(nenapisane poruke)
oduvijek sam htio vidjeti
kako zrnca kave padaju na dno šalice,
kako se nježno slažu jedno na drugo
i postaju talog, a nama ostave
božansku tekućinu
kad tišina nenadano udari prazninu
u kojoj živim, želim te pitati
razmišljaš li i ti o
zrncima kave
razmišljaš li o ičemu kad opereš znoj
s umornih mladih leđa
i želiš li mi ponekad javiti
kakav je zvuk kad tišina
nenadano udari
tvoju prazninu
(19. travnja)
ponekad znam da barem misliš da sam drag,
ponekad znam da znaš da sam čudan
sa svojim pjesmama i prešanim jaglacima
i neznanim junacima i velebnim očekivanjima
i posušenim korama mandarina
ali
jutros se spustio maleni pauk na moje rame,
žućkast kao pradavno sunce
na platnu neba
i hodao je spokojno mojom bijelom kožom
vjerujući u neki meni nepoznat cilj
i odlučio je isplesti mrežu
kao usamljenica čipku,
tamo gdje se žuti
pradavno sunce
na platnu neba
naslonjen na tvoja ramena,
ja sam Sveti Rafael
(prosim te:
potjeraj ptice da glasnije pjevaju,
ja trebam pisati, ti trebaš snimati,
umjetnost je naša gorka hostija)
naslonjen na tvoja koljena,
ja sam Sveti Rafael
(prosim te:
sretnimo se ponovno sretno,
i putnici moraju spavati, prašnjavo,
ja nam pravim vijence, nebeski plave)
meni su dolazili slijepci,
i prije i poslije tebe, pokušali mi
odrezati kosu i produbiti brazde na rukama,
i čuo sam krik naših majki obraslih bršljanom,
i htio sam im svima pomoći,
zaboravio sam samome sebi,
i ja sam čekao strašnog Azazela
u tvojim porukama i slikama
naslonjen na tvoju tugu,
ja sam Sveti Rafael
(prosim te:
dopusti mi da te izliječim,
da ti lijem bazgin sok u oči,
da te grlim snažnije od zmajeva)
naslonjen na tvoju tjeskobu,
ja sam Sveti Rafael
(prosim te:
donesi mi veselje, donesi mi prazničnost,
podari mi smijeh u sakralnom poljupcu,
vidi, plamene krune i sablje
već se bore u mojim očima)
naslonjen na tvoja junačka prsa,
ja sam Sveti Rafael
(prosim te:
idemo spasiti posljednje junake
i napraviti proslavu
i svetkovinu
kakvu Svemir još nije vidio)
rode nas napuštaju, silaze u jantarne sutone
ljubim ti vršak lijevog ramena,
igram se zrncima kave u tvojim ušnim školjkama
uljesti u trbuh rosnih trava,
meko i sigurno, tako je poći u tvoj zagrljaj
recitiraš mi
prijateljstva su sveta, ljubavi su prolazne,
ali u očima roda sve je istovremeno prolazno i sveto
tirkizne ulice prelaze vitorogi dječaci,
omamljeni svibanjskom toplinom,
kao satiri spuštaju se u lugove
svojih pospanih srna
trgovima na kojima nikada nismo stajali
dajemo sveslavenska imena na razglednicama,
posvajamo ih kao djecu koju ne možemo začeti
na cvijetu mlade bazge
sjede šutljive i mirisne vile,
nudim ti ih da se umiješ u njihovom prahu
bojim te u plavo
jer iza tuge stoje samo neimenovani strahovi,
pišem ti o njihovim oštrim strelicama, ti zatvaraš oči
već si odavno u plavom
i ne trebaju ti još i moje izgubljene ribe,
a zapravo sam ti htio pričati o vitorogim dječacima,
omamljenima svibanjskom toplinom,
i pospanim srnama koje čekaju
njihova slavna mekana runa
toliko ima lijepoga u ovome svijetu,
toliko toga što nestrpljivo čeka da ti ispričam
Izbor iz zbirke “Junaci i zmajevi u zalasku”, Mala Zvona
Josip Čekolj rođen je 1999. u Zaboku. Odrastao je u Donjoj Stubici. Prvostupnik je kroatistike te etnologije i kulturne antropologije. Trenutno pohađa diplomski studij kroatistike i povijesti ranoga novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Zagrebu. Sudjelovao je na književnim festivalima „Stih u regiji“, „Rukopisi“ i „Susret riječi“. Ciklus pjesama Vreme bokčije objavio je u časopisu Poezija (2021.). Ciklus akrostiha Rukovet noćnih putovanja nastao je u sklopu „Revije malih književnosti“ te je objavljen u antologiji Vrijeme misli (Kulturtreger, 2021.). Autor je slikovnice Srna i Mak u potrazi za uplašenim mjesecom (Mala zvona, 2020.) i pjesničke zbirke Junaci i zmajevi u zalasku (Mala zvona, 2022.). Pjesnički rukopis Dječak pred žetvu pohvaljen je na „Goranovu proljeću“ te je osvojio nagradu „Na vrh jezika“ 2022. godine.
