Probudila me lupa umiješana u taktove neke proklete zumbe. Kose koja je stršala u svim smjerovima i sa zadahom alkohola od sinoćnjeg izlaska u ustima, stala sam na vrata Barbarine sobe.
„Nisam mogla spavati“, doviknula je nadglasavajući glazbu. Ormar se našao na sredini sobe, a sva njegova unutrašnjost bila je razbacana po krevetu. Kosu je svezala u kratak repić, a od sinoćnje oprave na njoj su ostale najlonke, potkošulja i blago rastopljena šminka.
„Koliko je uopće sati?“ upitala sam.
„Oko osam“, odgovorila je gurajući ormar.
„A kad smo sinoć došle?“
„Oko pet“, rekla je kratko.
„Isuse, Barbara!“ zavapila sam nervozno.
Uputila mi je pogled za koji je vjerovala da odražava strogoću. „Oprosti, Nera, što se pokušavam osjećati bolje.“
Nisam joj odgovorila, nego sam se zaputila u kuhinju kako bih pronašla nešto za jelo. Čula sam je kako dovikuje za mnom: „Ne bi škodilo da i ti ponekad pokušaš.“
Budući da nisam odgovarala, došla je za mnom.
„Ili da ponudiš pomoć“, oslonila se na dovratak.
Glasno sam uzdahnula i, izbjegavajući svađu, upitala: „Jesi jela?“
Barbarina strogoća isti se čas pretvorila u ganuće. „Ne“, rekla je sjedajući za stol. Dok sam mazala maslac i marmeladu na kruh, Barbara je pričala o svom povremenom tipu.
„Misliš da trebam ostat pri svome? Da mu se javljam?“ pitala me.
„Pomoći ću ti premjestiti ormar“, odgovorila sam.
Nju je bilo tako lako obradovati. Nekoliko trenutaka kasnije, dok smo gurale stari, raspadajući ormar, na njenom se licu zrcalilo zadovoljstvo koje je u meni izazvalo strašnu žalost. Kao da sam nešto predosjetila. Znala sam da neće uvijek biti ovako. Ona je živjela za zajedništvo, za krvlju potvrđeno prijateljstvo, težila je za uvijek prisutnim osloncem i bila toliko uporna da to od mene stvori. Ja sam, s druge strane, znala da to nikad neće biti moguće. Ono što nisam znala, jest da će se ova naša sloga rasplinuti već u nekoliko sljedećih rečenica.
„Tamo na onaj“, rekla je Barbara pokazujući prema zidu na kojem je visjela slika pejzaža. „Makni, molim te, tu sličurinu.“
Skinula sam sliku sa zida i naslonila ju pokraj vrata u hodniku. Pogurale smo ormar tamo gdje je htjela i odlučile baciti pejzaž. Dok je ona dovikivala: „Hoćeš mi sad pomoći s krevetom?“, ja sam u naletu dragosti pitala želi li možda zadržati okvir slike.
Mogla je odgovoriti da ne želi.
Reći „ne“ i nastavljam živjeti kao i dosad, ili reći „da“ i sve promijeniti.
Četiri slova, dva koja će odrediti kasniji tijek svega. Tako jednostavno. Tako zastrašujuće. Rekla je da.
Sjela sam na kauč, uzela sliku i okrenula je naopako kako bih je izvukla iz okvira. S druge strane ogavnog pejzaža promatralo me pet nasmiješenih lica.
Na poleđini okvira smeđim selotejpom bila je zalijepljena fotografija. Sedam lica, od kojih je pet gledalo u objektiv i uzvraćalo mi pogled, i dva koja su gledala jedno u drugo. Zadržala sam pogled na svakom od njih. Premda su mi sva djelovala poznato, kao da sam ih gledala u nekom filmu, jedno sam prepoznala.
Vrijeme se neprirodno rastegnulo, a uši mi je ispunio zvonak, zaglušujući zvuk pištanja za koji se činilo da će mi rasprsnuti glavu kada dođe do vrhunca. Sedam lica koja sam promatrala. Djevojka, koja je sjedila sasvim lijevo na kauču, imala je osmijeh širi od same fotografije. Crvena kosa valovito joj je padala na ramena, okrugle je oči prikovala uz objektiv, a noge samouvjereno prekrižila. Jednu ruku prebacila je preko mnogo manje privlačne plavokose djevojke, omotane božićnim šalom, a drugom je stiskala dlan muškarca koji je sjedio na podu lijevo od nje. Muškarac se smiješio osmijehom koji nije otkrivao zube, a na glavi mu se nakrivila kapa Djeda Božićnjaka. Pod kapom mu je provirivala svijetla kosa u dugim pramenovima. Između one crvenokose i one manje privlačne plavuše, na podu, sjedio je muškarac u izlizanim trapericama i maslinastom džemperu. Fotografija je uhvatila tek oklijevajući osmijeh i zabavljen pogled. Kao da je mislio o nečemu što je prethodilo slici. Iznad plavuše, na naslonu kauča, lice je u grimasu iskrivila još jedna djevojka. Isplazila je jezik kao da se želi narugati. Desnom je rukom teatralno podigla polupraznu čašu kao da nazdravlja. Lice joj je bilo okruglo i blijedo, a pod odjećom joj se nazirala bucmasta figura. I na koncu, sasvim desno, ono dvoje koji mi nisu uzvraćali pogled. Sjedio je na podu pored kauča, a ona mu se smjestila u krilu. Gledali su jedno u drugo kao da ni za tu prigodu nisu mogli odvojiti pogleda. Oboje su se smijali. Ona u širokoj pletenoj dolčeviti, on u crnoj majici i poderanim hlačama. Noge su im bile isprepletene. Njezina do ramena smeđa kosa dodirivala mu je lice. Bila je lijepa, ne onako upečatljivo kao ona crvenokosa, ali svejedno, nekako tiho lijepa. Iznad kauča, debelim je slovima na zidu pisalo: Sva je književnost ogovaranje. Okrenula sam sliku naopako i na poleđini zatekla riječi: Božić, 1995.
Vratila sam pogled na mladića koji je u krilu držao onu djevojku. Znala sam čim sam pogledala fotografiju, ali namjerno sam prelazila pogledom po svakom detalju, kao da mogu odgoditi ono što se već dogodilo, pa se ponovno vraćala na njega. Bilo je to lice čovjeka kojeg sam prepoznala. Još gore, ali bila sam cijelim svojim bićem sigurna u to, bio je to čovjek kojega sam voljela.
Čula sam Barbaru kako govori, ali nisam razumjela njezine riječi. Dopirale su do mene kao slike gledane kroz bocu s debelim dnom. Nekoliko je puta viknula moje ime, no mene više nije bilo tu. Zidovi su počeli gubiti obrise, a pločice poda mnom svoju opipljivost. Tonula sam u neku mješavinu materije, gdje sam postala jedno s bojama i koncima od kojih je satkana navlaka na kauču. Neobjašnjiva hladnoća nahrupila je iz zidova, dizala se od nogu i plazila mi tijelom. Kvaka na vratima mijenjala je oblik pred mojim očima. Barbara me zgrabila za ramena i stala tresti.
„Nera! Nera!“ kriještala je centimetre udaljena od mojih očiju. Stvari su se počele vraćati na mjesto. Pokušala sam joj odgovoriti, no ona mi je tada, valjda misleći da je i dalje ne doživljavam, opalila šamar.
Uzvratila sam instinktivno i mnogo jače. Toliko ju je iznenadila silina moga udarca da je zateturala do suprotnog zida.
„Koji je tebi vrag?“ urlala je, a oči su joj se napunile suzama. Nije mi pokušala vratiti.
Ja sam naglo ustala, nošena novom mješavinom hitnosti i frustracije. Kako mi je fotografija promaknula?
Jurnula sam u svoju sobu i stala bacati stvari iz ormara. Barbara je hodala za mnom, još uvijek vičući.
„Ajde! Ajde ća!“ urlikala sam dok su mi preko glave i ramena letjeli predmeti koje sam bacala. Ponovno sam prevrnula sve. Povadila sam ladice iz sobne komode. Madrac sam s kreveta bacila na pod i Barbarinim nožem od inoksa izrovala cijelu njegovu postavu. Sigurno sam sate provela u bitci s madracem. Zavlačila sam ruke u pjenu i šakom stiskala komadiće koje bih dohvatila, provjeravajući krije li se što u nekom od njih. Barbara je cvilila na vratima moje sobe. Slijedilo je demoliranje okvira kreveta, a potom lupanje po zidovima i parketu. Radni stol pripadao je meni i donijela sam ga prilikom useljenja pa nije bilo šanse da se ondje nalazi ono što tražim. Ipak sam ga isprevrtala i u najdonjoj ladici našla kutiju za cipele u koju sam pospremila stvari pronađene pri useljenju. Istresla sam ih na uništeni madrac. Nisu mi značile ništa i pripadale su vjerojatno curama koje su ovdje živjele prije Barbare i mene. Šljokičasti top, puna bočica žućkastog parfema s labudom ugraviranim u staklu, kuhinjska pregača, knjiga na kojoj je crvenim slovima pisalo Rimbaud, a podno imena Poesies. Une saison en enfer. Illuminations. Naslove sam otprilike mogla prevesti s francuskog, ali sadržaj unutra, kao i rukom ispisane bilješke na marginama, bili su mi nerazumljivi. Dva para najlonki, jedna matematička bilježnica, tuš za oči. Sve to ostalo je odbačeno ležati na uništenom madracu kad sam krenula put kuhinje. Barbara je hodala za mnom i molila me da prestanem.
„Ne možeš porazbijati sve“, govorila je glasom umornim od plača.
Pootvarala sam vratašca na kuhinjskim elementima i stala iz njih vaditi stvari. Barbara me gurkala i pokušavala smiriti. Bila sam iscrpljena. Nemoć i umor nalegli su mi na tijelo, ali i dalje sam posezala za čašama, tanjurima, loncima, šalicama, i slagala ih po stolu. Barbara, koja je dotad ponavljala: „Tu nema ništa. Tu nema ništa“, pridružila mi se. Valjda je računala da će tako smanjiti štetu.
Kad smo ispraznile ormariće, rekla sam: „Sad bi ih tribalo skinit sa zida.“
U očima joj se zaokružila sjena strave. „Ne!“ očajno je izdahnula.
Ukipile smo se, jedna nasuprot drugoj, u tišini pred eksploziju. Tada je ona, na izmaku strpljenja, riječ po riječ, kao da se obraća maloumnoj osobi, izgovorila: „Nećeš! Ovo prestaje sad. Kunem ti se, Nera, ne smiriš li se, zvat ću policiju.“
Željela sam prestati. Boljele su me ruke, trbuh i glava. Oči su me pekle, a beznađe je izbijalo po meni kao kraste od kuge. Plakalo mi se i povraćalo, mantalo i vrištalo. Željela sam leći, sklupčati se i tako ostati dok ne zaspim. Led me još držao.
Međutim, panika koju sam osjećala nadjačavala je sve ostalo. Napravila sam jedan propust, nisam našla fotografiju kad sam prvi put tražila znakove života koji je pripadao meni. Misao o tome da se možda iza kuhinjskih elemenata krije odgovor, mogla me uništiti.
Posljednjim snagama odgovorila sam joj: „Skidamo ormariće.“
Tada me opet udarila. Ponovno šamar od kojeg mi je zazvonilo u glavi. Vratila sam joj. Pa ona meni. Čupale smo se i mlatile. Bila sam nevjerojatno bijesna. Svom sam je snagom gurala u zid, a ona mi je uzvraćala. Lupala sam po njoj i pokušavala joj zariti prste u usta ili oči. Barbara je bila sitna, ali onako podivljala, bila je posvuda. Trčala je oko mene, vješala mi se po leđima i urlala, neprirodno glasno urlala. Kad bi jedna od nas završila na podu, plazile smo si ususret, vukle se po podu, pokušavajući se dokopati bilo čega na onoj drugoj što bismo mogle izgrepsti.
Umakla mi je i uspjela se osoviti na noge. Bila je već na pola puta prema meni dok sam ja pokušavala ustati. Zaletjela sam se prema njoj četveronoške i svom ju snagom odgurnula. Pala je na leđa, za sobom rušeći televizor i stalak na kojem je stajao. Reagirala je iste sekunde. S poda je na mene bacila daljinski upravljač koji me pogodio iznad oka i rasjekao mi obrvu. Topla tekućina kliznula mi je preko kapka i spuštala se u polaganom mlazu niz obraz. Dohvatila sam prvo što sam napipala i zavitlala prema njoj. Promašila sam. Teška staklena pepeljara svom je snagom udarila u prozor iza Barbare.
Prekasno sam viknula: „Ne!“ i potrčala prema njoj.
Staklo se zatreslo, a potom na trenutak umirilo. Taj jedan varljivi časak činilo se da neće popustiti, a onda se slobodnim padom rasulo u tisuće komadića koji su padali po Barbari. Dijelovi prozora u koji sam godinama gledala, onog istog prozora koji je tako dugo hranio moju motivaciju, sada su se svojim oštrim krhotinama zabijali u Barbaru.
Dovukla sam se do nje i molila je da se ne pomiče. Jedva sam vidjela od suza i krvi koja mi je još uvijek tekla iz obrve. Neprestano sam ponavljala: „Ššš“ kao da je dijete i vadila joj komadiće iz kose, oprezno čupkala one što se zabili po tijelu.
Pomogla sam joj ustati i, posrćući, odvukla je do kauča, sve vrijeme mrmljajući isprike.
Od krvi i suza maglio mi se vid. Staklo je ostavilo nekoliko površnih rana na njoj. Ništa što neće zarasti za koji tjedan. S druge strane, slika pepeljare koja probija zrak ostat će zauvijek urezana i u moje i u njezino sjećanje. Koliko smo zapravo sretne što sam promašila. Mogla sam je ubiti.
U tišini smo pokrpale jedna drugu i isto se tako bez riječi razdvojile, otišavši svaka u svoju sobu. Čula sam je kako plače. Plakala sam i ja. Upala sam u prostor lišen zraka i nade, a umor me svladao. Rasula sam se zajedno s prozorom.
Marina Gudelj
Odlomak iz romana Nedovršena, Hena.com, 2021.
Marina Gudelj (Split, 1988.) diplomirala je Hrvatski jezik i književnost na Sveučilištu u Zadru. Književnim radom bavi se oduvijek za sebe, a javno zadnjih nekoliko godina.
Objavljivala je u Zarezu, na Kritičnoj masi, Portalu Strane i u međunarodnom časopisu Alternator. Kratke priče nagrađivane su joj na Kritičnoj masi, FEKP-u i na koncu nagradom Prozak (2018.) za najbolji prozni rukopis autora/ice do 35 godina starosti. Kao produkt nagrade Prozak, 2020. izlazi joj zbirka kratkih priča Fantomska bol koja iste godine ulazi u širi izbor za nagradu Fric. Roman Nedovršena izašao je u nakladi Hena. com 2021. godine. Vodi književni blog Straničnik na kojem objavljuje priče koje (uglavnom) stanu na jednu stranicu.
Živi i radi u Splitu, a svoje slobodno vrijeme provodi nepredvidljivo.
