Hiljadu zašto, hiljadu zato umjesto crvenih karanfila
Zašto je šutjela do sada?
Ako kojim slučajem ljudi koji neprestano postavljaju ovakva pitanja boluju od Alzheimera, možda je vrijeme da se netko, u njihovo ime, prisjeti u kakvom su okruženju odrastali. U kakvom okruženju su odrasle žene koje su šutjele do SADA. Pa da krenemo o mogućim razlozima šutnje.Zato što je učitelju u osnovnoj školi bilo baš simpatično kada ju je dječak iz klupe iza nje štipnuo za guzu
– zato jer joj brat slomio kućicu za barbike, a roditelji rekli Ti si starija, a iste pameti kao on.
– Zato jer morala sakrivati uloške jer Ružno je da ti muškarci TO vide
– zato jer se sramila kad joj u školi prođe na hlače jer je imala obilne i bolne menstruacije
– zato jer je slušala mamine prijateljice kako plaču i ne izlaze iz kuće jer ih je sram što ljudi prvo primijete njihove modrice pa onda njih (Jer su opet čitale poruke od neke KURVE na njegovom mobitelu, koja je za sve OVO kriva).
– Zato jer kad kćer reagira na užasnog oca, majka je izgrdi jer je to njezin otac, jer im je dao sve, jer je kakav-takav-njihov, da ima i gorih očeva pa kćerke ne pričaju tako o svojim očevima. Da su umorni od posla, da su nervozni od iscrpljenosti, da im kasne plaće, a njima ništa ne fali. Da su nezahvalne, da se sramote, da sramote svoju obitelj.
– zato jer ostanu do kasno vani, da se ponašaju kao kakvo MUŠKO, šta će kad im napravi dijete i okrene se i ode. Da nitko ne voli TAKVE DJEVOJKE. Da budu pametnije, da je kasno kasnije.
– zato jer momak s kojim su u vezi ne stane kad ona kaže Nemoj, a on nastavi jer je ona uvijek neraspoložena i nije primijetio ništa.
Je li to kasno onda kad progovore?
Kako sad odjednom tolike žene zlostavljane?
Nisu sad i nisu odjednom. Godinama su zlostavljane i godinama su šutjele. Osvrnimo se i na muškarce koji su žrtva zlostavljanja i pitanja otkuda sad odjednom toliko dječaka koje su svećenici zlostavljani? Ili je tišina dječaka bila još tiša od tišine svih ovih žena koje su sad odjednom godinama zlostavljane. Ili pitanje nije otkud sad odjednom toliko dječaka i toliko žena? Možda je pitanje koje su htjeli postaviti:
Zašto misle da su dovoljno važni da (sad) govore ono što se godinama poriče?
Zašto ga nije prijavila prije?
Zašto? Suočavaju li se žene kada prijave svoga zlostavljača samo sa njim i onim što je sebi dopustio, a njima priuštio? Zar nismo svjedoci sve većeg broja muškaraca, ali nažalost, nažalost i žena koje staju na stranu zlostavljača. Žrtva tada još jednom, još deset puta, ponovno i iznova mora proći kroz sve što joj se dogodilo i mora sebe uvjeriti da se ništa nije dogodilo. Svaki idući put je sve lakše vjerovati da se ništa nije dogodilo, i svaki idući put sve teže ne osjećati sram jer se uopće vraća na to. Odakle sram? Ako sram i isprika ne dolazi od nasilnika, onda sram osjeća žrtva.
Zašto nije rekla svojim roditeljima?
Bilo bi lijepo kad bi za trenutak svijest o obiteljima prestala živjeti u Disneylandu. Postoje roditelji od kojih bi svi mogli učiti. Učiti o odgoju, učiti o podršci, požrtvovnosti i ljubavi. Nažalost, postoji i druga strana roditelja. Ona koja se ne zna nositi sa bolom svoga djeteta pa je zataška. Zataška i pred sobom i pred djetetom jer misli da ga ne može bolje pripremiti za surovi svijet u koji tek treba da kroči. Kako da kaže majci koja sama prolazi mukotrpni proces samoobmane? Što da nauči kćer od majke čije je jedino odsustvo iz kuće bila Sigurna kuća?
Kako je sve ove godine to nije smetalo i sad odjednom?
Pričamo o djevojkama od kojih većinu ne poznajemo osobno, i s kojim pravom tvrdimo da joj TO SVE OVE GODINE nije smetalo. Kad već pozivamo na red nekoga, mogli bismo svi skupa početi nazivati stvari njihovim pravim imenima. Što je TO? Tolike godine komentiramo TO što žene odluče prijaviti nakon toliko godina. Zar nismo kadri reći naglas što je to? Pozivamo žrtve da ponovno proživljavaju svoju agoniju, a toliko smo slabi da bi rekli naglas ono što im se dogodilo. Zar nije slabost u svima nama? Zar se svi ne klonimo užasa među nama i godinama se nastavljamo pretvarati da TO nije među nama i da se TO ne događa u našoj blizini?
Ima tu nešto, ali i žene izmišljaju.
Kada se pojave dokazi koji se ne mogu osporiti, dio populacije koji ne pruža podršku žrtvama, ipak naglašava da je dobar dio sigurno izmišljen. Jer žene izmišljaju. Ali izuzmemo li spol nakratko, izmišljaju li i silovani dječaci? I žrtve vršnjačkog nasilja? I žrtve mobinga? Što se dešava u onom trenutku kad shvatimo da je žrtva samo imenica ženskog roda?
Kad je zgrtala lovu, tad joj nije smetalo.
Ponovno, komentiraju se žene koje ne poznajemo osobno. S kojim pravom raspolažemo tuđom imovinom i postavljamo materijalne vrijednosti kao prioritet u tuđim životima?
Kako je njezinom mužu čitati takve stvari?
Kako je njezinom ocu čitati takve stvari?
Kako je njezinom bratu čitati takve stvari?
Kakav je to poredak? Kako je moguće da pri svakom brojanju krvnih zrnaca i dalje najmanje imamo svojih? Od svih identiteta koji nam se nameću, može li nekada proći bez osjećaja srama za slabiji spol? Ili se slabost očituje samo nemogućnošću obavljanja radova na baušteli?
Zašto ga nije udarila?
Zar se nije mogla obraniti?
Kad netko, tko ne pruža podršku, nego se postavlja u poziciju istražnog sudije, pokuša vizualizirati tu situaciju – što misli, gdje se to događa? Šeta jedna djevojka niz ulice Bronxa i odjednom, niotkuda, ščepa je neki manijak. A ona, legne i ne reagira. Samopouzdanje ne nestaje u trenutku kada se TO dogodi, ono je sustavno narušavano prije. Narušavano je svih tih godina kada se toleriraju oni obrasci ponašanja koji sami po sebi i nisu tako strašni. Do trenutka postanu strašni, a žrtva ne zna što ju je snašlo. Ili ni stanja šoka nisu opravdana?
I na kraju.
Zašto nisu prije ništa rekle? = Što imaju sada kad su napokon rekle?
Zašto su se nastavile ponašati kao da je sve normalno? = Zaista. Kakvo je to društvo gdje je šutnja normalizirana?
Ove godine iznesimo smeće prije slavlja povodom Osmog marta.
