Nikada nisam osjećala da pripadam, da mi nešto pripada.
Kažu mi da izgledam starije za svoje godine. Kao da sam trideset sedam dva puta proživjela. Radim na Tisku, ne volim popodnevnu smjenu. S četvrtine puta kući, uvijek bih se još jednom vratila i provjerila jesam li sve zaključala.
Živim sama u maloj garsonijeri na drugom katu stambene zgrade. Uljuljana u mirnu monotoniju, u kojoj se ništa ne događa.
Sigurno sklonište. Bez neugodnih iznenađenja.
Kad sam upalila svijetlo, zagušljivo ljeto uguralo se u maleni stan. Palim televizor da dobijem privid pune prostorije glasova. Nitko me ne posjećuje i rijetko s nekim razgovaram. Nemam što. Da govorim o beznačajnim stvarima, o svojoj zgradi, jeftinom i rasklimanom namještaju jedinom kojega sam si mogla priuštiti.
Crnim pregorjelim žaruljama, skorenoj prljavštini na istrošenom štednjaku, hrđi koju ne mogu izribati. Vratima ormara što se nikada ne daju do kraja zatvoriti, vlazi u hodniku, jer predstavnik stanara ne želi popraviti krovište koje prokišnjava. Raznim prnjama koje gomilam po kutovima.
Možda zato što sam uvijek u cipelama koje nisu moje, u robi koju ne osjećam, koju nisam birala. Naslijedila sam stvari, naslijedila sam život prepun straha i nepovjerenja.
Održavam ravnotežu, balansiram na tankim nogama. Nogama koje nikada nisu izložene suncu, pogledima dalje od visine koljena. Boja moje kože je nijansa ličinke. Nikad izložena.
Dok slušam zvuk mrmorenja frižidera, pitam se bi li muškarac u stanu što promijenio? Raspored u meni, bi li njegov miris na plahtama postao moj, bi li se zidovi drugačije posložili. Kupaonica stajala stropom nadolje. Bi li moje tijelo ostalo moje, iako ni sad nije, ne poslije onoga dana. Lebdi u svemiru, već dvadeset godina.
Ponekad promatram ljude oko sebe, kao objekte u prolazu i poželim nešto promijeniti. Dobijem želju da se uredim, da prijeđem taj prag. Da obučem nešto drugačije od dugih širokih hlača i ispranih majica izjedenih dezodoransom.
Gledam ormar, gledam sebe. Promijenila sam se. Tijelo se smanjilo. Pa, zrcalo daje i onako krivu sliku. Vidim samo prednji dio, a straga može biti bilo što. Kao faun, sa tuđim tijelom i kopitima.
Uske traperice i vrckava košulja žive boje. Stvari u kojima tijelo stvara drugačije obrise, baca duže sjene. Ne, ne
Brzo oblačim trenirku i šlampavu majicu. Gubim se u tkanini.
Kolotečina je dobra. Navike su potrebne.
U posljednje vrijeme sve češće se prisjećam. Ljude iz prošlosti sanjam unatrag. Kako se bliži moj trideset i sedmi rođendan, koji je za tjedan dana, sve me više mrak doziva. Sjećanje na onaj događaj, zbog kojega sam dugo posjećivala psihijatra. Prošli život kao umorna sjena. Emocije snažne i pomiješane vukle su prema depresiji. Ona te snažno prigrli i zaposjedne misli i um.
Ujutro prije odlaska na posao, provjeravam jesu li ringovi na peči ugašeni. Provjeravam da li je pegla ištekana iako je nisam koristila. Vrata frižidera rukom pritišćem da se uvjerim da su zatvorena. Ključ u bravi okrećem dva puta, kvaku snažno povlačim za svaku sigurnost.
Na mjestu gdje sam odrasla nema ništa za mene, migrirala sam. Ali u san mi ulaze riječi, ruke, mirisi i lica. Izmišljena a stvarna. Čim zatvorim oči poput aveti puzale su po zidovima. Misli ponornice, duboke vrtače straha.
Otvorenih očiju u žutoj svjetlosti noćne lampe. Gore u kutu pauk se ljulja na svojim finim nitima.
Prošlo je dvadeset godina a kao da je bilo prošli mjesec. Kad me opkole takva razmišljanja, moram se u glavi zaokrenuti i presložiti, inače mi nastane pomutnja vremena.
Nakon bezbroj posjeta psihijatrici, uvijek sam se osjećala nelagodno. Prigušeni glasovi, mutna svjetlost u hodnicima, moja obamrla koljena. Uvijek je tražila da govorim otvoreno, pa i jesam kao da prepričavam film.
- Ušao je u mene silovito. Muškarac od trideset sedam godina naspram mene neiskusne sedamnaestogodišnjakinje. Znao je što radi. Njegov dah na mom licu. Vonj. Vonjao je na vino, kiselo. Kao nepozvani stanar. Sve je ispreturao i polomio u meni. S gađenjem, držala sam oči zatvorene, susprezala sam dah, čekala sam. Samo sam čekala. Nije trajalo dugo, a prošla je cijela vječnost. Kad je završio samo je ustao. Nekoliko suza slilo mi se niz lice. Dijafragma mi se zgrčila, želudac stegnuo. Povratila sam. Samo slina vijorila je na zraku
- Hajde mala – udario me stisnutom šakom o rame, kao da vragolasto pozdravlja staroga znanca.
- Jebi ga nisi više mala, ne? Nije ti prvi put?
Gledala sam u ruke. Sklopila sam ih u krilu i hipnotički vrtjela palčevima. Smirivalo me. Nisam plakala, ne nakon što sam to toliko puta prepričala. - Kako ste nakon toliko godina ponovo došli na to. – pitala me prekjučer, psihijatrica. Sjedila je za stolom preko puta.
- Sanjala sam – mrmljam – Već dugo nisam. A onda sam shvatila da uskoro punim trideset i sedam. Njegove godine.
- Silovao vas je ujak, mamin brat. Pred koliko?
- Pred dvadeset godina. – pamćenje te vara, uvijek te prevari. Godine se igraju skrivača.
- Posjećujete roditelje?
- Ne. Tamo odavna nema ništa za mene.
Ležim širom otvorenih očiju. Veći dio noći zidovi su prijetili bodljama. Šetali su i nadvili se nad mene oduzimajući mi zrak. Zjenice mutne od siječanja, oči slijepe.
Nikad napravljen obiteljski album, živi mi pod prstima. I onda izvlači žive slike.
Sjećam se stare kruške koja je poput odrvenjelog starca, nepomična sjedila na ulazu u seosko dvorište. Do plodova nismo mogli, već bi čekali da prezreli padnu. Osjećam miris i okus, i škrgutanje zrnca prašine pod zubima.
Sjećanje na majku, na nekoga tko mi je uvijek nešto zamjerao. Poslije svega onog još i više. Moja je bila krivnja što sam odrasla, što sam se našla tamo u sjeniku dok sam išla po hranu za životinje. Uvjerila je oca kao sam sve izmislila kako bih privukla pažnju. Jer njezin brat to nikada ne bi napravio.
Bili su dobri dani kad me nitko nije primjećivao, kad sam bila nevidljiva. A Ivan, ujak, bacio je oko na mene još puno ranije. Pravila sam se da ne primjećujem. A majka se trudila da život teče svojim utabanim putom.
Kao da stojim ispod prozora prošlog života. Pamtim proljeće, miris zelenila u zraku. Sjedila sam na stubama ispred kuće. Bilo je prohladno pred veće. Danima nisam vidjela svoju mačku. Obje smo znale što to znači. Zadnjih dana jedva je vukla svoj otežali trbuh, pun mladunčadi.
Mama se spustila ljestvama sa sjenika. U pregači zavrnutih rubova, nosila je klupko. Splet malih mačića starih jedva dva dana. Mogla sam ih osjetiti, mirisali su na sijeno.
Kad se spustila sa ljestava, ošinula me pogledom. Znala sam, zamjerala mi je, krivila me za ono što će sada učiniti. I učinila je. Odnijela ih je iza sjenika, lopatom iskopala rupu u zemlji, dovoljnu da stanu malena tijela. Spustila ih unutra i samo zagrnula zemljom. Kao da sadi biljku koja nikada neće niknuti.
- Ne cmizdri. – zarežala je prolazeći pored mene u kuću. – Znala si što će se dogoditi ako kući doneseš mačku. Ne treba nam čopor da ga hranimo.
Razmišljam i o svađi koja je pred hodila mom odlasku. Zapečatila odluku.
Otac je bio gromada od čovjeka. Širokih pleća, vrata uvučena među ramena poput kornjače. I on je imao oklop koji ga je štitio od svega što nije bilo po njegovom. Taj dan vratio se iz šume. Bio je nervozan.
Bez riječi mama je stavila pečenku na stol. Jeli smo u tišini.
-Vidiš, zbog onoga što si lagala o Ivanu, otac ti sad sam mora spremati drva za zimu. - Nisam lagala.- podrhtavala mi je resica u grlu. Mislila je kako samo želim izazvati oca.
- Dosta više! – udario je otvorenom šakom o stol. Posuđe je uz zveket poskočilo.
- Ako ti ovdje nije dobro, vrata su ti uvijek otvorena. Znaš gdje su.- govori ne podižući glavu iz tanjura, praznoga lica. Na zvuk očeva glasa, obje bi se pomalo ukipile.
Pogledala sam mamu. Njeno lice. Bilo je orošeno znojem, stisnutih obrva, gorućih obraza. Izgled osobe koja se nikada neće suprotstaviti, emotivno napuštena.
Tu noć, zadnju, nisam spavala. Slušala sam kuću kako diše. Žuljale su me vlastiti kosti.
Ujutro u pet zacrvenio se obzor na istoku. Žurim na autobusnu stanicu. Poderane tenisice tapkaju po prašini. Kreću u pravom smjeru. Što dalje odavde. U sebi molim Boga da susjeda Jelica ne izađe pred mene i ne prolije lavor vode po dvorištu. Prema vjerovanju mještana, taj dan bio bi upropašten. Možda je to samo znak kolebanja, neka vrst tuge.
Lagana sam. U najlonskoj vrećici nosim tek nekoliko ispranih krpa od odjeće. U džepu par sto kuna koje mi je susjeda Anica dala.
Ona zna. Ona mi vjeruje. Sve je vidjela.
Mrak u stanu me uznemirava, draška mi stopala. Sjedim u krevetu. Nešto se odvojilo od mene. Čeka me noć. Zove me. Vlaga u zidovima spava i sluša moje misli.
Misao davna, masira mi mozak svojim dugim nervoznim prstima. Ustajem i oblačim svoju uobičajenu robu. Uzimam par desetaka kuna iz novčanika. Ne treba mi drugo ništa. Prije nego izađem iz stana sveobuhvatnim pogledom provjerim prostor, potom zaključam vrata.
Izlazim na cestu. Kazaljke su se poklopile na jedan sat iza ponoći. Susrećem rijetke šetače. Nalijećem na taksi. Tražim da me odveze do posljednje tramvajske stanice na kraju grada. Govorim čudnim glasom, promijenjenim. Kao da mi životinjice straha petljaju po glasnicama.
Osjećam mrak, cijela sam tamna. Moj obrambeni mehanizam ne radi. Ne želim ovo više. Negdje unutar mene živi mravinjak. Tisuće malih stvorova jede moju nutrinu.
Taksista me promatra u retrovizoru. Vjerojatno mu glavom prolaze misli o čudakinji. Hoće li me se sjetiti? Pa ja sam je vozio!
Plaćam gospodinu i ne uzimam uzvraćeni sitniš. Čekam da se automobil udalji. Uz cestu krećem prema mostu. Miris prašine, toplog asfalta, pokošenih rubnika. Nekakva hladnoća isijava iz vode u pokretu. Nekoliko ubrzanih otkucaja srca prati mi korake. Drhtavica i jeza.
Kad sam se popela na most, i prebacila noge preko ograde, nisam više osjećala ništa. Lagani vjetar provlačio se oko mene, voda je šaptala u dubinama.
Udahnem. Po prvi puta rasterećena. Udahnem do dubine svojega bića. Kao da sam trideseti i sedam godina disala zadržavajući dah. Sloboda.
Tup pljusak, špricanje vode.
Marijana Balog-Parazajda
Marijana Balog-Parazajda rođena 1981, objavljivala po raznim domaćim i regionalnim portalima. Do sada, dva puta ušla među odabrane knjižnice Samobor „Pišem ti priču 2018 i 2022“. Jednom, 2018 pohvaljena na natječaju „Zlatko Tomičić“ književnog kruga Karlovac, a 2023 osvojila prvo mjesto.
Ušla u finale na „Natječaju za gorku priču 2022“ knjižnice Vrbovec. Treće mjesto portala „pisci i književnost“ u zbirci „Tragovi u snijegu“.
Ušla u zbornik „Preprekove jeseni 2022“ a 2023 osvojila prvo mjesto.
Objavila dvije priče na natječaju „Zlatno pero“, Knjaževac, dvije krimi priče u elektronskom zborniku Matice hrvatske Virovitica.
Priče mi je još objavio: časopis Samotres Križevci, Balkanski književni glasnik, Hrvatsko štamparsko društvo, portal Dunjalučar, časopis Diskurs, PS portal, časopis Kvaka, portal književnost.hr, Strane ba., časopis Svjetlo, časopis Zvezdani Kolodvor.
