Tanja je rodila smežurano dijete. Sićušno stvorenje izlazilo je iz nje dugo; trudovi su započeli u ponoć, a sve je bilo gotovo tek nešto prije podne.
Vrijeme u bolnici se otada dijelilo na poduke o dojenju, pokušaje dojenja i, eventualno, dojenje. Tanji je u početku loše išlo, curio je iz nje samo kolostrum. Beba je široko otvarala usta, nespretno povlačila i odmicala glavicu. Onda bi glasno zaplakala. Tanja je gledala drugu novopečenu majku pored sebe, kako li je smirena, kako joj dijete halapljivo sisa… Pozvala bi medicinsku sestru koja bi, nakon dosta vremena, stigla do njezinog kreveta. Sestra bi lagano pritisnula djetetovu bradu prema dolje, a kada bi jako otvorilo usta, brzim pokretom ga privukla majci i gurnula mu u usta bradavicu. Tanja bi stisnula zube od boli. Mlijeko će već jednom krenuti, kod svih žena je krenulo, krenut će i kod vas, ne brinite, rekla bi joj sestra.
Izlazak iz bolnice činio se kao spasenje, kući ne može ništa biti tako teško, smirit će je već i njezin, njihov prostor. Svježe u narančasto oličena sobica, kinderbet, sva oprema ovoga svijeta za prvu bebu, tako je mislila dok je hodala iza supruga s djetetom u nosiljci, pazeći da je slučajno ne nagne, pa da se beba ne zakotrlja.
Kući, noći su bile dulje od dana, djevojčica se budila svaka tri sata. Tanja se nije osjećala dobro, većinu dana bi provodila ležeći na krevetu i dojeći Enu, tako su je odlučili nazvati nakon dugog razmišljanja i gledanja u bebu.
− Kako vam ide? − rekao bi suprug i sjeo na rub kreveta. Promatrao ih je i micao ustima, oblikovao usne baš kao da hvata dojku, imitirao refleks sisanja. Kao da uči dijete, djeca na koncu i uče oponašanjem.
− Sve je prljavo – rekla je dok ju je Ena vukla za krvavu, bolnu bradavicu.
Po vitrini se može pisati prstima, nalegla je prljavština slojevito posvuda, čim malo propuh zastruji i olakša vrućinu, prašina se podigne. Kao prijetnja, lebdjela je nad pokućstvom vidljiva u sunčanim zrakama, aterirala na stol, stolice, uvlačila se ispod kauča i u biblioteku. U pluća.
Budila se Tanja uvijek s istim željama: izaći sama iz stana, baš kao prije Enina rođenja, otići na posao, u svoju staru rutinu koja joj je ostavljala i nešto slobodnog vremena. Brinula je zbog dana koji slijede. Zar ću sad morati stalno biti dostupna i brinuti se za nekoga, pitala se. Od neispavanog jutra bi joj se život odvijao u križaljci ograničenja, ona se u tom tjeskobnom kavezu koji se skupljao koprcala, sve umornija i sve tanjih živaca. Prvo bi kuhala čaj i otvarala prozore, sve pazeći, kao prava balkanska mater, da propuh ne dospije do kolijevke u spavaćoj sobi. Onda bi sjela, ako bi joj dijete to dopustilo, i gledala kroz čašu soka u taj veliki stol od hrastovine koji su kupili mjesec dana prije vjenčanja, u doba optimizma, vjerovali su da će im trebati velik stol za domjenke, prijatelje, druženja, gledala bi, samo gledala, bez fokusa.
Posebno je nered na kauču razvučenom do pola prostorije izazivao u njoj nervozu: zgužvana posteljina i odjeća, gomila nekakvih razbacanih jastuka. Zoranova pidžama smjestila se na parket, hrpa papira na stoliću koji vapi za sredstvom za čišćenje staklene površine, krpom i vrijednom rukom, prijeteća gomila neopranog rublja i jednako prijeteća gomila opranog što u kuhinji što uokolo, čaše i šalice koje su napučile nekad radne površine, tjednima netaknute knjige…
Ena bi započela kenjkati točno u trenutku kad bi majčine misli postajale sasvim kaotične. To bi joj pomoglo da iz kaosa prijeđe u obavezu. Mogla sam ustati ranije i završiti sve, pomislila bi, sve se iznutra grčeći. Izbjegavala je ogledalo jer je osjećala kako prašina lagano prianja na njezinu masnu kosu koju sinoć nije imala snage oprati.
Sve je bilo drukčije. Voljela bi leći na leđa i promatrati kako joj se dijafragma širi, a trbuh podiže pri udahu. Disati duboko i sporo. To ju je smirivalo. Ali bio je to luksuz koji si nije mogla priuštiti.
Ena je s tri mjeseca počela reagirati na mamu, počela se i rano smijati. Ili je barem ona prepoznavala smijeh koji je željela čuti u tom nečistom grlenom glasanju. Hrabrila se, mislila je na sve lijepo što je čeka s njom; gledat će je kako raste i doživjeti još tisuću stvari koje sada još ne može ni zamisliti. Zapisivat će ih. Pomagat će joj, bit će prava pravcata mama. Zaštita i podrška, bez gušenja.
− Dođi, idemo tamo da me možeš vidjeti − razgovarala je s Enom kao s odraslom osobom. Nije voljela tepanje. Zoran joj se obraćao kao da je životinja koju treba namamiti. Ona je čovjek kao i mi, rekla bi mu, iživcirana.
***
− Zašto si tako nervozna? − pitao bi je Zoran kad bi drhtavim rukama mijenjala Eni pelenu na stolu za presvlačenje. Vidio je sve jasno: trgala bi pelenu sa sitnog tijela kao da žuri, kao da će pelena srasti s kožom ako je odmah ne skine.
Ispočetka mu nije priznavala svoju nervozu, nego ga je optuživala za optuživanje.
Sutra, sutra ću se otići vidjeti sa sestrom, pomislila bi nakon što bi Enu nahranila i spremila na spavanje. Počet ću čitati knjigu u krevetu, pod prigušenim svjetlom, to joj ne bi trebalo smetati. Kažu da je dovoljno pročitati tridesetak stranica dnevno kako bi se mentalno zdravlje dovelo u ravnotežu. Kao nekad.
Bit će lakše s vremenom, uvjeravala se. Doći će dani kad ću izaći na piće s prijateljicom bez osjećaja krivnje zbog treće cigarete koju palim zaredom, dok mi je još na prsima. Proći će period prilagodbe na dijete. Ona raste. Svakim danom. Sada.
Tanjine obaveze svele su se na nove rutine, automatizme, svaki dan u tjednu bio je isti, i vikendi i praznici. Sve je započinjalo i završavalo s njom, željenom Enom. Nekako joj se ni ime nije zalijepilo. Ali, naviknut će se vremenom.
Odlučila se riješiti dojenja kako bi se barem noću uspjela koliko-toliko naspavati. Zoranu se ta odluka nije svidjela, smatrao je da time oštećuje Enu, jer je majčino mlijeko najzdravija hrana za novorođenče. Svaki dan o tome stižu nove potvrde, tako pišu svi mediji, a potvrđuju najnovija istraživanja. Dobro je za imunitet, za emocionalnu vezu za… ucjenu majke, pomislila bi Tanja.
Nije voljela izlaziti van, na zrak, a znala je da je to dobro za bebu. Iritirale su je druge majke koje su prepričavale dnevne izlaske i kućne doživljaje kao nešto radosno i veličanstveno. I kolica su joj bila teška za guranje, morala je birati kvartove bez uzbrdica. Znojila se nekontrolirano, piljila u Enu koja je duboko disala uspavana štropotom kotačića po pločniku. Brinula za svoje uskovitlane emocije.
Kad je bila u drugom stanju, puno je čitala o postporodiljskom dobu, no nije u literaturi nailazila na košmar emocija poput svoga. Tamo nije pisalo da majci treba vremena da osjeti privrženost svome djetetu, to je eventualno išlo oca. Nije pisalo da se bezuvjetna ljubav ne rađa kad i dojenče, u trenutku neizdržive boli i straha za vlastiti život koji se potom, zadugo, izmiješa s brigom.
− Pjevaj joj malo – Zoran joj se jedne večeri obratio nježnije nego inače.
− Umorna sam – htjela je samo zatvoriti oči. Nestati. Kakvo pjevanje…
− Daj je meni – uzeo ju je dok je Tanjin pogled plutao preko njegova ramena. Osjetila je snažnu potrebu za zrakom, kisikom, nečime što širi njezinu stisnutost. Otvorila je prozor, ali zrak je nije zagrlio. Pogledala je na ulicu, nagnula se duboko, do zova vrtoglavice. Dlanovi su joj bili znojni, a nije ni primijetila kada su se oznojili. Ispravila se, udahnula iz sve snage, ali zrak kao da joj je zastajao u grlu. Činilo joj se da gubi kontrolu: osjetila su se izoštrila, čula je bolje nego ikada susjede kako govore i hodaju po stanovima, promet na ulici i na drugoj ulici, šum krošnje i lavež nekog psa, sve istovremeno, intenzivan strah dolazio je u napadima, valovito, od trbuha do glave, kao demonska masaža, zajedno s mučninom i gušenjem.
Zoran je mekim pokretima ljuljao Enu u naručju i tiho joj pjevao uspavanku. Tanja je pokušavala disati, ushodala se panično kao da će joj kretanje pomoći, ali time kao da je potaknula napad da se razbukta organizmom. Navukla je jaknu i izašla van, znojna.
Hodala je brzo, a slike su navirale. Zoran nosi Enu u rukama, miluje joj glavicu, pomiče pramen kose s čela. Bista ponosa u hodniku, glava nalik jajetu, gnijezdo naručja, uspravna kičma, dug hodnik. Ljudi u bijelom i aparati koji je mjere.
Nekako se sabrala. I hodala.
On ne zastajkuje pri presvlačenju, razmišljala je i ostavljala predgrađe za sobom. Nije nervozan i ne smeta mu plač, ne izaziva u njemu strah koji iz zabrinutosti prijeđe u anksioznost. On joj pjeva. A ona živi u tijelu nepoznate žene. Prekinula ju je zvonjava mobitela.
− Što je bilo, gdje si? – Zoranov glas bio je oštar poput bure.
− Evo, samo tu, zaboravila sam da moram uzeti odjeću za malu u mame, nešto joj je kupila, brzo ću – nije mu rekla da više nije u kvartu. Kada su se zaljubili kupio je stan u blizini njenog, poslije se u njega preselila iz maminog. Zaljubili se… To je bilo tako davno… Upoznali su se na plaži na koju su inače i jedno i drugo rijetko išli, ljeto je tek započinjalo među gusto stisnutim borovima. Dotada je bila sama, jedino je more stajalo ispred nje, mogla je kada je htjela otplivati, bilo kamo, do druge plaže ili prema suncu.
Ulice su nestajale, ali nalazila je nove, nije posustajala. On se ne može tako ponašati, to je mislila, samo to. Omotala joj se ta misao oko vrata kao šal, stegnula joj grlo. Koža joj se već prije zacrvenjela, nije tome pridavala pažnju usred svega, sada je primijetila vodenaste mjehuriće kako se probijaju, kao da joj koža tiho ključa. I osjetila svrab.
On je tako smiren, nosi je bez grimase. Otac, siguran u sebe i svoju ljubav. Savršeni. Ne trči gradom kao da bježi pred ratom.
Ali, njemu se život nije promijenio. Ustane i otušira se. Obuče odijelo i izađe iz stana. Baš kao i prije kad su bili sami i mogli slušati glazbu, biti glasni, bančiti ili spavati cijelu noć. On ne mora biti dostupan i na usluzi cijeli dan, smije ići na posao, plaćati račune, kupovati namirnice. Živjeti.
Pokušala je obrisati scene poroda iz sjećanja, ali stizale su je i sada, dok je bježala. Pomislila bi na bijeg svaki put kad bi je tuga urušila. Pobjeći ću, odmorit ću se negdje, sama, uvjeravala bi se. Ne mogu slušati taj plač od kojeg mi se utroba trese, treba mi pedeset pokušaja da je umirim. Majka ne čini to tako. Majka uvijek zna što treba učiniti. Majka uvijek dobro učini. Majka.
Primi je k sebi, mora te osjetiti, uvijek joj to govori. On provocira: misli da nije sposobna, da je emotivno hendikepirana, da se nije u stanju približiti vlastitom djetetu. On želi da se ona osjeća loše.
Nije shvaćao zašto nije sretna nakon svega što su prošli. Pokušavali su dugo, svaki put je plakala kad bi vidjela krvavi trag na gaćicama. Klečao bi pred njom i mazio joj koljena dok je brisala suze. Veći trud proizvede veće zadovoljstvo kad se, na kraju, pokaže uspješnim, kaže teorija. Tri godine kasnije dobili su trudnoću, devet mjeseci poslije i djevojčicu, samo njihovu.
Grad je skapavao, iscrpila ga je, pregazila, stigla do ruba: sad će se izgubiti među stablima i divljom travom, podići će ruke visoko i potrčati. Negdje prema kraju.
Odjednom, osjetila je nešto što nije bio znoj. Mlijeko joj se slijevalo niz grudi i trbuh, jasno se trag vidio kada se raskopčala, na majici. Mobitel je zazvonio, Zoranov glas bio je uplašen:
− Ne mogu je smiriti, sve sam pokušao!
Nije primijetila da Enu nešto muči, lice joj je popodne imalo zdravu boju, čelo je bilo normalne temperature kad ju je poljubila. Kakica joj je jutros bila žućkasta, kakva i mora biti dok je na majčinom mlijeku. Podignula joj je nožice da višak zraka izađe iz crijeva. Nije joj masirala stomak, to joj radi samo netom prije spavanja. Sigurno su kolike. Okrenula se prema gradu.
Zastala je na vratima spavaće sobe. Zoran je Enu nosio u naručju, vrištala je toliko da su joj usne pomodrile, grimase su pratile provale plača od kojega je malo lice postalo još manje.
− Dobro, gdje si ti?
− Daj mi je – nije ga ni pogledala. Gleda Enu kako plače. Grči se u njezinim rukama. Spusti je na krevet. Skine joj pelenu. Curica privlači nožice. Podiže glavu. Stiska šake oko mamina prsta. Trbuh joj je tvrd kao kamen. Tanja zna da ne smije piti toliko kofeina.
Ne može prestati ni pušiti.
− Nisam li ti rekla da ne trebam više dojiti?
− Tvoje mlijeko je najbolje za nju.
− Nije. Ima grčeve od njega.
− Sad si mama, više ne možeš misliti samo na sebe. Nema bebe kojoj mlijeko smeta.
Ena je bivala sve glasnija. Gledala je bespomoćno u nju, svlačila joj i oblačila pelenu, mjerila temperaturu, psovala kroz zube…
− Ne smiješ pušiti dok dojiš – govorio je tiho, kao da je želi dodatno uzrujati.
− Ne pušim puno. Nije stvar u tome, nego sam pogubljena. Kako to ne vidiš?
− Smiri se i probaj je podojiti.
− Samo prave žene znaju da je majčino mlijeko jedina hrana na svijetu, jel tako? A znamo da ja nisam ni prava žena ni majka.
− Tanja, molim te, poslušaj me!
− Neću! Ona ne podnosi sisu, moje mlijeko joj je ne odgovara. Moje mlijeko je bljutavo.
− Smirit će se, pokušaj!
− Kako će se smiriti ako ja nisam smirena? Ako sam ja luda od nespavanja i svega?
− Nisi luda, samo si umorna. Smirit će se ako te osjeti.
− Može me osjetit i bez toga. Neće se smiriti od jebene sise!
Zorana je potjerala iz sobe. Ena se previjala na krevetu, podizala donji dio tijela i mahala ručicama. Tanja je promatrala svoju djevojčicu, bol što se uvukla ispod mekane kože, grč što bi stisnuo tjelešce i savinuo ga napola, kao luk, pa otpustio. Ruke su joj bile kao njezine, imala je dugačke i mršave prste. Privinula ju je, ljubila u obraze i meku glavu. Smiri se, mama je sad tu, proći će, tiho je govorila.
Ležale su na bračnom krevetu, dijagonalno: ispružene jedna pored druge. Plač se polako gasio, prešao u mrmljanje, mrmljanje u gugutanje. Ena je promatrala svoje prstiće, igrala se njima, stavljala ih u usta. Nogice su joj bile savijene, a pete čvrsto oslonjene na krevet.
Na vratima se pojavio Zoran, u ruci je držao bočicu s mlijekom.
Marija Rakić Mimica
Iz zbirke ‘Ples u dvorištu‘ (Jesenski i Turk 2018.).
