U mnoštvu građe iz moje ra(t)ne stripofilske povijesti svojom se dugovječnošću ističe ljubav koju sam razvio za Dylana Doga – serijal koji i danas ubrajam u svoje omiljene lektire. Premda nisam razumio puno toga što se u ovom stripu događalo, a još najmanje njegov bogati humor i (auto)ironiju, on je nada mnom imao gotovo hipnotičku moć. Saga o naslovnom privatnom detektivu, “Istraživaču noćnih mora” iz Londona, pogađala je u posebnu žicu. Priče o sablastima, vukodlacima, čudovištima i manijakalnim ubojicama pod granatama su zadobivale upečatljivost o kakvoj tvorac serijala Tiziano Sclavi zasigurno nije ni sanjao. Iz današnje perspektive, Sclavijeva ideja da smo istinski monstrumi ustvari mi sami – poanta koju je opsesivno varirao u svakom razdoblju rada na serijalu – djeluje mi posebno primjerena onome vremenu i prostoru. Pomjerena atmosfera, karikaturalni izljevi nasilja, crni humor i urušavanje ograda između “normalnoga” i “paranormalnoga” koje je Dylan Dog obećavao bili su u neobičnom suglasju s događanjima u izvanstripovskome svijetu. Vjerojatno je kontekst u kojem sam otkrio Dylana usmjerio i moj kasniji odnos prema žanru strave i užasa uopće: čak i kad tematizira neko primordijalno, bezvremensko i/ili kozmičko Zlo, horor sam uvijek čitao i čitam u relaciji spram građanske svakodnevnice i njenog repertoara noćnih mora.
