I šta ostaje iza sveg tog rata? Neki dotrajali brak. Prebukirana gradska groblja. Grobovi unutar parkova i stadiona jer se nije imalo gdje ukapati. Neki novi spomenici. Neki europski prijeki sudovi.
Oni koji se rukuju na televizijama nisu ostali. Umrli su. Ili su po europskim zatvorima. Poneki je i pušten. I vrijeme je drugo. Niđe veze s devedesetima. I djeca su drugačija. Mislim o Ajni koja je bila beba 1992. Još jednom sam je vidjela kao petogodišnju djevojčicu i nikad više. A Jasna, Jasna je u Australiji. Danas su one mlade žene. Rata se ni ne sjećaju. Mene je dopalo to da se rata sjećam, no ne zrcalno jasno kao da je film već više kao u omaglici, kao da sam cijelo vrijeme bila pijana. Kao u nekoj čudnoj distanci koju mi je moja podsvijest dala da se ogradim.
Onda je došao i fejsbuk. Te neke novotarije. Pa sam na fejsbuku našla Aidu čijeg su tatu, gospodina Vehabovića, ubili 1992.
Onda sam na fejsbuku našla Ćitu, frenda iz razreda koji se razjačao, postao ozbiljan čovjek i otac porodice.
Onda sam na fejsu našla Laru, komšinicu koju su izbole pčele Ili je koristila neki botoks.
Onda sam ne fejsu našla Igora Dimnika, čija je mama Paša sa Stipom znala popiti litru rakije.
Onda sam na fejsu našla Višnju čija sestra se zove Dunja a koja je u ratu dobila brata Đorđa.
Sve su to neki trzaji jednog života. Neka sjećanja.
Bezimeno lutam licima svog djetinjstva i ne prestaju mi nailaziti slike.
Sjećam se krajem 90-ih u Zagrebu je postojao kult Bosanaca i jedna kafana Kabinet u koju smo izlazili.
Ono klasika, malo cajke malo Pušenja malo Dugmića.
Nisam bila dio kulta, nekako ni Doboj više nisam osjećala svojim.
Danas. Dođem javim se Bojani, kod Zejne na pitu, i hodam. Hodam i odem do Gradine, zađem u čaršiju.
Gledam Doboj kao na dlanu. Kako ga je gledao Stipo Perić 1992.
I ne osjećam više. 21 godina. Puno je kume! Idem kući. Zagreb. Iako više od prebivališta nikad posve dom. Kladim se da tako misli i Boris u Americi. I Aida u Njemačkoj. I Irša u Švedskoj. I svi mi koji smo bili dovoljno stari da smo svjesni. No nedovoljno stari da nas sjebe.
Gledam grad kao na dlanu. Iz čaršije. Gdje se skrivalo vehementno velebno oružje dobojskih Muslimana.
Mogli su njime ubiti vepra ili divokozu. Mogli su.
Sjećam se cirkusa. U kojem su ljudi gubili prave glave, u kojem je tekla prava krvava krv.
