Umoran si. Raskopčaš pelenu i ona padne, teška a žuta kao zlato, na odavno neispolirane tirkiznoplave pločice. Pazi, kažeš, buljeći u raspucala stopala s deset crnih polumjeseca, u četiri kosti i glavu. Pločice su klizave. Dadoooo, vičeš, glas ti je jak, nervozan. Dadooooo! Nekad si lijepo pjevao. Na onom putovanju u Opatiju, što je onda bilo organizovano preko udruženja zdravstvenih radnika, sve si očarao s djevojkom što je sokolu zulum učinila. Nisu te mogli nadmašiti a ti si cvjetao. Najbolji si. U nečemu si najbolji.
Treba te razumjeti i ne treba ti zamjeriti. Neko ko je ponikao iz takve sirotinje, ko je toliko puta legao i gladan i premlaćen, sam se sebi vazda čudi: ama, je l’ moguće da sam? Dadooooo!, dereš se ponovo. Dado ulijeće, i on je nervozan, ima malu kćer pa noćima, kao i svaki mladi, moderni tata, ne spava. Ti si spavao, ali druga su to vremena bila. Šta je?, pita. Ja ne mogu sam, cviliš. Dado uzdiše. Misli mu nije teško čitati: psuje i tebe i četiri kosti što stoje pred tobom gole i besramne. Hajd’, kaže Dado i hvata kostura pod desnu ruku. Ti ga hvataš pod lijevu. Uvodite ga u tuš-kabinu. Dado kaže: Fala bogu dragom da kadu izbacismo! Prepuštaš dalju proceduru njemu. On trlja tjeme i leđa, okreće tuš ka mjestima koja mu je neprijatno dodirnuti, okreće oči ka zidu, onda ka tebi. Oči su mu ljute paprike. Ti bi ovo treb'o, kaže, meni je stvarno neugodno. Nema druge. Približavaš se polako, kao što bi se neko, ohrabren, približio kavezu s kakvom egzotičnom životinjom. Uzimaš spužvu iz Dadine ruke. Spužva je mokra i puna bijele pjene. Nije ti ugodno držati je u ruci. Podsjeća te na pjenu što je ispušta epileptičar pri velikom napadu. Dado izlazi iz kupatila. Kaže: Zovi me kad završiš. Ostavlja te. Spužvu cijediš po leđima ispunjenim mladežima kao livada minama. Ajjj, čuješ i znaš da je voda koja kapa hladna. Odlažeš spužvu na plastičnu poličicu, puštaš vodu, tuš zasikće kao zmija i počinje militi po leđima, ramenima, rukama, sisama koje više nisu sise nego smokve. Dosta. Dadooo! Dado ulazi s mobitelom na uhu. Onda se izvinjava, nekome tamo, pa odlaže telefon na policu s ručnicima. Uzimate kostura, ti pod lijevu ruku, on pod desnu, izvodite ga iz kade. Kostur tetura na dvama grisinijima. Dado s vješalice skida ružičasti frotirni ogrtač i prebacuje mu ga preko leđa. Dado kaže: Hoćeš li je ti obući dok ja počistim kupatilo ili ćeš ti čistiti a da je ja obučem? Muka ti je od kopčanja pelene i oblačenja pidžame, od sušenja kose i navlačenja čarapa preko bosih stopala uraslih noktiju. Ipak, čišćenje ti se više gadi.
Treba te razumjeti i ne treba ti zamjeriti. Ta soba što si u njoj pedesetih odrastao imala je ćoškove pune paučine i zidove zelenkaste od plijesni. Nakon što je tvoja sestra Đula umrla od onog što su ljekari nazvali teškim napadom astme, ti si morao pomagati majci. O, kako si mrzio vaditi prašinu ugniježdenu ispod sećije, onakve jadne i trule i smrdljive, klečeći s krpom nabodenom na oklagiju, istu onu s kojom je mater pravila pitu. Znao si da je dolje miš, možda i štakor, i da se ljuti na tebe. Plašio si se da će te ugristi za nos, ili za bradu, ali još više si se bojao majčine prakljače. S deset si se zakleo da ćeš biti gospodin. Da nikad nećeš morati čistiti. I nisi. U ladici spavaće sobe tražiš i nalaziš pamučne gaće, potkošulju, čarape. Eto, hoćeš li sad jesti? pitaš kostura. Ručak je, nekoliko sati ranije, donijela tvoja snaha, on je u velikoj crvenoj šerpi s bijelim tufnama, na šporetu, na prednjem kolu uključenom na dvojku da bude toplo. Tako ti je rekla žena tvog sina. Ti ne znaš kuhati. Onog dana kad si se zakleo da nikad nećeš čistiti, zakleo si se i da nećeš kuhati. Tvoja je mater, naime, stalno visila nad šporetom i miješala kupus koji je imao odvratan miris. Iznad lonca s kupusom sušile su se čarape. Onda bi otac došao, uzeo lonac za uši i bacio ga o zid, kao dijete loptu. Kupus bi klizio niz zidove. To je bilo kao da zid plače smeđim suzama. Dado često kaže da njegova žena neće moći stalno donositi ručak. Da se moraš i sam malo angažovati. Da nije sveto slovo ispeći dva jajeta na oko ili skuhati grašak iz kesice. Ti si uporan: Ne znam ja to. Dado priča. Kako je lako reći ne znam, kako se treba potruditi, kako ne možeš očekivati od njega, njegovog brata, njihovih žena, da stalno budu tu. Sliježeš ramenima. Uvijek sliježeš ramenima. To je tvoj način. Operi barem to suđe, kaže Dado i oblači jaknu. Kud ćeš ti? pitaš, sa strahom u glasu. Imam posla. A što pitaš? Imaš sve. Okupana je. Lara ti je poslala ručak, Nedo je javio da će svratiti večeras. Ti je nahrani, nemoj da jede sama, znaš da naopačke drži kašiku, stavi je nek’ odspava, presvuci je kad se probudi. Sutra je vodimo onom mom drugu, logopedu. Kaže, pokušat će nešto. Nazvat ću te. Ćao. Ramena ti se dižu i spuštaju. Bijesan si. Nisi ti nekakva njegovateljica, ti si jebeni ljekar. I žestoko si se napatio da završiš taj fakultet, učio si u veš-kuhinji sirotinjske zgradu u kojoj ste živjeli, učio si na groblju iznad Sarajeva, bilo ti je hladno i bio si gladan i bio si bolestan, ali si završio. Da budeš gospodin u čistim čarapama. Da te otac više ne ponižava i ne upoređuje s bratom, asistentom na arhitektonskom fakultetu. Da ti, kad prolaziš ulicom, kažu: Kako ste, doktore? Hvala Vam, doktore. Vi ste spasili moga oca, moju majku, moju tetku. Hvala Vam. Prilaziš kosturu koji tupo bulji u televizor iz kojeg trešti muzika. Narodna. Neukusna. Kostur je zaključan u svom tijelu. Nakon udara ne govori a ti ne znaš, i niko ne zna, koliko razumije stvarnost oko sebe. Od te činjenice hvata te jeza. Ponovo pitaš: Hoćeš li da jedeš? iako ti je bezbroj puta savjetovano da to ne činiš. Ne pitaj je, donesi tanjur i nahrani je. Ali ti pitaš, baš kao da će ti kostur odgovoriti. Možda se nadaš.
Treba te razumjeti i ne treba ti zamjeriti. Nada je dosadna bakterija što ruje po mozgu i baja u uho. Ako stalno pitaš, kosturu će dosaditi da ćuti. Kostur će, nahranjen tvojom nadom, ponovo postati tijelo, toplo i ružičasto. Ustat će, skuhati mahune s junetinom, poljubiti te u tjeme onako s leđa. Dok budeš slatko spavao, ispeglat će tvoje košulje, oprati tvoj veš, očistiti fižider pun hrane kojoj je prošao rok. Zato, eto, pitaš. Kostur sad otvara usta i ti mu guraš hranu između kvarnih zuba, kašiku po kašiku. Poslije šeste kašike odmahuje glavom. Neće više. Ona mora jesti, kaže Dado. Kako da je natjeram, kako?, cviliš ti. Dado te gleda i prezir mu frca iz očiju. I on misli, baš kao tvoj mrtvi otac, da ti ne vrijediš. Znaš ti to, nisi glup. Odnosiš poslužavnik u kuhinju. Neko bi trebao oprati suđe. Neko bi trebao. Nećeš ti, valjda. Nije to tvoj posao. Vraćaš se u dnevni boravak. Kostur bulji u prazno. Umoran si i zlovoljan. Nisi ti za ovoga a moraš. Ostavili su te samog. Kao psa. Uključuješ televiziju. Lice ti je turobno. Proričeš budućnost. Večeras će ti Nedo i Dado opet očitati bukvicu. Četrdeset godina je brinula o tebi, bipolarnom epileptičaru, a ti ne možeš o njoj ovih jebenih deset mjeseci otkako je imala moždani udar! Stalno nas zivkaš, cviliš, kukaš, ometaš. Imamo i mi porodice, djecu, poslove. Kakav si ti to suprug? Otac? Kakav si ti to čovjek? Slijegat ćeš pognutim ramenima. Noge ćeš prekrižiti poput kakve trome istočnjačke princeze. Izgledat ćeš jadno. Branit ćeš se da činiš sve što možeš. Ne znate vi kako je meni, reći ćeš. Niko me ne razumije, reći ćeš. Gledat ćeš u njihova lica, prelaziti s jednog na drugo uzalud tražeći samilost. Onda ćeš pogledati u kostura koji sjedi pored tebe, u tvoju mrtvu ženu, u tvoju živu lutku.
Molim te, vrati se, preklinjat ćeš me, a ja ću ti pogledom odgovoriti:
Ne mogu se vratiti. Ovog ti puta ne mogu pomoći.
Trebaš me razumjeti i ne trebaš mi zamjeriti.
I ti ćeš uzdahnuti, duše i tijela punih samosažaljenja. Jer to je sve što si ikada znao.
