Dogovor je bio da se nađu kod hrama Svetog Save, tačnije kod spomenika tog sveca. Danilo je, stigavši do velike građevine, zastao ispred, i onda se uputio: hodao je nagnuvši se tijelom naprijed, kao da pokreće točak nekih novih događaja vlastitog života, upirao je glavom u gusti vazduh velikog grada; probijao se svojim uzavrelim mislima. Drugi ljudi su, takođe, uglavnom hodali – vidio je Danilo njihove obrise kako klizaju s obje strane njegovog usmjerenog pogleda; ali bilo je i onih koji su stajali i čekali, ili samo odmarali u prijatnoj pokretljivosti ljudi oko sebe.
Danilo tada zastade i pogleda u jednu mladu ženu, koja je, kako je izgledalo po njenom držanju, nekog čekala.
Ovako sada Katarina čeka mene, pomislio je i radost ga osnaži. Gledao je u tu nepoznatu djevojku, osmotrio okolo i ljude koji su hodali u svim pravcima. Danilo je pokušavao da u prolaznicima prepozna osobu koju očekuje ta djevojka; pratio je, takođe, njene pokrete i pogled, nadajući se da će vidjeti trenutak pojave radosti na njenom tijelu.
„Ako se pomjeri tek malo ustranu, to će sigurno značiti da staje na tačku susreta, odabrala je gdje će se to desiti . . . Kao kad se čovjek pomijera u šumi da kroz stabla nađe zrake sunca. . .“
Potrčao je zatim, naglo, kao da bježi od djevojke u koju se zadubio.
Kad je najzad našao sveca i zatekao ga kako šireći ruke grli narod i propovijeda vjeru, Danilo se razočarao: Katarine nije bilo.
Hodao je od klupe do klupe, prilazio nepoznatim ženama misleći da možda iz daljine nije prepoznao Katarinu; samome sebi je, najednom, zaličio na uličnog psa, prilazeći tako svima, još ih samo nije njušio. Ali on nije pas i naravno da se ništa nije dogodilo, nijedna žena nije ga pogledala i bez riječi zagrlila. Od pomisli da je Katarina bila tu i otišla srce ga je tako jako ošinulo u grudima da se Danilo naslonio na Svetog Savu. Sjeo je onda na klupu i pogledao u nebo; bilo mu je potrebno da ispruži pogled što dalje kako bi mu razočarenja ispucala, morao je da rastereti mozak na širini. Ne, njemu nije padalo na um da pozove Katarinu i pita je da li je već bila tu i otišla, ili samo kasni; za njega bi takav poziv pretvorio ovaj susret u poslovni sastanak. Čekao je. Pomislio je da legne ispod klupe. Vidio je sebe tako: preko puta je bila klupa na kojoj, u tom momentu, niko nije sjedio, pa je Danilo zamislio tu sliku: on, skupljen u životinju, leži ispod te klupe; noć je, a u kadar je, u toj svojoj zamisli, uspio da ugura i jednu ruku Svetog Save.
„Posmatram te već petnaest minuta, ali nisam mogla više da izdržim!“, rekla je Katarina. „Kako si bio sladak!“ Smijala se glasno i odmah ga zagrlila, isprva jako stežući ruke oko njega, a onda je popustila, dozvolivši tako zagrljaju da dugo traje.
Draško Sikimić rođen je 1984. godine u Ljubinju, na hrišćanski praznik Svetih Četrdeset Mučenika u Sevastiji. Kad je odrastao dovoljno da razumije činjenicu u vezi sa danom svog dolaska na svijet, on od tada na sebe gleda kao na onog koji je samovoljno ušao u jezero da zaokruži broj mučenika pošto se jedan prelestio i ušao u kupatilo. „Taj sam, mora da jesam!“, pomisli Draško svaki put kad učini neku glupost pri svakodnevnom življenju. Do sada je objavio tri zbirke poezije: Smotuljci (2016), Ogrebotine (2017), Moje kosti ujedaju (2018), kao i roman Čvor na omči (2019).
