Danas nam je sestra rekla da prekosutra izlazimo. Obje. Ušla je u sobu nakon doručka i krenula s uobičajenim pospremanjem, a zatim je zastala, kratko nas pogledala i izgovorila:
– Još ste samo sutra tu, ljepotice. Nema više izležavanja. Ne može ni bolest vječno trajati.
Tina i ja smo je promatrale kao kipovi. Činilo mi se da će se prostor početi razlijevati, krvariti po nama ako se pomaknemo ili barem da će nas sestra ponovno udostojiti pogledom i reći da se šali, da se nikada nećemo maknuti odavde, da ćemo ostati ovdje, svaka u svom krevetu, do smrti. Zaleđene smo gledale njezinu krutu kosu, svaku vlas čvrsto priljubljenu uz glavu, slijepljenu s ostatkom nevidljivim ljepilom.
– Ali, je li sigurno, s obzirom da smo možda još zarazne… – istisnula je Tina.
Sestra ju je pogledala kao da će nešto uzvratiti, činilo mi se da je čak otvorila usta i da je kroz njih krenuo glas, ali zatim ih je zatvorila, glasno se nakašljala, uzela kolica s ostacima doručka i izašla, glasno zalupivši vratima.
Dakle, pomislila sam. Izlazimo. Izlazimo i žive smo. Izlazimo i žive, bile su dvije riječi koje su mi se u mozgu izmjenjivale kao na fliperu. Po navici sam okrenula pogled prema otočiću zelenila, maloj travi koju sam gledala kroz prozor čitavu zimu, a koja je dolaskom toplijih dana zadobila snažniju, zeleniju boju. Ona više neće biti jedino što ću vidjeti kada pogledam kroz prozor.
San iz djetinjstva se ponovio jučer. Opet sam mala, niti deset godina, i s roditeljima nosim dječji madrac roze boje po toploj travi. Hodamo bosi, vani je proljetna noć i miris voćki se osjeća u zraku, ali nisam sigurna kojih, možda je riječ o trešnji. Još ne znam kakva ću biti kad odrastem, koliko ću puta pokušati u svojim slikama oživjeti taj san, tu atmosferu, niti da ću čitavu jednu izložbu nazvati: Proljetna noć. Da ću zatrudnjeti s nekim koga više nikada neću vidjeti. Da će trudnoću gotovo prekinuti bolest. Da ću je, izgleda, ipak iznijeti do kraja. I da još uvijek ne znam kako ću prehranjivati dijete zbog kolapsa svega, pandemije i činjenice da nisam slikala mjesecima, a da roditelja iz sna nema već dugo. Još ne znam ništa, samo hodam, mala, puna energije i mira istovremeno, bosim stopalima dotičem mekanu travu, upijam mirise i osjećam sigurnost. Taj je san najbliže sigurnosti što sam ikada došla. Svod je siguran, tlo je mirno, oni su oko mene i pomažu mi. Prolazimo pored trošne drvene kuće, pored drveta raskošne krošnje i nisam sigurna kamo idemo, samo znam da se ništa loše neće dogoditi, da se ništa loše ne može dogoditi, za razliku od ostalih snova iz kojih se uglavnom budim sigurna da mi je srce probilo pluća i da je tekućina na krevetu krv, a ne znoj.
Proljeće je vani i sada. Zelenilo se budi i nas dvije se budimo, dižemo i izlazimo. Na naša će mjesta vjerojatno već isti dan doći druge dvije žene koje će sa svojim problemima nastaviti koristiti tuš, WC, plahte, noćne ormariće, infuzije. Ja infuziju nisam dobila već treći dan. Vene su mi izbodene na svim mjestima gdje su iglu uspjeli ugurati. Možda griješim, možda nije gotovo. Možda je ovo samo pauza u meču koji igram s višom silom. Da, naučila sam vjerovati u višu silu. To ne mora biti bog. Trenutno je zamišljam kao debeli sloj oblaka, sivih i otežalih koji, ovisno o vjetru, kližu nebom na nevidljivim sanjkama i umiruju se u nekom trenutku, tek toliko kratko da, već previše teški, ispuste kišu, snijeg ili nešto još crnje i mračnije na nekoga, a zatim produže dalje.
Sada se nakupina oblaka od nas odmaknula i ostale smo pod vedrim nebom. Dan je bistar, vjetar je oštar kao nakon oluje i moramo se pridignuti.
Moje tijelo kao da je odlučilo odmah dokazati da to može, uspravilo se i sjelo u krevetu. Osjećala sam kako sada više ne pripada meni već biću u meni. Curici ili njezinom pandanu, saznat ću uskoro. Ona ili on igraju se s njim, crpe ga i učvršćuju kao krov pod kojim moraju provesti još neko vrijeme pa je važno da im pruži sve što trebaju. Moje tijelo i ja razišli smo se i sada sam samo promatrač, nepristrani očevidac koji će svjedočiti daljnjim događajima.
Spustila sam noge niz krevet i počela nehajno mahati njima. Za doručak sam pojela šnitu kruha s jeftinom salamom i listićem sira, popila čašu kakaa i čitav je svijet bio moj. Mogla sam se prošetati do prozora, po hodniku ili čak nakratko izaći u dvorište. Posljednja ideja učinila mi se najprimamljivijom. Željela sam izaći, prvi i zadnji put, u dvorište koje je sada, zamišljala sam, bilo preplavljeno rascvalim granama trešanja. Taj čarobni vrt o kojem sam maštala jer ga mjesecima iz kreveta nisam vidjela, vukao me u sebe i prizivao slatkim šaptom.
– Tina, hajmo u šetnju. – rekla sam.
Htjela sam dvorište isprobati s njom. Bila je još uvijek jako blijeda, a crni podočnjaci širili su joj se ispod očiju kao dva mračna polumjeseca. Pogledala me umorno. Nije joj bilo do hodanja, šetnje, razgovora.
– Daj, tu smo još samo sutra – pokušala sam ponovo – idemo samo malo.
Tina se polako izvlačila iz kreveta. Stala sam kraj nje za slučaj da se poželi osloniti na mene, ali kad je ustala, učinilo mi se da je dovoljno snažna. Stajala je uspravno kao svijeća i gledala kroz prozor na naš mali krug zelenila. Zatim se polako uputila prema vratima.
Izašle smo u hodnik gdje je vjetrić s nas lagano otpuhivao ustajalost bolničke sobe. Tina me pogledala kao da pita: jesi li sigurna? i nastavila stajati na hodniku.
– U dvorište – rekla sam potvrdno i poletno – moramo izaći van!
Nisam znala što namjeravam pronaći u dvorištu, samo sam znala da moramo iskoristiti ovaj dan: dan koji je postajao dulji, puniji, svježiji, topliji, prijazniji prema nama. Tina je kao po naredbi nastavila koračati prema izlazu. Osjetila sam da se nalazi u ‘svom’ mjestu, skrivena od pogleda, dodira i vanjskog svijeta, mjestu u koje bi se zatvarala vrlo često još nakon pobačaja i iz kojeg je, nadala sam se, uzimala ono što joj je trebalo da može nastaviti. A možda samo proživljavala pravi, duboki odmor, onaj koji nije imala već jako dugo. Možda je njezino mjesto bilo jednostavna, tamna i topla soba, utroba u kojoj bi se skvrčila i čekala da prođe nalet bola, razočaranja, i onoga što ju je najviše razdiralo: krivnje.
Došle smo do vrata iza kojih nas je dočekala svjetlost. Na samom izlasku učinilo mi se da će nas netko zaustaviti i reći: A kamo ste vas dvije krenule? I da će to biti kraj. Ali, priroda našeg zatočeništva bila je nešto drugačija. Smjele smo se prošetati po vrtu. Smjele bismo, vjerojatno, prijeći i cestu i otići do dućana u papučama. Nitko ne bi pozvao čuvare, policiju, zaštitare, ne bi nas naganjao automobilima kao u kriminalističkom filmu.
Sišle smo širokim stepenicama do dvorišta. Moja maštarija bila je stvarna: dočekalo nas je rascvjetalo drveće. Bujala je ružičasta, ali i bijela. I nebo, bez ijednog oblaka.
– Dođi!- rekla sam Tini i kao malo dijete je povela za ruku prema magnoliji ispod koje su se rasule široke latice.
Htjela sam da sjednemo ispod i to sam učinila prva. Tina je ostala stajati, zagledavši se u krošnju. Stavila je ruku iznad očiju da se zaštiti od sunca. Njezin ogrtač bio je slične, blijedo roze boje. Stajala je mirno, svjetlost se oko nje širila kao lepeza i poželjela sam zalediti taj trenutak, nacrtati je pastelnim bojama, učiniti upravo tu njezinu kretnju i pogled prema nebu onim čega ću se najviše sjećati u danima koji dolaze.
Osjećala sam toplinu zemlje ispod sebe i preciznih zraka sunca koje su kao tanki laseri prolazili kroz lišće.
Tina je spustila pogled i, kao da me tek sada opazila, blago rekla:
– Nemoj sjediti na podu.
Bila je u pravu, mislila sam. Nije dobro sjediti na podu, proljeće je tek počelo, zemlja je zapravo hladna i tvrda, a u meni raste beba. Ništa se ne smije prepustiti slučaju. Osim što je sve njemu već prepušteno. Veliki vjetar nas razbacuje uokolo kao latice magnolije dok se mi brinemo i trudimo i pokušavamo.
– Samo još par minuta.- rekla sam joj.
Dignut ću se, napravit ćemo još jedan krug, a zatim ćemo se vratiti u sigurnost bolnice, popiti kavu, sjesti u krevet i bit će ručak. Vrijeme će se nastaviti odvijati onako kako je to činilo oduvijek. Zato sam željela zadržati još ovih nekoliko minuta sjedenja na laticama, gledanja u precizno raspoređene zrake, u Tinin ogrtač, u njezinu plavu, dugu kosu i zamišljeno, zabrinuto lice. Od svih trenutaka koji su se posljednjih mjeseci odvijali kao na traci, od pakla bolova, očaja, trubljenja o ‘novom normalnom’ kao konceptu iz filmova i sigurnosti da povratka u staro nema, bilo je pitanje koji trenuci će ostati za godinu dana ili za dvije. Možda samo ovaj trenutak, punjenje ružičastim kao slatkom kremom, oblivenost toplim svjetlom koje će jednom, nadala sam se, rastjerati i naše bljedilo; Tina, njezina vitka i visoka figura u ogrtaču i ruka iznad očiju, njezino pomno i mirno promatranje neba.
– Idem sjesti na klupu.- rekla je i krenula prema drvenim klupama u blizini.
Gledala sam kako sjeda, naslanja se i zatvara oči. Ruke je sklopila na trbuhu i prepustila se suncu.
Polako sam ustala, spremajući pritom nekoliko latica u džep svog ogrtača. Bile smo slabe, bijele, otpisani duhovi koje je zima davno pohranila u svoj hladni podrum, a sada nas pušta da vidimo sve što smo propustile.
Približila sam se Tini. Oči su joj još uvijek bile zatvorene, izraz lica spokojan i pomislila sam da je zaspala. Leptir je sletio pored njezine glave. Ustuknula sam kao da ga prvi put vidim. Hoću li se sada bojati svega s čim se nisam dulje susrela? Automobila, životinja, kiše? Koliko će trajati prilagodba?
Tina je otvorila oči i pogledala me.
– Sve se ponovo rađa. – rekla je tiho.
– Da… – odgovorila sam nesigurno.
Zabrinula sam se da možda nije bila dobra ideja dovoditi je. Da je praznina još uvijek previše ispunjava.
Osjetila je moje kolebanje i nasmiješila se. Leptir je poletio. Rekla je:
– Dugo smo bile u bolnici, a čini mi se kao da je to bilo u prošlom životu.
Kimnula sam, a zatim kihnula.
– Uh, nešto mi je ušlo u nos. – nasmiješila sam se.
– Sjedni kraj mene.- rekla je Tina i dotaknula prazno mjesto pored sebe.
Ispred nas su prošle dvije trudnice u poodmakloj trudnoći. Obje su ruke držale na trbusima kao na udobnim naslonjačima.
– Ovo te čeka. – rekla je i rukom pokazala prema trudnicama.
Zaškiljila sam zbog sunca.
– Ne mogu to ni zamisliti – rekla sam.
– Ja sam to mnogo puta zamišljala. – odgovorila je. – Možda i previše. Možda je vrijeme za nešto drugo.
Oči su joj bile poluzatvorene i ozbiljne više nego tužne. Bio je to pogled starice koja se u životu nagledala nepreglednih polja tuge. Nije pošteno da smo bačene u stvari koje nismo trebale doživjeti, pomislila sam. Pošteno prema kome? S kim se uspoređuješ? pitao je glas skriven duboko u meni. Nisam željela ući u raspravu s njim.
Nama su sada bila potrebna plava neba svuda oko nas, prostrana i mirna.
– Možda i nije – rekla sam gledajući pred sebe – a možda je dovoljno to što smo žive.
– Danas zbilja jest.
Ponovo je zatvorila oči.
Naslonila sam glavu na njezino rame i pridružila joj se u mraku iza kojeg nas je, barem smo tako zamišljale, čekalo svjetlo.
Jelena Zlatar Gamberožić
Iz zbirke u pripremi Svijet je gladno mjesto, Centar za Kreativno Pisanje CeKaPe
