Dinko Kreho: HOROR MARKET (odlomak)

U mnoštvu građe iz moje ra(t)ne stripofilske povijesti svojom se dugovječnošću ističe ljubav koju sam razvio za Dylana Doga – serijal koji i danas ubrajam u svoje omiljene lektire. Premda nisam razumio puno toga što se u ovom stripu događalo, a još najmanje njegov bogati humor i (auto)ironiju, on je nada mnom imao gotovo hipnotičku moć. Saga o naslovnom privatnom detektivu, “Istraživaču noćnih mora” iz Londona, pogađala je u posebnu žicu. Priče o sablastima, vukodlacima, čudovištima i manijakalnim ubojicama pod granatama su zadobivale upečatljivost o kakvoj tvorac serijala Tiziano Sclavi zasigurno nije ni sanjao. Iz današnje perspektive, Sclavijeva ideja da smo istinski monstrumi ustvari mi sami – poanta koju je opsesivno varirao u svakom razdoblju rada na serijalu – djeluje mi posebno primjerena onome vremenu i prostoru. Pomjerena atmosfera, karikaturalni izljevi nasilja, crni humor i urušavanje ograda između “normalnoga” i “paranormalnoga” koje je Dylan Dog obećavao bili su u neobičnom suglasju s događanjima u izvanstripovskome svijetu. Vjerojatno je kontekst u kojem sam otkrio Dylana usmjerio i moj kasniji odnos prema žanru strave i užasa uopće: čak i kad tematizira neko primordijalno, bezvremensko i/ili kozmičko Zlo, horor sam uvijek čitao i čitam u relaciji spram građanske svakodnevnice i njenog repertoara noćnih mora.

Fantazije o propasti svijeta navodno nisu rijetkost kod djece. Prijatelj, inače daleko manje sklon naknadnim mistifikacijama negoli ja, pričao mi je kako je u predpubertetskom razdoblju intenzivno slutio da se svijetu bliži kraj, i da nikad neće dočekati odrastanje (danas je, poput mene, u srednjim tridesetima). Međutim, opsadna svakodnevnica stvara osjećaj da se apokalipsa događa upravo sada, da je spora i razvučena, repetititivna i anestezirajuća, banalna kao i svaka prava svakodnevnica. U tom pogledu Dylan Dog mi je došao kao naručen: pribavio je gotovo savršene vizualne i narativne oblike za jedan dječački doživljaj svijeta. Tek ću decenijama kasnije shvatiti kako je Sclavijev strip uvelike kanalizirao masovne strahove osamdesetih: paranoju od nuklearne katastrofe, paniku pred AIDS-om, strepnju pred rastom nejednakosti, siromaštva i neizvjesnosti. Na našem mikroplanu, početak devedesetih u mnogome je donio materijalizaciju crnih slutnji iz prethodnog desetljeća – često prerađivanih u popularnoj kulturi, pa tako i u Dylanu Dogu. O društveno-historijskome kontekstu serijala, o njegovoj nesvakidašnjoj temporalnosti, te o vezama koje se u mojem osobnom doživljaju uspostavljaju između Dylana i vremena bit će naročito riječi u trećem i četvrtom poglavlju.

Danas znam i da smo Dylan Dog i ja vršnjaci: kad se u jesen 1986. pojavio na talijanskim kioscima, imao sam oko pola godine. Stvar je počela kao mala egzibicija i provokacija. Nakon rada na drugim serijalima u Bonellijevom okrilju, među ostalim i na Zagoru, Sclavi je sa svojim prijateljima i suradnicima odlučio lansirati strip drugačiji od bilo čega što je milanska kuća dotad imala u ponudi. Izgleda da su, današnjim rječnikom, htjeli tek malo trolati: Sclavi je kroz vlastiti autorski projekt želio odati počast filmskom i književnom naslijeđu koje ga je formiralo, usput po mogućnosti isprovocirati javnost, te, dakako, dobro se zabaviti. Ne samo da dugoročni planovi za objavljivanje serijala nisu postojali, nego su svi predviđali da će projekt krahirati nakon nekoliko epizoda. Međutim, Dylan Dog je polučio neslućen uspjeh. Odjednom više nije bilo govora o zaustavljanju: serijal i njegov tvorac našli su se pod svjetlom reflektora. Valja reći da pažnja koja im je pridavana nije uvijek bila i ona poželjna. Eksplicitni prikazi nasilja i seksa u stripu sve su se učestalije spominjali u kontekstu porasta maloljetničke delinkvencije u zemlji. Nakon što je oveća skupina poslanika različitih stranačko-političkih afilijacija 1990. u talijanskom parlamentu dovela na dnevni red strip časopis Splatter, te horor strip uopće, kao, riječima novinarke i demokršćanske parlamentarke Silvije Coste, “poticaj na delinkvenciju”, Dylan je postao i predmetom parlamentarne rasprave. Inicijativa protiv skarednih stripova naišla je na dovoljno jaku i rasprostranjenu podršku da bi se u predstojećem periodu ozbiljno raspravljalo o mogućem uvođenju cenzure. Bez obzira na ogromnu popularnost Dylana kod čitateljstva svih uzrasta, njegova budućnost nije bila nimalo izvjesna. Ipak, Sclavijeva je kreacija preživjela, a elemente njegova autorskog manira preuzeo je i razvijao, s manje ili više uspjeha, niz autora i kreativnih timova. Danas Dylan izlazi u nekoliko edicija i, bez obzira na fluktuacije na planu čitanosti, uglavnom je etabliran kao drugi najčitaniji talijanski strip (na prvom mjestu Tex i dalje nema konkurencije). Inkvizitorska atmosfera svojedobno stvorena oko Dylana autoreferencijalno je tematizirana u 69. broju redovne serije, Lov na vještice, jednoj od općenito najzapaženijih epizoda serijala.

Dylan Dog se u Jugoslaviji pojavio na kioscima jedva godinu dana nakon talijanske premijere, kao posebno izdanje Dnevnika i Zlatne serije. Premda njegov odjek nije bio trenutačan kao u Italiji, brzo je dosegao široku popularnost, a njegovo postojanje pritom nije došlo na metu dušebrižnika (je li moguće da je socijalistička Jugoslavija u tom pogledu možda bila liberalnija od kapitalističke Italije, ili je tih godina naprosto imala većih problema?). Dylan se razlikovao od najvećeg dijela stripovske lektire do koje je jugoslavensko čitateljstvo moglo doći u svojoj zemlji, pogotovo kad je riječ o Bonellijevim serijalima i o srednjestrujaškoj ponudi s kioska. I najmlađe čitateljice i čitaoci poput mene nerijetko su inuitivno osjećali tu posebnost. Pretpostavljam da se ulazak u svijet Dylana Doga za mnoge od nas podudario sa stanovitim čitalačkim osamostaljivanjem: susret s njime značio je ulazak u novi kôd, novi sustav znakova, novo vizualno okruženje, u konfiguraciju drukčiju od one unutar koje se kretao ostatak Bonellijeve ponude. Igrom slučaja, prva epizoda do koje sam moljakanjem uspio doći bila je ujedno i posljednja iz Dnevnikove edicije Dylana koja je stigla u “naš” dio zemlje, Buđenje mumije (Redovna serija #55, La mummia). Klaustrofobična atmosfera te (u fanstvu vjerojatno ponešto podcijenjene) priče uvukla me je silinom koju mi je još uvijek teško dočarati riječima, iako je dobro mogu prizvati u sjećanje. Pritom, odrasli nisu baš blagonaklono gledali na moju rastuću zainteresiranost za Dylana – ne iz puritanskih pobuda, već zato što su smatrali da je tako turobno štivo posljednje čime se trebam zabavljati u tako turobnoj svakodnevnici. S distance bih rekao da su ipak oni bili ti koji nisu shvaćali kodove ovoga stripa, njegov humor, likove i oblikovanje svijeta, te, općenito, njegov ton, koji je zapravo rijetko kad nihilistički.

Do Dylana sam dolazio kako sam znao i umio. Moji vršnjaci uglavnom nisu bili zainteresirani za njega u istoj mjeri kao ja, no mnogi od njih imali su stariju braću, neki i sestre, koji su do Dylana jako držali. Status lektire “za starije” u mojim očima je doprinosio njegovim čarima. S vremena na vrijeme bih se kroz ulične razmjene domogao ponekog broja, a poneki bih dobio i na poklon, katkad i od sumnjičavih odraslih. No, uporedo s potragom za postojećim brojevima Dylana, intrigirala me je i njegova budućnost, a prije svega pitanje je li te budućnosti uopće bilo. Izlazi li Dylan još uvijek? Što se događa u njegovom svijetu? Spomenuo sam kako sam intenzivno mozgao o tome što moji omiljeni stripovski junaci prolaze dok ja sjedim nasilno odsječen od njihovih svjetova. U slučaju Dylana, zahvaljujući misteriji koja ga je isprva okruživala, to je zanimanje bilo još intenzivnije, a napetost koja ga je pratila još veća.

Do kraja devedesetih promijenit ćemo nekoliko država i gradova, a korpus mojih lektira, kako književnih tako i stripovskih, samo će rasti. U Hrvatskoj sam s oduševljenjem otkrio da većina Bonellijevih serijala sad izlazi u izdanju Slobodne Dalmacije, u novom formatu i jezičnom idiomu, ali i, što mi je bilo puno važnije, s novim epizodama. U Francuskoj ću doživjeti fascinaciju mangom, koja će velikim dijelom obilježiti ne samo moju adolescenciju, nego i moj život sve do danas. Prošao sam i faze istraživanja američkoga superherojskog stripa, kako u njegovim srednjestrujaškim manifestacijama, tako i u različitim alternativnim i umjetnički ambicioznijim varijacijama žanra. Međutim, Dylan Dog spada u svega šačicu lektira, “crtanih” i “pisanih” — kako su se nekoć kategorizirali “romani” s kioska — za koje sam ostao vezan u kontinuitetu. Istina, u jednom trenutku mi se, kao pretencioznom studentu književnosti i nadrikritičaru, učinilo da Dylan naprosto nije dovoljno suptilan: u njemu nisam nalazio iznijansiranu psihologizaciju i minuciozno građenu napetost koje sam tada zahtijevao od žanra strave i užasa. Kad sam mu se dvije-tri godine potom vratio kao mrvicu zreliji i znatno iskreniji čitalac uvidio sam da je posrijedi kudikamo sofisticiranije štivo od većine žanrovske produkcije koju sam u prethodnom razdoblju konzumirao. Odjednom sam Dylana Doga vidio u novome svjetlu: ironijski naboj serijala, njegovi satirički aspekti i suptilni humor, citatni i pastišni postupci na kojima je izgrađen, naprosto su me zapljusnuli. Pritom, teorijski, kritički i politički filtri kroz koje sam od tada pa nadalje povremeno provlačio voljeni strip nisu me pritom suočavale samo s ugodnim otkrićima. Je li lik Dylana Doga latentni silovatelj, ili barem seksualni predator? Pojavljuje li se u serijalu ijedna žena koja ne predstavlja ili seksualni objekt, ili majčinsku figuru? Kako to da su nebijeli ljudi prisutni gotovo isključivo kroz karikature? Počeo sam si postavljati i takva pitanja, koja su sezala onkraj spontanog doživljaja i imanentnog razmatranja stripovskog medija. A sve mi se vrijeme činilo da mi kronično nedostaje sugovornika voljnih da Dylana dožive ozbiljno poput mene.

Na poleđini onog prvoga Dylana koji sam pročitao od korica do korica, Buđenje mumije, nalazila se naslovnica iduće, 56. epizode redovne serije, Senke, uz najavu “polovinom maja na svim kioscima”. Na ilustraciji se Dylan Dog, u nekoj mračnoj šumi, zbunjenog i prestrašenog izraza lica, osvrće oko sebe, dok se iza njega pomalja silueta Velikog Zločestog Vuka skicirana u Disneyjevom stilu. Nagađao sam o tome što se događa u Senkama i kakva se priča krije iza njihove bizarne a prijeteće naslovnice. Vuk se ukaže u našem svijetu i pođe u lov na ljude? Dylan biva teleportiran u zemlju bajki? Moj kreativni doprinos svijetu Istraživača noćnih mora nije čak ni ostao ograničen na maštarije ovoga tipa. Već sam izrađivao vlastite stripove inspirirane Zagorom, Blekom, grčkom mitologijom, Ninđa romanima s kioska, pričama iz Politikinog zabavnika i događanjima u komšiluku, pa se Dylan spontano uklopio kao jedna od značajnih komponenti tog univerzuma. Među materijalom iz mojih bilježnica sačuvanima u rodbinskim arhivama tako se nalazi i, recimo, strip inspiriran Mumijom u kojem prijateljica moje rodice istražuje slučaj reinkarnacije (poprilično sam siguran da nisam znao što ova riječ znači) egipatskog boga Seta. Posrijedi je jedna od rijetkih stripovskih priča iz tog perioda koje sam kompletirao – broji petnaestak stranica – a kuriozitet je da se sam Dylan Dog u njoj uopće ne pojavljuje: očigledno sam bio toliko zaokupljen nastojanjima da kopiram Dylanovu atmosferu da se sitnicama poput uloge protagonista nisam stigao odveć baviti.

Dinko Kreho
Iz knjige Naš vršnjak Dylan Dog, Split: Redak, 2021.