Život između učestalog odsustva
U zadnje vrijeme često razmišljam o tračnicama
i sjedim u suprotnom smjeru
Prkosim urarima koji zaustavljaju satove
i ženama koje čuvaju žive u toplomjerima
Nisam ti nikad rekla
da često sjedam u vlak koji vozi u tvome smjeru
Nikad ne stignem tamo
Vozim se onoliko koliko putovanje kroz vrijeme dozvoli
Svaki je put isto
Mogu napipati mrak po kojem se vlakovi mimoilaze
i mi
i dalje
Nedostaješ mi na način
na koji ženi nedostaje sumrak,
vožnja kroz jesen 1967-e,
tuđi muškarac,
pljusak pred opustošenom plažom,
prijatelj kojeg persira,
nedostaješ mi kao život neke sretnije žene
od svih smjerova na svijetu
zašto se uporno vraćam na ovaj?
Ne(moć) rastanaka
Sa svih naši razglednica su uklonili adrese
Dunav je, ipak, kod kuće drugačiji
U nekom jednostavnijem svijetu
ti bi šetao pored Dunava,
kakav je kući
A ja bih imala sve svoje poštanske markice
Prekasno shvaćamo da se na našem mjestu mogao naći bilo tko drugi
I da usamljenost nema baš nikakve veze sa sudbinom
Nisu me učili lagati pa se sve usiljenije smijem kada me pozoveš u ispovjedaonicu
Funkcija mostova je da spoje ljude koji ne mogu posjedovati sunčane satove
Bilo je nečeg nedokučivog u svijetu u kojem sam umirala
Zamišljene djevojke češće uzdišu
ponekad bih živjela udaljena sedam stanica od sumraka
Uz malo ispraćaja i dva – tri povratka
Kad god razmišljam o tebi stanujemo u jesenjem okviru Starnberga
i koliko god da smo puta zavrtjeli globus uvijek bismo otvarali oči pred sam kraj predstave
Mogla bih opipati osjećaje koji naviru kad te dodirnem
Terca na tišinu
lagano podrhtavanje sintakse
i zimsko računanje vremena
Dok ne svane
dok se ne smrači
Ispričala bih ti stotine priča
ali moram smisliti način da ih povežem
i da se svake jeseni vratiš po novu
