Pogled iz aviona je kao uvodna scena iz socijalističkog filma. Često su pravilno organizirane i jasno vidim gdje počinju i kuda se granaju. Letim iznad Njemačke. Kući je drugačije. Dok se u Bosnu spuštam, ceste su krivudave, iako nisam sasvim sigurna je li riječ o cestama, odakle izviru i gdje se ulijevaju. Institucije postaju sve manje, birokracije sve dalje. Samo zeleno i modro. I smeđe. Volim polijetanja i slijetanja – kao oni trenuci u snu prije nego li skočiš sa zgrade koja ti je prvo sjećanje na materijaliziran prostor. Dok letim iznad Portugala, više ne vidim nikakve ceste. Ispod mene su mozaici istrgnuti iz lica Picassovih ljubavnica.
Ono zbog čega mi se bilo teško osvrnuti na put, u vidu nekog zapisa, bila su očekivanja da odgovorim na pitanje Zašto sam otišla, Šta sam tamo našla? Kao stara enciklopedija Hiljadu zašto, hiljadu zato koju sam dobila prije Dječje enciklopedije. U ljudima s kojima sam se susretala zadnju godinu dana bila je osobita potreba da se svaki korak naprijed opravda. Nisu imali sumnje u živote koji su vodili, imali su sumnje u živote za kojima su toliko čeznuli. Ja sam navike mijenjala kad mi dođu do grla i kada počinjem mijenjati literaturu. I kako bih onda ja mogla odgovoriti na pitanje zašto?
Mislim da Camino sam po sebi nije puno neshvatljiviji od bilo kojeg drugog putovanja, to što se pješači uvodi tek malu notu egzotičnoga. I pitanja nisu imala naročite veze sa mnom i mojom odlukom. Pitanje zašto to (Sada) radiš zapravo je bila glasna i prihvatljivija verzija Dokle ovako? Camino ne predstavlja samo hodočašće, pješačenje, put, putovanje, fizičku kondiciju, ili kao Mima Simić kaže – Moj brat je to napravio par godina prije, što ne bih i ja? Otprilike je jednako kao i šljakati 65 sati tjedno pa se osvijestiti prije povrijediš stopalo, prije nego se pretvoriš u oronulu staricu, prije nego te vlastita obitelj počinje iritirati pa u kući boraviš samo kad ti je muž na baušteli, a najmlađa kćerka u školi. Možda nije isto, ali je svakako slično kad shvatiš da se toliko trudiš biti ispravna, biti besprijekorna, da se već godinama nisi stigla nasmijati. Može biti povezano s religijom, gotovo uvijek i jest. Naročito onda kad buljiš u tanjur osobe pored sebe da vidiš posti li na Badnjak, a onda je dovedeš do toga da izgubi tek, jer je to sve što je taj dan imala na tanjuru. Ne iščuđavaju se samo prijevremene starice. Ali one si ne dopuštaju da pogriješe. Otprilike u istoj onoj mjeri u kojoj si ne dopuštaju ni da žive. Nekad se i sama čudim koliko dugo ležim sklupčana prije nego shvatim da mi tijelo odumire u tom položaju.
Jedan od prvih početaka Camina odvio se prilikom slijetanja na aerodrom u Lisabonu. Prvo što sam vidjela bilo je umorno lice moje suputnice koja je noć provela na aerodromu. I to me lice umirilo. Takva osoba ne može puno izvolijevati što je, na bilo kojem putu, bila najzahvalnija osobina suputnika. Mislim da sam već puno prijatelja izgubila putujući s njima.
U Lisabonu je bio državni pravnik pa se nismo vozile starim tramvajem gradom. Od politike nigdje ne mogu pobjeći. Umjesto toga smo pješačile starim dijelom grada. Bilo je nečeg poetičnog u vešu koji je tog dana visio sa štrika. Bilo je neke poetike u očima koje su stršile nad maskama i ušima, vječito slobodnim objektivima. Ruksaci su nam već bili teški pa smo se rješavale svega što nam nije prijeko potrebno. Što smo manje imale, lakše je bilo žuriti kad bi nas sustignuo mrak. Valjda je i kući tako bilo lakše. Ali kući se ne mogu osjetiti teret smeća koje sam oko sebe nakupila.
Naš Camino je trebao početi u Portu i planirale smo ići obalnom rutom, ali smo svejedno odlučile hodati jednu dionicu prije toga, Fatima – Ribeira do Fárrio – Ansião. Ova dionica je najviše nalikovala hodočašću u smislu težine puta i poteškoća pri prilagođavanju. Od Fatime do Ansiãa 27 kilometara u 5 sati. Valentinu, djevojku s kojom sam hodala sam upoznala kratko prije puta, preko Facebooka, i naravno da je kozmička igra bila takva da smo jedna na drugoj uvidjele ono radi čega i jesmo došle tu. Radi dinamičnih dijaloga, nerijetko se događalo da skrenemo sa puta koji je označen strelicama, i rutu koja je svakako bila teška, učinimo još malo težom. Tako smo nakon prve strelice već završile u tuđem dvorištu. Jutro kad smo krenule iz Fatime sam osjetila vjerojatno najveću uzbuđenost na cijelom putu. Što može biti i kako će biti me uvijek uzbuđivalo više od onog što je i kako je. Od navale adrenalina bol u leđima gotovo da i nisam osjećala. Ja sam već prije puta zadobila strašne bolove u leđima, vjerojatno iz praktičnih razloga kao što je to npr. mogao biti neudoban madrac, ili činjenica da sam opet zaspala u rupi između dva madraca, ali meni je eto simbolika oduvijek draža od praktičnosti.
Savjeti lokalaca su najiskrenija i srdačnija verzija jugoslavenskog ‘Uradi sam’ časopisa (samo ravno i uvijek u suprotnom pravcu od plavih strelica, one vode u Fatimu). Upoznavajući jedna drugu s onim što je prethodilo čvrstini u nama, a istovremeno čežnjom za nježnosti, iznova i iznova smo skretale s pravog puta, što je samo činilo ovaj Camino osebujnijim i osobnijim. Bilo je dana kada smo jele samo smokve, planike, lješnjake, mandarine koje bismo usput brale. Prizori su i dalje bili filmski, kao na početku ili kraju nekog filma čija je radnja u Siciliji. A mi… Nismo bile ni na početku, nit se kraj nazirao. Bol se jeste nazirao, ali je jenjavao što sam ga više ignorirala. Pred sam kraj prvog dana, neka teta nam je dala grožđe i provukla mužu kroz uši da nas puste da spavamo u dijelu kuće koji su tek renovirali, ali on nije bio oduševljen, pa smo bile primorane zagaziti u noć. Njihova štala bi bila toplije i čistije mjesto za spavanje nego ono koje smo imale tu noć. To nas i jest natjeralo da poranimo taj dan.
Drugi dan smo krenule do Ansiãa i već nakon sat vremena sam požalila što nisam razgazila obuću. Nabila sam žuljeve pa sam bila primorana hodati bez obuće. U tome već nije bilo ničega poetskog, bila je to jednostavno navika da se stvari odlažu do onda kad se više ne mogu odložiti. Do trenutka kad šumi nema kraja, sunce sve više peče, a ti se pitaš A što barem njih nisam razgazila. Osim tog gunđanja, bilo je nečeg još. Možda bih to usporedila sa suhim postom. Zamislite da ste otkrili skrovitu pješčanu plažu i stižete koš zarana. Euforični, kao i sunce s kojim stižete. Liježete na plažu, i tako ste nepomični nekoliko sati. Onda vas probudi zvuk valova i kao osjećate vodu umom, ali je otrgnuta od vas. Tek tad primjećujete koliko ste dugo izloženi suncu i samo bi jedna kap bila dovoljna. Onda čujete sljedeći val kako pjeni pa sljedeći, pa još jedan, sve dok se um ne izoštri toliko da znate kad će stići idući i koji od njih ponovno navraća. A onda se sami cijedite, i iščezavate sa suncem. Glad je dolazila u valovima, kao i umor. Što sam se manje opirala, postajalo je sve podnošljivije.
Sasvim smo slučajno naišle na smještaj koji smo imale za taj dan. Pile smo vode sa česme neke napuštene kuće i kako nije bila pitka, odlučile smo pozvoniti u kuću do tražiti vode. U tom trenutku je izašao domaćin, Steve s čijom sam suprugom razgovarala večer prije. Živjeli su u kamenoj kući, a svaka prostorija je imala zaseban ulaz. Wc, kuhinja, spavaonice, dnevni boravak i blagovaonica te mjesto gdje su hodočasnici spavali. Imali su veliko dvorište gdje su, kako smo se kasnije uvjerile, uzgajali najbolje chili papričice na svijetu. Osim dvorišta i kamene kuće koja je već godinama u procesu izgradnje, imali su mini kombi kojim su Steve, njegova žena Rose i dvoje djece putovali svijetom. Prije večere sam pitala Stevea kako se njegovoj djeci sviđa takav način života. Pretpostavljala sam da im se ne sviđa, jer se djeci nikad ne sviđaju krajnosti njihovih roditelja bez obzira koliko urnebesne one bile. Rekao mi je da zapravo nikada nije ni razmišljao o tome. Steve je iz Engleske, Rose sa Filipina. On je u mladosti prvo putovao Europom, pa Kanadom, zatim je otišao u Ameriku. Vraćao se kući kad bi mu ponestalo novaca i energije, i na jednom od tih povrataka je upoznao Rose koja je radila kao medicinska sestra. Južni dio Amerike se nije dogodio. Dogodilo se to da je Rose ostala trudna, dogodio se mini kombi i putovanja vikendom. Iz Engleske su došli živjeti u Ansião i polako podižu svoje tabore. Kako Steve više ne ide u svijet na onaj isti način, svijet je naišao način da dođe do Stevea. Pričali su nam o zanimljivim hodočasnicama koji su nailazili. O tipu koji je putovao sa svojim magarcem, o dvojici muškaraca koji su suprugama rekli da idu koračati do Santiaga, a u međuvremenu su se opijali po Portugalu i Španjolskoj uzimajući pečate u mjestima u kojima su mamurali. Čitale smo i knjigu dojmova o svakojakim ljudima koji su na put polazili iz drugačijih razloga – religija je nerijetko jedan od motiva, ali spiritualnosti i inata također nije manjkalo. Rose je znala u šali reći da su toliko već mogli uštedjeti da ne putuju tako često, ali onda bi se pogledali i bez riječi rekli da je on uradio svoj dio kompromisa. Nama dvjema je bilo važno samo da home made chili i humus nisu morali trpjeti te kompromise. Savjet koji nam je Steve dao bio je Don't stuck! The last thing you want to do is to be tied up. Ne znam kako su inače živjeli sa svojim kompromisima, ali smo bile sigurne da su time što su bili zanimljivi nama tu noć, još više bili zanimljivi jedno drugome.
Sutradan smo trebale ići u Coimbru. Putem smo razgovarale o ljudima kojima je novac kamen spoticaja za putovanja, i o tome kako zapravo više i putujemo mi koji nikakve jasne poveznice s novcima nemamo. Onda smo došle na priču o tipu koji je stopirao do Australije, i shvatile da mi nikad i nismo stopirale pa smo taj dan to promijenile. Uzele smo kutiju od pahuljica i na jednom dijelu napisale Coimbra, na drugome Pombal koji je bio na sredini puta. Na početku me bilo sram. Kad god bih trebala pogledati u oči osobe koja je vozila bilo mi je strašno neugodno. Nije mi puno trebalo da shvatim da su mi ljudi koji su stopirali bili iritantni dok sam bila dijete. Ako bi tata stao nekome da ga poveze, makar to bilo i 10 kilometara, to je mene sprječavalo da spavam na zadnjem sjedištu. Prvih par auta koja nam nisu stala sam shvatila samo kao lošu karmu i stopirale smo sljedeće. Više me nije prožimala nikakva neugoda, sad kad sam bila na obje strane.
Ustopirale smo neku nježnu pavu ženicu, koja je slušala Adele i nije baš bila voljna za neke razgovore, a mi smo nakon domaćina večer prije željele da svi ljudi podijele s nama svoje priče i povrtne plodove. Negdje na sredini puta, u Pombalu smo se odlučile popeti na gradske tvrđave jer su nas mamile, ali tek što smo se popele na vrh smo shvatile da su jednostavno ljepše iz daleka. Ista je stvar bila s nekim ljudima. Trebalo ih je držati dovoljno daleko da se iluzije ne mogu razbiti. Pri povratku nismo izabrale dobar put pa s obzirom da je ograda bila previsoka morale smo se spustiti niz ulične svjetiljke. Ako se ikad nađemo u vatrogasnom domu, ili slično vjerojatno nećemo imati problema.
Coimbra mi iz nekog razloga nije prijala. Energija grada mi se nije dopadala. Cijeli grad kao da stoji na kakvoj srednjovjekovnoj pozornici i vidim da su sva srednjovjekovna kamenja isti, i da su svi europski centri isti. Buka, kancerogene delicije, djeca koju odgajaju youtube kanali i idealna mjesta za instagram sliku dana. Naišle smo kraj neke fontane u koju je Valentina ubacila kamenčiće. Nit je ovo Fontana di Trevi, nit mi imamo para, nit ću se vratiti.
Valentina nije puno govorila o zemljama u kojima je bila. Govorila je, s nekom sjetom, o zemljama u koje treba ići. I najviše me iritirala jer je rijetko bila tamo gdje se nalazila. Čini mi se da mi ta nestalnost baš najviše nedostaje. Mnogo sam razmišljala o ljudima koji mi nedostaju dok sam bila tamo. Ali sam dobro znala da mogu podnijeti da mi nedostaju ljudi koje volim. Vraćala bi im se i bila dovoljno dugo da se naši odnosi ne promjene. Do sebe je puno teže doći. Na putu, nikome nije dodijeljena uloga. Kod kuće se teško oduprijeti svim tim ulogama koje ti se dodjeljuju. Na putu si tabula rasa- Nema uloga koju sam si dodijelila ili prihvatila. Prvi trenutak s nepoznatim u nepoznatom smo prazan list papira po kojem se možemo prosuti kako god nam padne na pamet. Ne znam što je tako oslobađajuće kao trenutak kad nitko, a najmanje sam očekuješ bilo šta od sebe. Bez tereta uloga i kazališnih komada sve lakše dolazi.
Često sam uživala samo buljeći u ljude kojima nije bilo teško raditi to što u tom trenutku rade. Brati mandarine, cijediti limun, dojiti dijete, sprovoditi struju, recitirati pred auditorijem. Bilo je lijepo bez buke i bez pogrdnih izraza lica. Mogla sam zamisliti da samo ostanem negdje, bez puno priče, bez da se stignem naviknuti. Onda bi sve postalo isto. Razmišljala sam i o provincijama i kako je isto objasniti provinciju i odlazak na putovanje. Ja pričam o stanju uma, ljudi čuju taštinu. Vjerujem i da jesam tašta. Ili sam barem bila, svi smo u jednoj fazi podlijegali taštini. Provincija nije zemlja iz koje dolazim, provincija je san koji su usnuli ljudi s kojima sam rasla i više se ne bude, samo buncaju.
Sedmi dan po dolasku u Portugal smo krenule na službeni Camino. Portuguese Camino de Santiago – Coastal Route – devet dana, 270 kilometara.
Iz brižne sobe u Portu (brižno je u Valentinom jeziku označavalo nešto jadno), ispratile su nas dvije cimerice svaka prisutna na svoj vlastiti uvrnuti način. Spavali smo na krevetima na kat, nalik na neku siromašnu četvrt sa bordo zastorima kao garancija na privatnost. Žena ispod mene je pravila toliko buke cijelu večer da sam doslovno jedva čekala da prestane jer sam se plašila zaspati. Djevojka koja je ležala ispod Valentine je due to Covid-19 zapela u hostelu pa je već 10 dan provodila u krevetu, iza bordo zastora, ispred laptopa. Svjež zrak je bio veća prijetnja od siromašnog predratnog hostela. Mi smo popile bijelu kavu u predsoblju gdje je neka baka spavala. Nisam sigurna je li bila vlasnica, gošća ili fikus. Na putu nam se trebao priključiti jedna osoba koju smo na putu srele. I on se zvao Steve i uspio se smrtno zaljubiti u Valentinu. Napravile smo još jedan zadnji krug Portom jer smo se htjele uvjeriti da smo toliko toga ostavile da se moramo vratiti ovdje pro povratu iz Španjolske. Steve nije putovao ni zbog sebe, ni zbog kamenčića, ni povijesti, niti avanturističkog duha. Tražio je kako je naglašavao iz minute u minutu love and affection i prestajao biti iritantan a (p)ostajao tužan mali čovjek. Niti korijena koji bi ga sputavali, niti mogućnosti i volje da naraste iznad tog nečujnog dječaka. Opet smo krenule relativno kasno i opet smo bile primorane na 26 kilometara u par sati. Ali jednostavno, bilo je prizora koji su imali pravo na pauze više nego što su to užine imale. Nismo susretali tako puno ljudi koji su koračali kao i mi, ali dovoljno da svi odudaraju jedni od drugih. Od tog dana najjasnije se sjećam nekog mini vašara u parku gdje smo objedovale neku juhu od kupusa u blizine neke četveročlane obitelji. Ne znam zašto sam se toga sjetila, ali da je naš Steve nedjeljom objedovao u parku sa svojom obitelji, vjerojatno danas ne bi bio osoba koju neznanci mogu ostaviti samim.
Drugi dan smo krenule iz Vile do Conde. Cijeli putem je sve bilo puno neke topline i kad smo stale na ručak, naišle smo na lokalnu gostionicu gdje nam je žena koja je radila ubrala sve svježe iz vrta prije nego nam je napravila jest. I kupus, i zelenu salatu, paradajz, krumpir. Baš sam se osjećala kao da sam u Bosni. Samo mi je more u blizini stvaralo pomutnju. Bilo je lijepo kad su radnici bili ujedno i vlasnici. Nije bilo distance koju drže zaposleni ljudi. Divan dan za odbaciti teorije da Camino mora biti patnja. Moram priznati da sam se u jednom trenutku osjećala krivom što toliko uživam. Ali nisam mogla ništa protiv toga da uživam u tim plažama koje su izgledale kao da je ona teta od danas nakon što smo ručale, istresla sa stolnjaka sve krušne mrvice i šećer. I sve se to svjetlucalo preda mnom, ispred mora. Nisam htjela uraditi ništa protiv toga što ne marim ni za kakav koncept krivice. Tu večer smo bile smještene u Apulii. Ponovno obiteljska kuća, ali nije bilo one topline kao kod Stevea i Rose. Ali smo imale lijep smještaj i dobro smo jele što na kraju i nije loše.
Treći dan smo krenule pješačiti iz Apulie smo krenule za Vianu do Castelo. Za doručkom smo upoznale ljude s kojima smo dijelile smještaj. Muž i žena za koje sam pretpostavila da su Nijemci po načinu na koji postupaju sa pivama i strogoćom u pozdravu, i druželjubiva majka i sin s kojima smo skupa doručkovali i podijelili neke informacije oko puta, također Nijemci. Njih sam prepoznala po učestalosti Scheisse. Prvi par me naveo da razmišljam o ljudima koju svoju patnju nikad ne usmjere na oslobađanje i zbližavanje nego kao vid nadmetanja i isticanja da su bolji od ostalih. Kao da se to nadmetanje i u stvarnom i paralelnom svijetu uvijek svede na Dr Jekylla i Mr Hydea. Natjecanja među vjerskim fanaticima je sveprisutno. Tko će više okrvariti čarape do cilja, tko će izložiti najobješenije lice kao pokazatelj poteškoća i nedaća, i koliko ljudi odvratiti od sebe jer te ništa svjetovno ne dotiče. Ako se već moram sjećati suputnika radije bih se sjećala onih radi kojih nismo morale gutati knedle nego s kojima smo dijelile pasteis de nata. Podsjetilo me to i na ljude koje sam susretala u Njemačkoj. Poznavala sam ljude koji su u svojim dnevnim boravcima raskošne oltare sa raspelom i Starim zavjetom, a u predsoblju svastike. O tome se naravno nije govorilo jer je religija najveći i najmračniji zastor iza kojeg se skrivaju nacionalna obilježja. Tome ću uvijek podsmjehivati, pomisli da je nacionalizam vještina, uporište i utočište – ali ne iz zlobe, nego od muke. Nisu naravno samo Nijemci bili takvi, i nisu naravno svi Nijemci na koje sam naišla bili takvi. Moja bivša šefica je bila divna osoba, i njezin karakter upravo i jest dolazio do izražaja jer se bila u stanju iskreno čuditi i pitati zašto ti bogati Katolici ne osnuju udruženja za nezbrinutu djecu i istinski se sramila za sve svastike i rasističke primjedbe. Meni je isprva bilo jako teško žaliti takve ljude. Nisam u njima nailazila ni na što ljudsko. Trebalo mi je dugo vremena da shvatim da žaljenje i empatija proizlazi iz mene, ne iz onog prema kome je usmjerena. Iritantna suzdržanost me podsjetila na moje stereotipe kojih sam se tako teško rastajala. Mislim da je jedan dio mene pozdravljao njihovu suzdržanost i iritantnost samo zato da ne bi meni ostavljali prostora za preispitivanje. Taj dio mi je teže padao, ali sam se bolje osjećala jer su moje samoobmane imale sve slabija uporišta. Ali tako to ide. Lakše je biti liberalan kod kuće, u svojoj kutiji. Nema rasta, Alice, dok ne odeš u zemlju čudesa.
U Vianu do Castelo smo stigle kasno utorak, kasno uvečer i mislim da je od svih misaonih procesa najveći pothvat bio pronaći tuš i krevet. Fizički umor me oslobađao i rado bih s takvom lakoćom išla spavati svaku večer. Taj dan smo naišle na kafić Doručak je bio najgori na cijelom putu i vjerojatno nije prošao dan da nismo prokomentirale smještaj i doručak u Fatimi i kako koliko para, toliko muzike – apsolutno nema nikakve veze s mozgom. Taj dan je mojoj najstarijoj sestri bio rođendan. Kada bi mi prijetila demencija i da imam pravo izabrati samo jednu uspomenu na nju, vjerojatno bih izabrala scene gdje meni i bratu priča o knjigama koje je taj semestar čitala na faksu. Ponekad otvaramo i štiva za koja mislimo da nisu namijenjena nama ali sve što nađe kanale do nas, uvijek je namijenjeno nama.
Sretan rođendan, Emina! Sretno s novim gradivom!
Sljedeće odredište je bila Vila Praia de Ancora. Od tog dana se sjećam samo zalaska sunca i Indexa koji nisu prestajali svirati u mojoj glavi. Voljela bih da ima takav svijet na koji bih se mogla pretplatiti i odlaziti srijedom na cijelo poslijepodne.
Nakon Praie do Ancore, uputile smo se u Vilu Novu de Cerveiru. Snaga i koncentracija su nas već lagano napuštale, ali sam bila smirenija kad mi mozak nije analizirao sve što se oko mene događalo i davao važnosti na nečemu iza mene. Baš taj dan smo pravile vie pauza nego obično. Nekad sam imala osjećaj da bih radije hodala još jednu noć nego spavala na mjestu do kojeg smo došle. Takvo je bilo mjesto na koje smo tu večer došle. Najhladnija kuća na cijelom svijetu. Ako ugostiteljski objekti ne griju barem zajedničke prostorije, onda je jasan pokazatelj da zapravo ne žele goste. Netko im je vjerojatno rekao da su na dobrom putu da otvore neko prenoćište i da će moći lijepo zaraditi, pa su oni i poslušali. Nismo ni ušle a već smo vidjele cjenovnik na svemu što se nalazilo oko nas. Vrhunac su svakako bili ručnici koji se naplaćuju. Od dobrih strana bio je uređaj za masiranje stopala i činjenica da smo sljedeće jutro preživjele napad psa veličine teleta koji je bio napredniji od svoje generacije.
Četvrke sam, kao i obično ostavljala za čišćenje organizma i isključivo konzumirala vodu, ali mi je bilo puno ljepše i jednostavnije nego inače. Naročito se sjećam šetnje kroz jednu šumu i koliko mi je njuh bio izoštren da je cijela borova šuma mirisala po dvije sićušne mandarine koje je Valentina izvadila iz torbe.
Kad smo prelazile granicu u Španjolsku i dalje smo razgovarale o autostopu i složile se da bismo vjerojatno trebale položiti vozački, sad ionako nema baš puno toga za raditi kad se vratimo nazad. Kako se bližila Španjolska, bližio se i povratak. Dugo vremena nismo gledale vijesti pa se sve uspjelo zakomplicirati da smo se morale vratiti skoro odmah nakon Camina. Jedna od stvari koja je mene odvraćala od vožnje nekoga zasigurno odvraća od života. Strah od sudara. Šta ako osoba iza mene bude jurila i ne mogne zakočiti, a šta ako ova ispred naglo stane? Dok sam razmišljala o tome, naišle smo na neku kamp kućicu koja je obrasla s cvijećem i postala dio zemlje na kojoj smo je zatekle. Nadam se da će takvi prizori nadmašiti želju za kontrolom života kroz strah od prometa.
Iz Porrina smo otišle u Ponte Sampaio. Ta večer je bila možda najjezivija na putu jer nas je opet uhvatio mrak, a vlasnik albergua u kojima smo spavale nam je rekao da ako ne dođemo do 20:30 ne možemo ući. Imale smo još 4, 5 kilometra. Pola toga kroz šumu, mrki mrak i sablasna tišina. Ali je dobro da je bilo tako, inače ne bismo došle 15 minuta prije. Mislim da ga ne bi zanimalo što smo pored normalnih pauza stale da nahranimo svinju i psa koji su bili nečiji ljubimci. Svinja je počela čudno disati pa smo shvatile da pahuljice možda i nisu najbolja hrana za svinje. Bile smo previše sve što nije mogao shvatiti i čemu nije mogao dorasti a sve zbog kompleksa radi ožiljka koji je imao na licu. Ljude nitko ne orobi i zarobi kao oni sami.
Nakon njega smo bile smještene u mjestu Villar de Barrio, svratište za hodočasnike u kojem smo bili same. U svakom drugom krevetu se moglo spavati, ali nije bilo nikoga osim nas dvije. Večeru skoro pa nismo ni platile jer nas je kuharica častila. Mislim da nije dugo vidjela dvije tako izgladnjele osobe. Bila je jako lijepa atmosfera dok svi nisu otišli sa posjeda i onda je sve što je do tada bilo lijepo postalo sablasno. Ja sam očistila pod u wc-u, zaključala se i spavala u vreći na podu dok nije svanulo, a onda se vratila u krevet sa jednokratnom posteljinom još malo.
Sljedećeg dana smo krenule u Padron i već smo pripremile kabanice i navlaku za ruksake. Znale smo da možemo stići bez problema ako ne budemo stajale na mjesto gdje izvire vruća voda, ali ne stati nije bila opcija. Kad smo došle tamo, Rosana koja je stanovala u svojem autu, sa najružnijim stopalima na svijetu je prala svoje rublje tu. Poslije se kupala, a mi smo toćale noge. Navikle smo se na nju u tih par sati i ona na nas. Njezinom psu se nismo naročito svidjele, zvao se Roky, ali je spavao skoro cijelo vrijeme. Kasnije je došao neki hipijevac koji je za vrijeme rata bio u Bosni, dijelio je hranu. Počeo je pričati o islamskim ekstremistima u Sarajevu pa sam nas usred najvećeg pljuska digla da nastavimo put. Ja sam odrastala u uvjerenju da je Sarajevo očuvalo nešto za nas koji smo došli poslije. To možda nije imalo uporište, ali taj koncept nije trebalo objašnjavati – ja sam jednostavno birala vjerovati u to. Kad je shvatio, on i Rosana da nas ne mogu odgovoriti od hoda po kiši, rekao nam je da ostanemo. Nismo, ali smo svejedno saslušale priču da je zbog gangrene ostao bez palca, ali je taj doktor ostao bez licence jer je njegov otac bio važan čovjek. Tog jutra sam Valentini pričala kako sam, kad smo u ratu izbjegli, ostala bez lutke jer mi je ispala na minirano polje. Nakon što smo stigli u Glamoč, i moglo se nekuda otići, tata mi je donio bebu ćelu iz Splita jer nije znao kako da drugačije objasni djetetu da je svijet surov. Voljela bih da taj vražji hipijevac ima malo ljepša sjećanja.
Iz Padrona smo koračale u Santiago. Stigle smo pola sata prije mise za hodočasnike. Ispred nas su bili okupani, očešljani, suhi lokalci s kišobranima, a 50 ljudi je bilo dozvoljeno u katedrali. Pa smo sutradan ustale ranije i prisustvovale misi s 3 druga hodočasnika – sestra i dva brata iz SAD-a. Svećenik je bio sa Filipina i govorio je o spiritualnoj, a ne religioznoj komponenti Camina što mi se jako svidjelo. Kraj puta svatko ostavlja za sebe. Netko je čuo zvuk iz srednjovjekovnog kamenja, a ja sam bila toliko sretna što sam nakon toliko vremena čula samo sebe. Putem sam uzela bijelo cvijeće pokojnoj baki s kojom sam zapravo i počela putovati. Baka, punomoć i šestogodišnja ja. Putovale bismo tako, uglavnom ljeti jer se škola i putovanja i nisu naročito slagali. Doduše, ni danas se to što sam na putu naučila ne poklapa sa svime čime sam skoro pa bila indoktrinirana u školskom sustavu. Kad je ravnatelj škole u kojoj odrastate čovjek čije izopačenosti pas maslom progutao ne bi, zapravo ste sretniji nego što mislite.
Sjećam se zadnjeg putovanja moje bake. Nekoliko dana nakon što je izašla sa intenzivne njege tata i mama su je na stolici iznijeli u njezin stan jer je ona još uvijek mogla sama. Lika se ne sjećam, jer je nisam htjela takvu upamtiti. Ali se sjećam snage koju je skupljala da zadrži torbu u ruci. Ako imaju dnevne novosti tamo gdje je ona sada, nadam se da joj je drago da nisam stala.
