Život između učestalog odsustva
U zadnje vrijeme često razmišljam o tračnicama
i sjedim u suprotnom smjeru
Prkosim urarima koji zaustavljaju satove
i ženama koje čuvaju žive u toplomjerima
Nisam ti nikad rekla
da često sjedam u vlak koji vozi u tvome smjeru
Nikad ne stignem tamo
Vozim se onoliko koliko putovanje kroz vrijeme dozvoli
Svaki je put isto
Mogu napipati mrak po kojem se vlakovi mimoilaze
i mi
i dalje
Nedostaješ mi na način
na koji ženi nedostaje sumrak,
vožnja kroz jesen 1967-e,
tuđi muškarac,
pljusak pred opustošenom plažom,
prijatelj kojeg persira,
nedostaješ mi kao život neke sretnije žene
od svih smjerova na svijetu
zašto se uporno vraćam na ovaj?
![](http://astronaut.ba/wp-content/uploads/2019/03/Sandra-1.jpg)
Ne(moć) rastanaka
Sa svih naši razglednica su uklonili adrese
Dunav je, ipak, kod kuće drugačiji
U nekom jednostavnijem svijetu
ti bi šetao pored Dunava,
kakav je kući
A ja bih imala sve svoje poštanske markice
Prekasno shvaćamo da se na našem mjestu mogao naći bilo tko drugi
I da usamljenost nema baš nikakve veze sa sudbinom
Nisu me učili lagati pa se sve usiljenije smijem kada me pozoveš u ispovjedaonicu
Funkcija mostova je da spoje ljude koji ne mogu posjedovati sunčane satove
Bilo je nečeg nedokučivog u svijetu u kojem sam umirala
![](http://astronaut.ba/wp-content/uploads/2019/03/Sandra-2.jpg)
Zamišljene djevojke češće uzdišu
ponekad bih živjela udaljena sedam stanica od sumraka
Uz malo ispraćaja i dva – tri povratka
Kad god razmišljam o tebi stanujemo u jesenjem okviru Starnberga
i koliko god da smo puta zavrtjeli globus uvijek bismo otvarali oči pred sam kraj predstave
Mogla bih opipati osjećaje koji naviru kad te dodirnem
Terca na tišinu
lagano podrhtavanje sintakse
i zimsko računanje vremena
Dok ne svane
dok se ne smrači
Ispričala bih ti stotine priča
ali moram smisliti način da ih povežem
i da se svake jeseni vratiš po novu