Dah
Kiselo sam se nasmejala dok se devojčica cerila i mahala mi, odlazeći i samo se povremeno osvrćući u pravcu kretanja da vidi kud ide i valjda se ne saplete. Ne samo – mahala, obema rukama mlatila je kao ventilator. Oči su joj bile ogromne. Malo sam se bila i uplašila, ali to je samo devojčica od desetak godina. Šta mi ona može? Ipak, to su iste oči kakve viđam već petnaest godina. Svaki put kad izađem. Svaki. Jebeni. Put. Bila sam umorna.
U gluvo doba podmukle septembarske noći, pod blijedim izvorom svjetlosti sa neba, hodala je tiho. Odveć poznatom šumskom stazom, uz vjernog prijatelja, koračala je sve dublje u tamu. Isprepletane grane poslužiše kao instument gospodinu vjetru. Uz tihu noćnu muziku, ona je tragala.
