virunga
klopke za životinje zvuče kao tijelo.
kao rasporena koža nakon susreta s nožem.
kao prvi dodir zemlje s vrućom kapi kiše.
sudar trbuha i pupka.
ili divlji prasak.
a možda ipak kao mekan hod po jeziku od mahovine.
kroz krošnju.
sukulentan.
ili je to okus ledeno hladne vode
i poznat glas koji dolazi iz šume.
kao sada.
pažnja se može jako dugo održati.
sunce ulazi u menstrualni ciklus
a ruka kroz topli ljetni pljusak.
kad se privikneš na moju prisutnost
prilaziš polako i njušiš mi noge.
tvoje nosnice
ulazi za leptire.
tvoji prsti
produžeci dlanova.
tvoj me pogled čini oduzetom.
škljoc.
riječi je dovoljno umotati u zeleno.
zato pričam s tobom kao s planinskom gorilom.
zato sjedim u grmlju odlučna da šutim.
nema nam drugog puta nego jedno kroz drugo
kroz ove prašume na granici konga i ruande.
ručamo travu.
stavljam ruku na mačetu.
i mislim o dian fossey
i hoće li i mene ovo doći glave.
migracije
tijela su samo djelomično opremljena.
intenzitet ljeta sve je blaži
i jesen oslabljuje nategnute mišiće.
čim krene kiša opustit će i sol.
tijelo će zaboraviti da je bilo na suncu.
zato smo se otvorili.
tijelo nije dopuštalo drugačije.
trebalo je ceremoniju privesti kraju
ničime ometeno kao pred smrt.
stan je poluprazan. lijepo izgleda.
taknula sam nogom i vidjela da je čvrsto.
to što činimo jedni za druge
smirit će se tek najesen u očima ptica.
moje tijelo prislonjeno uz tvoje oteklo je kao da ne mora ništa
kao da ne moram sasvim kroz sebe
pa kupujem vrijeme prolazeći kroz drugog.
gdje god smo došli, već smo bili ovdje.
sve izlazi iz korijena.
ništa se ne čuje.
ne preuzimam odgovornost.
nisam ja.
to se ptica valja po friško presvučenoj posteljini.
to se nebo struže uz drhtava prsa kiše.
nisam sigurna može li se savladati toliko kisika.
zato ližem nebo.
apstiniram od sunca.
modri dodiri.
nula rizika.
pavlovljev refleks
ovdje bi možda trebalo dodati
da nisam čvrsto vjerovala u tijelo
i da je znalo biti bolno kao zarezivanje bubnjića
i bila je to doista čista ucjena.
a tren kad sam preko štafelaja prebacila košulju
misleći kako je dovoljno svući tijelo
da bi iz unutrašnjosti moglo grunuti
bio je neprecizan kao bilo koja prognoza
i bilo je jasno da neće niti sijevnuti.
i bilo je poslije i više nego jasno
da za živjeti treba ozbiljan potencijal boli
i da nisu svi rasjedi u nama aktivni.
treba se naučiti na slinu kad zazvoni.
može li se oblizati područje boli?
kad se oko podne oglasilo zvono pas je zalajao izluđen tekućinom.
otvorila sam bez žurbe.
otvorila sam bez odjeće.
to me je u konačnici i učinilo pticom.
to sam sama htjela.
to se činilo razorno.
sad gledam puna kljuna
kako izlaziš iz kupaonice
sivo perje iz rasparanog jastuka
leti prema meni u zaglušujuću tišinu.
bijeli pamuk umiruje urlik.
s malom zadrškom uživam u trenutku.
postoji zvuk, ali ne dopire do mene
kao da je stvarnost naknadno dodana.
grk zorba
priznajem
nisam voljela predvidljivosti
ugurana u osrednju ponudu i potražnju
mrzila sam stalna mjesta i rutinu
dio kauča na koji ću sjesti
i naslon za ruku oguljen i prljav
i to plitko kao bakar predvidljivo mjesto
u subotu popodne kad odradimo ručak
i operemo i osušimo naslijeđeni escajg
nudilo mi je divan alibi za amplitudu
odveo me je u kino
charlize theron dala je sve od sebe
uzalud
i u tom scenariju našla sam opravdanje
za hodanje po žici
no možda da se pohvalim da sam jučer
napokon
nakratko bila van dosega predvidljivosti
i da sam plesala
nakon dugo vremena nenajavljeno sam plesala
i nije bilo nakon čaše dobrog vina
i nije se oko mene vrtjela haljina
po kojoj bi me pamtio da sam je obukla
i nisam plesala ni gola ni bosa
i nije kosa vijorila oko mene
i nije sunce prolazilo kroz nju
niti bi to bila neka vrhunska fotografija
ali taj ples nakon dana koji me nije pomazio
bio je ipak kao čaša dobrog vina
vrhunskog dapače
bježati od predvidljivog pokazalo se pogrešnim
bila sam u krivu kad sam se bojala
da ću preziratito mjesto na kauču dok sam živa
ne
trebalo je plesati po grubostima i po muci
i za to su bile potrebne samo tople struje zraka
i možda bih sada znala i kroz dosadu
u nedjeljno popodne uz jima jarmuscha
laganim zamasima jedriti u zraku
rastegnuta iznad svih gabarita neba
pa sletjeti na kauč
na ono bakreno mjesto
sumanuta od trajnog rastavljanja s nebom
uz udah prije riječi
udah prije misli
udah prije dodira
udah prije udaha
Vanda Petanjek rođena je 1978. godine u Čakovcu. Diplomirala je hrvatski i engleski jezik i književnost na Filozofskom fakultetu Sveučilišta u Zagrebu. Piše na hrvatskom i engleskom jeziku, a pjesme su joj objavljene u časopisu Poezija, Polja, Fantom slobode, Tema, Riječi, Balkanski književni glasnik, Književna revija i Mogućnosti, na književnim internetskim portalima te na Trećem programu Hrvatskog radija. Pjesme prevedene na engleski jezik objavljene su u časopisu Live Encounters. Živi i radi u Zagrebu.
