Objavio je dvije knjige, “Nebo u kaljuži” i “Uvjerljivo drugi”. Trenutno radi na tri treće knjige. Živi u Zagrebu.
