Ništa se nije moglo spasiti, niti sam to željela. Ostavila sam Rotterdam iza sebe – Beru, Elise, noćne partye. Vratila sam se u Split pod izlikom neodgodivih obaveza. U staru sobu po čijim su zidovima ostali zalijepljeni posteri na životinje i naljepnice s citatima iz najdražih knjiga. U krevet za jednu osobu. U sparno ljeto među previše pijanih turista koji nakratko sakriju konzervu i primitivizam, preokrenu grad na drugu stranu lošega. U pripreme za sestrino vjenčanje koje se treba održati za tri tjedna.
U autu ja, mama, sestra. Nije niti osam sati ujutro, a već je vruće i znoj mi se cijedi niz leđa. Lea je uzbuđena, mama isto tako, ja osrednje, samo zato što mi je drago da je Lea sretna.
Lea je od mene starija pet godina i luda je za Filipom, Filip je lud za njom. Oboje su programeri u internacionalnoj firmi u kojoj stvaraju igrice za virtualnu stvarnost. Pomažu djeci s rakom; da ciljaju kancerogene stanice i ubijaju ih, pa da tako jačaju psihu, njeguju borbenost. Niski su, razigrani, kao djeca znatiželjni, istodobno ljubavnici i prijatelji. Ako fizički nisu zajedno, onda na mobitelu chattaju ili šalju videa ili su na videopozivu. Zajedno gledaju filmove, zajedno kuhaju večeru, zajedno borave u kupaonici. Zajedno je njihov moto i to je predivan moto, mada pomalo nezanimljiv. Bero mi je nekoliko puta znao spočitnuti: A šta ti nisi ka Lea? Kad ćemo se nas dvoje ženit?
Što to znači – da ću ja na zahodu pišati, a on se brijati?
Bila je to zasigurno jedna od romantičnijih prosidbi, ali vjenčati se s dvadeset i dvije kao da je to nešto što se mora napraviti – zato što volimo kad se jebemo kad se svađamo kad razgovaramo kad se mirimo – nije mi bilo ni na kraj pameti. Kao da postoji logičan slijed, sve po pe esu, bez anomalije. Elise je bila anomalija koja je logiku poslala u tri pičke materine. Elise je produbila moju znatiželju i ubila me kao nesretnu mačku iz društvenih moresa. Nagrizla je Berovo tijelo poput bakterije, inficirala ranu nesigurnosti – zapečatila je sumnju u moju pripadnost njemu, u moje shvaćanje tko sam i tko bih trebala biti. Ja volim Beru, uvijek ću ga voljeti. Nema zadrške u prvim ljubavima. Daješ se sva, poništavaš, gradiš iznova. Bero je znao kako me uzbuditi i koja mjesta dotaknuti. Znao je koliko volim Red Hot Chilli Pepperse i koliko me raspameti Emotional Rescue od Rolling Stonesa. Koliko teško pronalazim riječi kad govorim o majci, kako nikad nisam osjećala da pripadam svojoj obitelji. Beri sam prvom rekla da ga volim.
Bero je u Rotterdamu našao posao konobara, a ja sam u Zari napredovala do voditeljice prodaje u kratkome roku. Naš zajednički prijatelj je tamo radio kao barmen nekoliko mjeseci prije nego što smo nas dvoje doselili, potaknuti njegovim riječima oduševljenja otvorenošću ljudi, bicikliranjem, infrastrukturom, povezanošću s ostalim gradovima u Europi. I Bero i ja smo nakon ekonomske škole neko vrijeme radili na Hvaru, ali Hrvatsku nismo vidjeli kao svoju budućnost. Htjeli smo osjetiti drugačiji život; nešto bolje od izmrcvarenosti tijela i uma usred nedovoljno plaćenih prekovremenih i umornog jebanja. On je otišao prije mene da izvidi situaciju, a nakon dva tjedna ja sam otrčala za njim. Mislila sam da Split neću vidjeti barem neko vrijeme i evo me – nakon malo više od pola godine. Ali u Splitu su ljudi prepušteni sami sebi, što nekad nije loše. Nije loše biti sama sa sobom onda kad se to usudiš, kad sebi odlučiš priznati sram, tugu, strah, zbunjenost; i to da živjeti nekad znači zapeti.
U Kaštel Kambelovcu je izgrađena kuća do kuće. Nekoliko bakica proviruje kroz prozor kad izađemo iz auta; sve tri u haljinama sa znojnim mrljama, mama u petama, nas dvije u tenisicama. Jedino što Lea i ja imamo zajedničko je ljubav prema starkama.
„Idete vi u Jakasovića, a?“
Članovi cijele te obitelji su mamini pacijenti. Ankica se ponudila da će napraviti kolače za pir pa je mama s njom htjela popričati uživo sad kad se datum bliži. Ankica je poznata po kolačima, posebice sitnim, poput rafiola, breskvica, jagodica i ostalih finćukastih pizdarija. Da mi nije toliko dosadno u ovoj čamotinji od grada, ne bih se s njima ni uputila.
Vrata nam otvara cura napumpanih usana, koje izgledaju kao grozovito loše obavljen posao, jednako kao i kričavo narančasti nokti na njezinim rukama.
„Ej, Lorena“, kaže joj mama, a Lorena nas pušta u kuću bez riječi. Ankica viče čim nas vidi: „Evo nam gosti, Mate, gosti su stigli!“
Ankica ima pedesetak godina i minicu koja na par sekundi otkriva spolovilo kad sjedne na stolicu.
„Ankice moja, puno ti hvala!“, viče mama u naletu neugode, a Ankica viče: „Ma ništa, draga moja doktorice, svega ću napravit!“
To nadglasavanje traje neko vrijeme, kao vrana na vranu. Lei je pomalo neugodno jer ona ne voli preglasne ljude niti one koji su pretjerano otvoreni. Zato kad joj Ankica kaže da je lijepa mladenka, ona crveni i ne zna gdje bi gledala. Ja kad mi netko kaže da sam lijepa, dignem glavu i dobro se osjećam.
Lorena nestaje negdje na katu kuće, Mate donosi višnjevaču.
„Amo popit malo!“, kaže, a mama govori: „Al još je rano, Mate!“
„Ma jel ti se ćer udaje jednom il više puta?“
„A ko to može znat“, kažem ja pa od Lee dobijem nogom u stopalo.
„Može meni“, dodajem, a mama me nezadovoljno gleda.
„Aj lipo ćete ostat na doručku“, kaže Ankica.
„Ma stvarno ne bi htjele smetat“, govori mama, ali Ankica je prekida. Dolazi njezina mama s cigaretom u ustima i postavlja stol. Ankica donosi kavu i sjeda mužu u krilo. Kad se pred nama poljube s jezikom, mama i Lea se nakratko pogledaju.
„Triba znat održat strast u braku“, kaže Ankica Lei. „Lako je dok ste mladi.“
„Nego“, prekida je mama, „koje si ti kolače mislila radit, Ankice?“
„Vidit ćeš kad napravim“, kaže ona. „Bit ćete svi zadovoljni.“
„Ma ne sumnjam“, kaže mama, „al amo se onda količinu dogovorit, i cijenu, jel može tako?“
„Neću ja ništa naplatit, doktorice moja, već san ti rekla.“
„Al, Ankice…“
„Ma ne dolazi u obzir, aj, idemo nešto pojest. Dico, dolazite!!“, dere se Ankica da se cijela kuća ori.
Mama se meškolji na stolici.
Ankica je dugo bila u depresiji. Kad me jednom srela putem iz ordinacije, rekla mi je da nitko ne mora ići toliko daleko kao moja mama. „Dobra je tvoja mater“, naglasila je, ali to su svi znali; i ja sam to znala. Ali samo zato što je dobra ne znači da može shvatiti od čega sam satkana. Ne može me spriječiti da joj to zamjeram. Kao mala sam je imitirala sigurno do puberteta – kako bi sjedila, kako bi jela, kako bi pričala s ljudima. Ali iako sam je u neko doba prestala oponašati, i dalje sam negdje duboko u sebi htjela biti kao ona; bolje se uklopiti u društvo, biti fokusiranija, staloženija, manje vrckava, prisebnija. Htjela sam da joj bude lakše sa mnom, da me voli zbog onoga što jesam, a ne jer osjeća da mora. Nekad sam je htjela pitati: Voliš li me, mama?, mada sam znala da me voli, sigurno me voli, je li moguća drugačija istina?
Na stolu je pršuta, sira, cheesecake, maslo i marmelada. Dolazi Lorena s napumpanim usnama, još jedna kćer imenom Irena, s bivšim mužem Lucom, i sin Ivan.
„Ivane, sinko, aj zovi Johanna“, kaže mu Ankica.
„Oblači se“, kaže Ivan, „sad će za minut.“
„Da san doživila da mi u kući žive dva pedera“, komentira baba i pali novu cigaretu, a Ankica se smije kad se mama zagrcne na gutljaj soka.
„Ivane, pa jesi mora bit peder?“, pita ga baba.
Uto dolazi Johann. Ima naočale, visok je i nabildan, privlačan, samouvjeren. Završio je filozofiju u Oslu, zaljubio se u Ivana prošlo ljeto na ljetovanju, otputovao s njime u Norvešku. Obitelj ga se odrekla pa su došli živjeti u Kaštela. Iz Osla u Kaštela. Ponavljam ta dva imena u sebi jer nešto ne štima.
„Oslo nije moj dom ako me obitelj u njemu ne prihvaća.“
Johann mi kaže da izgledam kao Tokio iz Money Heista jer imam kratku crnu kosu i japanske oči. Da sam vrlo lijepa. Zakopčava košulju pred nama pokrivajući svoja divna prsa, pločice uokvirene bradavicama.
Elise mi je uvijek tepala da sam lijepa – imaš lijep osmijeh, Nina, tako lijepe zube, dušo. Često je govorila dušo. Prodavačima, konobarima, ljudima na cesti, prijateljima. U njenoj prisutnosti sam se osjećala slobodno kao da sam izašla iz onog jednog citata Bukowskoga kojeg redovito siluju po društvenim mrežama. Radila je sa mnom u Zari i ševila se s mušterijama u kabinama za presvlačenje kad bi joj se svidjeli.
Njezine gaćice sam nosila u džepu nakon što sam ih ukrala, čuvala sam ih kao amajliju. Išle smo zajedno na zabave i ljubile se dok smo plesale. Lizala sam znoj s njezinoga vrata i tražila Beru da me jebe u zahodu noćnog kluba.
Elise je svoju p…. zvala zuzu i mislim da svoju p…. nikad neću moći zvati nikako drugačije nego zuzu. Sve druge opcije su ružne za opisati nešto tako divno, rekla mi je jednom Elise, i zuzu je ostala zacementirana u mojoj glavi kao najljepša riječ. Zuzu, zuzu, zuzu, ponavljala sam Beri, moja zuzu te želi; a on bi se jezikom bacio na nju i ja bih doživljavala najbolje orgazme u životu.
Johann piše disertaciju, a dva puta tjedno on i Ivan uče njemački u školi stranih jezika Tweety. Ivan završava školu za medicinskog brata, nakon čega sele u Berlin. U Oslu nisu dobrodošli, a ovdje su prihvaćeni samo unutar obitelji. Johann zna krav maga, ali rulja je ipak rulja, zato su najčešće u kući, a na autu i zidovima kuće gotovo svakodnevno osvanu pogrdni nazivi. Ankicu i Matu svi u mjestu gledaju osuđujući. Nije briga ni jednog ni drugog, glavno im je da su djeca živa i zdrava. Tužni su jedino zbog unuka. Od njih dvojice ništa, a i Irena je podbacila.
Irena se rastavila od Luce jer je Luca htio djecu a ona ne. Ona ima novog momka, a Luca novu ženu. Oboje žive u Italiji. Lucu je upoznala na studiju, a u Padovi imaju zajednički kafić u kojem se redovito održava bogat kulturni program. Ona živi u njegovoj ulici i nerijetko je kod njegove obitelji na večeri. Irena i Luca se svako malo uhvate za ruke i to jutro se pred nama par puta poljube. Luca će u listopadu dobiti sina i želi da Irena bude kuma. Njegova supruga se ne slaže pa ga Irena i to jutro uvjerava da se oko toga ne treba prepirati i da će ona ionako biti uz njegovoga sina kao da je njezin.
Lea mi šalje poruku: „Koja disfunkcionalna obitelj!“ Ali meni se ta obitelj sviđa. Oni govore, naša obitelj šuti. Moj otac vječito šuti, i on i Lea uglavnom šute. Ja da ne ušutim sam se od njih odselila s osamnaest. Ponekad bi mi došlo da Lei ispričam o svemu što se dogodilo u Rotterdamu, ali ona bi me samo osudila. Lea ne zna ni da smo Bero i ja prekinuli, ni sa kim o tome ne razgovaram.
S Elise sam postala sebična. Zajedno smo plesale na Aviciija i Amy Winehouse, na zadnji album Miley Cyrus i Lady Gage, išli smo na karaoke. Beri se sviđala Elise, ali nije to htio priznati jer Bero više od ičeg vjeruje u monogamiju i to da sam ja njegov izbor. Kad sam bila mlađa, to me uzbuđivalo. Njegova vjernost je bila nešto kao afrodizijak, a u Rotterdamu me gušila. Ali nisam htjela biti nevjerna i, uostalom, bila sam zbunjena. Nikad prije nisam poželjela ženu, a Elise sam željela strahovito mnogo.
Elise je imala bademaste oči i piercing u obrvi. Baby facu uokvirenu kovrčama i male slatke prste kojima je grabila svijet. Njezini roditelji su umrli kad je imala osam godina, poginuli su u avionu i postali neočekivana statistika. Odgojili su je majčini djed i baka. Danju je bila prodavačica, vikendom DJica. Bila je puna energije, zaljubljena u zvuk, u pokret, u ljudska tijela. Toliko me uzbuđivala da sam nakon nekog vremena Beri predložila grupnjak. Nisam znala kako drugačije da je isprobam, a da njega ne izdam. Bila sam uvjerena da se neće složiti i tako je i bilo. Nisam navaljivala, prvi put sam mu nešto prešućivala. Šta mi se događa?, mislila sam stalno. Zar ja Beru ne volim? Ali ja sam znala da ga volim i znala sam da volim Elise. Da si prava, onda bi ti jedan bio dovoljan. Čovjek je skup vlastitih izbora. Ne možeš imati sve, ali jedne večeri je jedan poljubac vodio drugome, Elise je prihvatila moju igru kad sam je krenula skidati i Bero je uskočio između nas dvije kao dijete među igračke. Nisam imala pojma što radim. Nadala sam se da će moja pohlepa biti dovoljna da je zadovolji, dok sam je rukama grabila kao da će mi pobjeći.
Nakon toga smo se redovito seksali zajedno nekih mjesec dana. Elise se praktički doselila kod nas, kuhali smo šalšu, pekli povrće, roštiljali s prijateljima. Navečer smo zajedno plesali, odvrnuli bismo Bowieja na najjače i zavijali uz soundtrackove iz Tarantinovih filmova.
Nikad se u to vrijeme nisam pitala što radim s Berom. Htjela sam oboje. Da vječno pričamo o revolucijama i gledamo filmove. Da rastežemo kožu, da imamo djecu, da se goli kupamo u jezeru.
Jednu večer kad je Elise otišla posjetiti baku i djeda, Bero je rekao da ne želi i dalje biti dio te priče. Ne želi ševiti Elise, želi samo mene, ne želi da je ja više ikada dotaknem. Prvo sam mirno razgovarala s njim, kasnije sam počela plakati.
„Jesi zaljubljena u nju?“, pitao je, a ja mu nisam mogla lagati.
„Jel je voliš?“
„Volim tebe“, rekla sam.
„Al jesam ti ja dovoljan?“
Što sam mu mogla reći? Bero je bio moja stijena, Elise moj seksualni vrhunac.
„Ne mogu više“, uzdahnuo je Bero. „Morat ćeš izabrat.“
Objasnila sam joj situaciju, ona je rekla u redu. Njoj je to bilo u redu. Htjela sam da me moli, da me preklinje da je ne ostavim. Bila sam razočarana njezinim slijeganjem ramenima i nedostatkom otpora, uvjerena da ću doživjeti dramatičnost prekida.
Nastavila sam postojati s Berom, ali njegove ruke nisu mogle probiti moju tugu. Oboje su mi bili potrebni kako bih se osjetila kompletna. Nikad se nisam osjećala tako živo kao s njih dvoje zajedno. Bilo je to kao kad bih kao mala ljeti izranjala iz mora, gratala koljena o pločnik kad bih pala s bicikla, slušala horor priče u društvu u garaži bez svjetla. Nisam mogla jedan dan ljubiti je i onda je ostaviti kao da se ništa među nama nije dogodilo. Kako je tako nešto bilo normalno?
Rekla sam Beri da idem na sestrino vjenčanje i da ćemo pričati kad završi cijeli taj cirkus. Spakirala sam torbu i zagrlila ga na aerodromu. Razmišljala sam o tome kako će avion pasti i kako sam već s dvadeset i dvije doživjela dvije velike ljubavi. Bero je znao da je među nama svršeno iako sam se ja pretvarala da nije. Poljubio me u obraz i rekao mi da pazim na sebe. Poslala sam mu poruku kad sam stigla u Split, a on je kraj nje ostavio dvije plave crtice – Bero koji je za mene uvijek imao riječi, odabrao je šutnju koja je odjekivala mojim srcem.
U Splitu sam izbrisala društvene mreže. Čitala sam knjige, šetala sama, izlazila s prijateljima iz djetinjstva, mirila se s novim dijelovima sebe koje sam otkrila. Govorila sebi: jebiga. Da je taj konstantni pritisak da se nađe smisao života, da se skrasi, da se odradi, da se kupi stan, da se postoji u osmosatnom radnom vremenu i u tome pronađe zadovoljstvo, da voliš jednu osobu, tako jebeno naporan. Da mi treba život koji je samo moj, a teško je imati svoj život.
Lorena ne govori jer je nijema, pa u neko doba svi krenu komunicirati na znakovnom jeziku. Deru se i usput vrte rukama, a ona je ravnodušna, njezino lice je nepomična maska. Mate, kao nastavnik glazbenog u srednjoj školi, kaže da su djeca pogubljena u naletu društvenih mreža i da ih glazba centrira. Počinje pjevati iz čista mira: Birds flying high, you know how I feel, Ivan nastavlja: Sun in the sky, you know how I feel… svi se izmjenjuju, ja se isto uključujem. Mate se baca na stolicu za klavirom i uskoro se cijela kuća ori. Lea je potonula u svojoj stolici, majka se još uvijek nekako drži. Ja pijem i jedem, a njih dvije čekaju kako da najave svoj odlazak iz te neobične kuće. Dok Mate, Ivan i Johann pjevaju, Ankica dovikuje da Lorena razmišlja o tome da se zaredi, da je svećenik preporodio crkveni izbor i onda doživio srčani.
„Vidimo se na vjenčanju!“, viče napokon mama kad svi na tren utihnu. Gleda me značajno pa prestajem jesti. Baba pali još jednu cigaretu, cijela kuća je u dimu.
U dvoru nam mašu.
Kad uđemo u auto, rastvaramo prozore, radimo propuh. Mama ubacuje u rikverc i opet smo na cesti. Na sigurnoj udaljenosti Lea šapće: „Majko moja.“
Mama kaže: „Ovde stvarno niko nije normalan.“
Mira Petrović
Mira Petrović je rođena 1989. u Splitu. Predaje u školi stranih jezika. Dobitnica je nagrada za kratku priču Vranac – 2015, Kritična masa 2019, Ulaznica 2016 i 2021. Tri puta je bila u finalu nagrade Prozak. 2020. je objavila roman „Divljakuše“. Živi u Splitu, piše povremeno, čita puno.
