U gluvo doba podmukle septembarske noći, pod blijedim izvorom svjetlosti sa neba, hodala je tiho. Odveć poznatom šumskom stazom, uz vjernog prijatelja, koračala je sve dublje u tamu. Isprepletane grane poslužiše kao instument gospodinu vjetru. Uz tihu noćnu muziku, ona je tragala.
Za čim tako mlada, nevina duša traga u gluvo doba noći? Šta je toliko važno da joj ne da spokoj, toliko važno da ne može čekati sjaj istoka?
Tragala je za slobodom. Umorna od zakona, zarobljeništva svog šivota, otegla se u bijeg. Žudnja za slobodom i divljinom, naizgled suvišna, za nju je bila jedini spas. Nestrpljivo je čekala svog prijatelja da se pojavi. Sati su prolazili ili pak je vrijeme stalo? Željela je da časovi kucaju brzinom njenog srca. Tada će doći onaj koji je uvijek sasluša i obasja mračni put.
S mjesečevim dolaskom, krenula je. Zašto je hodala šumskom stazom a ne putem? Možda nije željela da je primijete. Možda jednostavno voli prirodu. Kako god, nije posustajala. Satima je hodala.
Nakon nekog vremena, osjetila je umor i preplavljenost emocija. Misli joj utoniše u sjećanja iz djetinjstva. Njen otac ih je napustio a njena sestra je umrla od tuberkoloze, na njenim rukama.
Od silnog plača, nesreće i umora, odlučila je da predahne. Otpozdravljajući prijatelja na nebu, spustila je glavu uz hrastovo drvo i utonula u duboki san. Sanjala je o vječnoj sreći, miru… Sanjala je o Utopiji. Snovi su joj bili bijeg od stvarnosti, sigurna luka u nemirnom moru. A sada, i njene lađe se probijaju kroz talase nemilosrdnog mora, prkose morskoj struji i olujnom vjetru, u cilju da nađu spas.
Iz sna je trgnu neobičan zvuk. Jecaji ženskog glasa odjekivali su šumom, probijajući se kroz gole grane i sutone oblake. Nije odoljela radoznalosti, te se zaprepaštena uputila ka izvoru zvuka. Svakim korakom, jecaj je postajao sve glasniji, i na neki neobičan način, poznatiji.
Stigla je. Pred njom staro katoličko groblje, kojeg je i ranije viđala. Kao posložene figure, nadgrobne ploče stopile su se sa okolinom. Obrasle travom, granjem i izblijedile od kiše. Stajala je ukočeno, bez riječi.
Jecaji, sada već poznate žene, prelamali su se među spomenicima, toliko glasno i bolno da bi i one iz vječnog sna probudila. Tuga njene neutješne majke nad grobom ćerke koja je okončala svoj život ispod hrastovog drva, posljednje je što je vidjela prije odlaska na nebo.
Zorana Prnjić
