Odlomak iz djela u nastanku
Snop svjetlosti padao je na polovicu kreveta koji je zauzimalo njezino tijelo. Odlijepio sam kapke, trepnuo nekoliko puta i ugledao sam lice, sasvim kvalitetno lice. Ispod očiju rasplitala se paučina sitnih bora, bora od smijeha, i tek nekoliko, još sitnijih, od godina. Ljudski godovi.
Pokušao sam se nečujno okrenuti na bok.
– Pa hej – začujem promukli glas.
– Pa zdravo, kolegice – zaustavih se usred okretanja.
– Razuman uzmak, bolja polovica hrabrosti i tako to, ha?
– Ovaj, mi nismo…?
– Ma ne, nikako.
– Ajd, hvala kurcu.
– Uistinu, hvala kurcu.
– Što? Pokušali smo?
– Ti jesi kao nešto, ali nasreću nije išlo. I bolje, da.
– Pa niš, gibam ja, da te ne gnjavim.
– Ma daj, nismo djeca, ostani na doručku.
– Doručku? – pogledam na mobitel – Skoro dva popodne je.
– Dobro onda, ostani na ručku. Odi se otuširaj pa ćemo nekaj poklopati.
– Uh da – pomirisao sam se ispod pazuha – Odoh pod tuš prije negoli se predomisliš.
Kad sam se vratio scrollala je mobitelom – Jel’ ti libanonska okej?
– Samo ti daj. Nego, kvalificira li se ovo jučer kao dejt?
– Kao dejt?
– Da, kao dejt, spoj, čvenk, rendes.
– Joj, lik, pa ne bih s tobom na dejt, kaj ti je?
– Zaš’ ne?
– Imaš više crvenih zastava od kineske vojne parade.
– U pravu si. Jebote, vidio sam snimke gdje ljudi slože Rubikovu kocku jednom rukom u sekundi, a ja i dalje ne znam otpetljati novu rolu wc-papira, a da je pola ne zdrapam.
– Dobro, ali imaš neke vještine koje nijedna druga generacija sigurno nema.
– A da? Kao što, na primjer?
– Razmisli malo. Zoomeri ne znaju kako smo jednom bili civilizacija koja je mogla pisati poruke bez gledanja. Prije touchscreena, prije smartphonea, mogli smo natipkati sva Shakespeareova djela s mobitelom u džepu. Bili smo netko i nešto, kozmos je djelovao na dlanu, a sad gubimo četvrtinu života na ispravljanje teksta, u raljama autocorrecta, u nemilosti naših debelih prstiju.
– Sad kad to kažeš…
– … jelda?
– Ne, fakat, sad kad to kažeš sjetila si me jednog sna. Možda sam ga i sinoć usnuo, ali ga se ne sjećam.
– Ajde, slušam te.
– Znam sanjati kako pokušavam napisati poruku preko tog đavoljeg smartphonea…
– … kome?
– Odlično pitanje. Ne znam, nekom bitnom jer se jako naživciram u snu. Dakle, tipkam i tipkam i jebeni mi stroj stalno preko autocorrecta mijenja riječi, čitave rečenice. Borimo se, hrđava klackalica koja škripi, ali stroj ne popušta, a ja gubim živce.
– I? Što misliš da to znači? Ti si barem išao kod Matijaševićke na Junga, Freuda, cijelu tu spiku.
– Onako površinski gledano dosta je jednostavno. Želim pisati, ali tehnologija mi ne da. Ne samo da mi ne dozvoli da pišem, nego mi mijenja sadržaj, kao da me cenzurira.
– Možda želiš pisati poeziju, a stroj te uporno baca u korporativne vode.
– Ha, da, možda, ali tko piše poeziju na mobitelu.
– Joj daj, pa znam barem pet-šest cura kojima si slao svoju poeziju na taj način. Pomalo psiho i zabrinjavajuće, ali šta ćeš?
Htio sam joj odgovoriti, obraza pomalo rumenih, ali prekinulo nas je zvono. Dostava je stigla. Momak, možda iz Pakistana, možda iz Nepala, predaje nam klopu. Gotovo da se klanja i govori mi “sir”. Znojan je, uzdihao se i strah mu je u očima. Možda mu je neki kreten prigovarao jer mu je šunka na pizzi bila koji centimetar previše uhero, možda ga nije ni pogledao, možda mu je pun kurac toga da mu privilegirani bijelci koje nikad nije vidio prigovaraju. Dakle, imamo dosta toga zajedničkog. Nasmiješim mu se i zahvaljujem se. Gita mu daje čašu vode. On kaže hvala i popije je naiskap.
Nakon što pojedem, pita me što ćemo.
– Pa, ja mogu konačno odjebati doma.
– Ne dolazi u obzir.
– Ma jel’?
– Vidi kako je lijep dan.
– Kaj? U šetnju bi?
– Ma ne, idemo bajkom negdje.
– Meni je bajk potrgan.
– Dovoljan nam je jedan, vjeruj mi.
*
– Pa da, ovo ti je skroz okej ideja bila – pedaliram dalje.
– Kaj ne? – ona mi odgovara s guvernala.
– Malo je zeznuto vidjeti, ali naviknut ću se – govorim o pažljivo skrećem.
– Prvo malo vježbaj na parkiralištu pa ćemo do grada.
– Ovo je fakat najdepresivnije parkiralište koje sam vidio, da ne spominjem ovu sirotu autopraonu – pokušavam mahnuti Filipincima koji tamo rade i smiju nam se, ali skoro gubim ravnotežu.
– Vidi pičke. Šta si se tako stis’o?
– Ma nisam, nego mi je samo smiješno.
– Što točno?
– Ma cijela ova scena kao da je iz nekog indie filma.
– Joj ne, ne mogu biti tvoja manic pixie dream girl, prestari smo za to.
– Kog nazivaš starim?
– Tebe – bezobrazno se nasmijala – Uostalom, odavde jasno vidim kak’ ćelaviš.
– Nda, ionako nikad nisam mogao smisliti taj klišej.
– Nemoj mi reći da si se sad uvrijedio zbog mog komentara o tvojoj uskoro fratarskoj frizuri.
– Ma kakvi, opušteno.
Laž, obična laž. Ne znam zašto, ali bio sam uvjeren da ću zauvijek biti momak kojem su u kosi zapetljane grančice, perje i papirnati avioni, a netom nakon tridesete pojavile se vlasi poput crnih algi u odvodu tuša, rebra mi više nisu napinjala kožu, a jagodice su se povukle iza obraza u kojima sam čuvao zimnicu, sjećanja, bit će, na ljeta i glazbene festivale zarobljene u smoli, a eto me sad, pedaliram i znojim se, pivski znoj, trudim se ne dahtati, ali polako posustajem i pedaliram tako, u krug.
Prilazimo opet njezinom haustoru kad začujem urlik iz portafona.
Pogledao sam je – Jesi i ti ovo čula?
– Ma dobro, netko malo urla u portafon, kaj?
– Kao, bez razloga? Moš mislit.
– Misliš da je to onaj tvoj famozni čovjek-portafon?
– Kajjaznam – slegnuo sam ramenima – Jedan način da saznamo – sišli smo s bajka i prišli haustoru.
– Halo? – rekao sam
Muk.
– Ej, me čuješ?
– Dobro, lik, zvučiš kao paranoidni šizofrenik.
– Lakše malo s tim dijagnozama, netko bi se mogao uvrijediti.
– Netko, ali ne ti?
– Ej! Si ti lik koji urla u Utrinama?
– Kaj te boli kurac? – dopire krčanje, a Giti se vilica rasteže do poda.
Ja šutim, teško je smisliti pitanje za osobu koja urla u portafon.
– Odi na sljedeću lokaciju.
– Koju?
– Zapiši si ovo ili zapamti. Šipanska 16.
Zapisujem adresu na mob – I što onda?
– Naruči domaće rezance s tri vrste mesa i gameboy.
– I gameboy?
Muk.
– Halo? Jesi još tamo?
Ni glasa.
– Se ovo upravo dogodilo? – upita me.
– Idemo?
– A nego kaj nego da idemo, kad si zadnji put, ne, jesi li ikada ovako nešto doživio?
– I to kaj kažeš.
Zadihan sam stigao na adresu, Gita je služila kao navigatorica koja je svako malo vikala: “Lijevo, ne, desno, kurac, ipak lijevo, jebeni Google Maps!”. Jedino što je odavalo da je riječ o restoranu, a ne obiteljskoj kući je kolonada s polukružnim natpisom gdje je pisalo “Pinyin fēi'é” s nekoliko kineskih simbola.
– Super, nakon libanonske idemo s kineskom – prokomentirah.
– Aj’, ne njurgaj nego zaveži bajk za ogradu i idemo.
Lokal je bio sasvim zgodan, drveni zidovi u crvenom polumraku lampiona, velike, raskošne lepeze na zidovima, rotirajući Lazy Susan stolovi s bijelim stolnjacima. Unutra se nalazila tek šačica ljudi, neki studenti igrali su šah, u jednom ćošku par je smirivao djevojčicu koja je vikala, jedan je poslovni papak sam sjedio za stolom za četvero iako se odmah do njega nalazio stol za dvoje.
Prišli smo šanku iz kojeg se vidjela kuhinja. Kinez srednjih godina duge kose vezane u rep stajao je iznad woka u kojem se nalazilo mnogo boja i mnogo mirisa. Pušio je i kuhao. Čovjek mi se već sviđao.
– Oprotite – započeo sam.
– Pet minuta – odgovorio je bez ikakva naglaska.
– Pet minuta do čega? – upitala ga je Gita.
– Svejedno, samo me nemojte sad gnjaviti – donio nam je dva mala piva Tsingtao – Na kuću, a sada, pet minuta.
– Ali… – krenula je Gita, no kuhar se vratio svom woku. Pogledala me.
– Ha, ništa, pet minuta – slegnuo sam ramenima i otpio gutljaj.
– Kako možeš piti pivo nakon sinoć? Fuj – otpila je i ona gutljaj.
Pet smo minuta ćaskali kad nam je prišao Kinez. U međuvremenu su ostali samo studenti u restoranu – No?
– Ovaj, pa, ovo će zvučati čudno, ali čuli smo nekog lika kako se dere iz portafona … – gledao me kao da sam zadnji krelac.
– … htjeli bismo domaće rezance s tri vrste mesa i gameboy – ubacila se Gita.
– Odlično. Ubuduće pusti njoj da govori.
– Primate karticu?
– Što sam ti maloprije rekao?
Podigao sam dlanove u zrak i slegnuo ramenima. Uskoro smo dobili tanjur s rezencima, mesom, dva para štapića, gameboy i karticu za igru. Odmah sam posegnuo za karticom da vidim o čemu je riječ. Bila je prazna.
– Hvala. Koliko vam dugujemo? – upitala je Gita.
– Ništa. Pinyin časti.
– Vi ste Pinyin? – i dalje će Gita.
– Pinyin je Pinyin – vratio se opet plamenu i woku.
– Pa ništa, pojedemo pa idemo dalje?
– Dobijemo gameboy i ne bi ga prvo upalio?
– Nisi ti morala biciklirati s mamurnim navigatorom za guvernalom.
– Ajde, požuri.
Čekala me vani i pušila. Iživcirano mi je pružila gameboy.
– Znaš kako se pali jedno od ovih čuda? Mislim, do kraja. Uspijem ga upaliti, ali onda…
– … vidiš samo crnu crtu preko ekrana.
– Da, kak znaš?
– S razlogom nisam imao curu do sedamnaeste. Zaboravila si karticu. Dozvoli mi.
Namjestio sam karticu i upalio spravicu. Uskoro se pokazao Nintendov logo, a zatim se ukazao logo igrice. Submeow! Kreštala je vesela muzika koja je, pretpostavlja, trebala zvučati japansko. Ispod loga vidjela se jedna od onih bijelih nasmiješenih maca koja je capom išla gore-dole. Nikad čuo. Rekao sam Giti da gugla. Nula informacija na netu.
Započeo sam igru. Gita je ugurala svoju glavu ispod mog ramena ne bi li mogla vidjeti što se zbiva na sitnom, zelenom ekranu. Na ekranu se nalazio čovječuljak koji je stajao ispred nekakve kućice s natpisom.
– Što to piše? – škiljio sam.
– Ma ti me zezaš – podigla je pogled. Piše Pinyin fēi'é, kako god da se to čitalo.
Ušao sam s čovječuljkom u kućicu. Vidio sam nekoliko praznih stolova, šank i nekog tipa s repićem kako ide amo-tamo.
– Pričaj s njim! Pričaj s njim! – entuzijastično će Gita.
Prišao sam liku i kliknuo A gumbić.
“NE SADA. PET MINUTA.”
Probao sam to nekoliko puta, uvijek sam dobio isti odgovor.
– Ovo je preludo – rekla je Gita i krenula unutra.
Ušli smo u restoran i Kineza s repićem više nije bilo. Na njegovom mjestu zatekli smo kinesku bakicu kako priprema čaj.
– Oprostite gospođo – započela je Gita.
– Čaj? – upita nas ona. Njoj se naglasak ipak čuo.
– Gdje je gospodin koji je radio za wokom?
– Gospodin, ha? Budala. Budala. Otišao. Rad gotov.
– Dao nam je ovo – mahnem gameboyem.
– Prodao? Ah, opet pravi sranje. Vratili biste?
– Ma ne, nema veze, ajmo – povučem Gitu.
– Okej, mene ovo plaši – rekao sam kad smo se opet našli vani.
– Mene raspižđuje.
– Normalno – bacio sam pogled na Gameboy – Hej, vidi! Maca!
– Kakva maca?
Na ekranu u restoranu pojavila se maca. Ista onakva kao s naslovnice. Prišla je čovječuljku na ekranu i pojavio se balončić dijaloga.
– NYAN.
Zatim je prišla vratima.
– NYAN! NYAN! (press SELECT to see map)
Izašla je. Poslao sam lika za njom, ali nisam vidio ništa. Stisnuo sam SELECT i ukazala mi se karta grada s ikonom mace na njemu. Karta mi je odnekud bila poznata. Odjednom mi se nešto očešalo o nogu. Bila je to mačka. Bijela nasmiješena mačka.
– Pa ti me zajebavaš.
– Okej, sad je i mene pomalo strah.
Sagnuo sam da je pomazim, ali je ona šmugnula niz ulicu čim sam je dotaknuo. Čuo sam bipkanje iz gameboya. Ikona mace pomicala se u skladu sa svojom blizankom iz stvarnosti.
– Daj, ajmo je pratiti.
– Otkud hrabrost najednom?
– Ideš ili? – otključavao sam bicikl i pružao joj gameboy – Treba mi navigator, a ti si najbolja u poslu.
– O jebem ti – smjestila se na guvernal i prihvatila naš digitalni kompas.
Uskoro smo izbili na Radničku cestu, ali maca je nastavila pičiti sve dalje prema istoku. Prolazili smo kraj novih poslovnih zgrada, skladišta, napuštenih skladišta i hrđavih ograda, neodržavanih livada i na kraju smo stigli do kraja ceste, a maca je nastavila po livadi.
Stali smo kraj starog, izbljedjelog natpisa za tramvajsku stanicu, ali pruzi nije bilo ni traga.
– Kaj je ovdje nekoć prolazila neka linija? – upitala me.
– Nemam blage – hvatao sam dah – Što veli mapa?
– Maca je nestala u nekoj rupi usred livade. Idemo?
– Nisu me skoro tri srčana strefila da bi sad stao.
– Trava je dosta visoka.
– Nikad od tebe partizanke – odgovorio sam i krenuo dalje.
Probili smo se kroz gustu travu i vidjeli ulaz u pothodnik. Iznad ulaza pisalo je: ZIHER – Borisa Davidoviča.
– Što je ZIHER? – upitao sam.
– U Zagrebu postoji Ulica Borisa Davidoviča?
– Čini se da postoji.
Svjetlost je bila slaba, ali spustili smo se dublje. Nakon prvog skretanja ugledao sam mapu na zidu. ZIHER – Karta stanica. Ispod ZIHER jedva se ocrtavalo:
ZAGREBAČKA INTEGRIRANA HIBRIDNA ELEKTRIČNA RAZGRANATOST
Bila je to intrikatna karta gdje se jasno očitavao oblik Zagreba, ali nisam prepoznao ime nijedne od postaja: Postaja Borisa Davidoviča, Postaja lanjskih snjegova, Postaja fajrunta, Postaja auzmeša, Postaja Petrice Kerempuha, Postaja promočenih čizama, Postaja Srebrnog grada, Postaja Ponoćnog boogieja, Postaja Poštara lakog sna, Postaja nasmiješenog psa, Postaja Neobičnih dana i Postaja prazne stranice koja nije bila povezana ni sa jednom od maloprije spomenutih stanica.
– Znači… koja pička materina – započela je.
– Daj me uštipni ili šutni u cevanicu ili cmokni i reci mi da ne sanjam.
– Možda te kasnije odalamim iz nekog drugog razloga, ali ne, ne sanjaš – rekla je nakon čega smo začuli mijaukanje. – Hajmo.
Produžili smo dalje niz zapušteni pothodnik i na kraju došli na peron. Maca je stajala na njegovom rubu. Začuli smo tutnjavu iz dubina, zatim struganje čelika o čelik, a naposlijetu glas:
– Linija koja uvijek kasni … sljedeća postaja je: auzmeš.
Ispred nas protutnjali su vagoni podzemne željeznice, a kad su konačno stali i kad su se otvorila vrata, maca je mirno ušla i sjela na jednu od klupica, netremice buljeći u nas.
– I kaj sad? – nisam ni dovršio rečenicu jer me Gita povukla. Uspjeli smo uletjeti u vagon uz zvukove otpuštanja pritiska i glasa koji je ponavljao:
– Vrata se zatvaraju.
Sjeli smo prekoputa mačke. Iz nekog razloga očekivao sam da će nakon svega progovoriti.
– Iz nekog razloga očekivala sam da će nakon svega progovoriti – rekla mi je.
– Skockaj se, molim te lijepo. Što gameboy pokazuje?
– A? Da, fakat, gameboy – pogledala je u nj – Kurac, ugasio se.
– Ništa, možda da pitaš macu kamo idemo?
– Čuo si glas, pravac: auzmeš.
– Oduvijek sam bio loš u beli.
Sven Popović
Rođen je 1989. u Jugoslaviji. Trenutno piše novu knjigu.
