Rođena kao Marija Magnolija, u jednoj od dvije posljednje katoličke porodice u starom dijelu primorskog grada, Urban i Piran, mater je nosila uvijek visoko uštirkane okovratnike, dokoljenice i suknje na brižljivo peglane falte babe Gospave, koja je podiže pod palicom samostanske discipline, u vječitom strahu da njena divlja, bujna ljepota ne krene da izaziva muške pa da završi kao majka joj, za koju govore da je lokalna fuksa koja visi za šankovima i dočekuje pomorce raširenih nogu.
Tu Marijinu majku, Gospavinu nepokornu kćer Nikoliju, Niku, jedne, što od pića, što od južine, pijane noći, ekipa momaka „lokal-patriota“, odvlače na daleke ponte iza gradskog kupališta, s namjerom da je kazne jer daje samo strancima „kao da su oni gubavi“. Na njoj su se najprije izređali od sprijeda pa otpozadi, a onda se vođa Miško ispišao po gotovo već beživotnom tijelu, zacerekavši se samozadovoljno kad mu se pri kraju ispuštanja mlaza, prilikom otresanja, oteo pride još i gromoglasni prdež, te zaključio da mu: „od toga ništa slađe nema i da je tek sad zadovoljen, i to više nego dok je tucao ovu radodajku“. Kad su završili redaljku, za kraj su joj, kao „poslasticu“, zabili u tijelo polomljenu pivsku bocu u kojoj je bio zapaljen, alkoholom natopljen komad pamučne vate, u namjeri da joj spale stidne dlačice venerinog brijega, međutim, izgorjela joj je čitava materica izazvavši krvoliptanje. Nije da nisu pokušali da ga zaustave, majicama koje su u panici poskidali i iscijepali da je podvežu, ali kako ništa nije pomagalo, na kraju su je odvukli i bacili u more, a Miško je onom istom krvavom bocom koju je iz nje izvadio da ne ostane dokaz, zaprijetio ostalima da će im završiti pod grkljanom, ako ikome zucnu i riječ. Uostalom, bio je to nesrećan slučaj koji je izmakao kontroli, a na prvom mjestu, sama je kriva, jer ko je tjerao da ide sa njima u mrak na ponte: „zna se zašto se tamo ide“ i da je to jedan od dva poznata jebodroma na domaćem terenu (drugi je u šumici iznad, na ostacima stare Austro-ugarske tvrđave).
Tako je gorda i ponosita Gospava, dva puta dočekala da joj more izbaci natrag na obalu, prvo muža koji je stradao na ribarskom brodu, a onda i kćer jedinicu. Ni za jednim nije suzu pustila (sve ih je već isplakala za Bogdanom, njenim prvijencem, pokosila ga je tuberkuloza s prekookeanskog teretnjaka, koji se na nesreću zaustavio u našoj luci, a ludo dijete ušlo na palubu, samo, tražeći tatu, nikad to sebi nije oprostila). Muža joj je donekle bilo žao, jer je znala kakva je muka sad, kao udovicu čeka, što sa neposlušnom kćeri, što sa njegovom braćom koja se nikad nisu pomirila sa činjenicom da je on, iako najstariji, naslijedio jednu od najvećih i najbogatijih kuća, sa još pride i dućanom, u starom gradu. Okomili su se na nju onda, na Vladovom pogrebu, kao vrane strvine, ne sačekavši ni da mu se svježa humka ohladi, a tek će sad kad vide da joj se kuća gasi. Na Mariju jedinu može da odigra, kao na kartu spasenja, samo da to dijete ukroti i privede sebi, a i da joj, što prije, nađe kakvu dobru partiju. I svaku joj vezu s ovom „njenom nesretnicom“ u korijenu presječe. Niko ne smije da sazna istinu.
Baba se odriče te svoje jedinice kćeri, čiju krštenicu demonstrativno spaljuje pred crkvom (pokopala je rođaka, u najvećoj tajnosti) a Mariju podvrgava zatočeničkoj disciplini, vjerujući da će tako ubiti majčin gen i njenu ukletu ljepotu. Kuća ostaje pusta već deceniju unazad, jedni bježe u svijet, drugi ostaju da se prokurvaju kao nesrećna radodajka, treći pak propiju i polude kao babin najmlađi đever, najmiliji brat njenog pokojnog muža, kojeg od malih nogu svi zovu Lujo (ona mu krijući ostavlja zamotuljak pod saksijom na verandi) i to je sve zato što je ona luda Melanija Urban, zakopala dva unakrsna noža pod temelj kuće Pirana, kad su joj braća odvedena u italijanski zatvor. U njemu su strijeljana pod optužbom da sarađuju s crno-košuljašima, a navodno ih je komunistima potkazao babin muž, Vlado koji je kumovao Srbinu iz Paštrovića. Kasnije, kada se dokazalo da nije imao nikakve veze sa njihovim hapšenjem i da je u to vrijeme bio na ribanju, da su ga svi voljeli jer muškima nije gledao u zastavu ni vjeru, nije zagledao ni u zube ni pod tuđe repove kad siđe u pjacu, ženama pod suknje, već bio čovjek od svoga posla – Melanija se gorko pokajala i vratila da otkopa noževe, ali više nije mogla da se sjeti na kojem ih je mjestu zakopala. Jedino da se kuća ruši ili da se nabave one američke mašine iz filmova pa da je natovare na kamion i presele u drugi grad.
Marija Magnolija ide na vjeronauku, igra folklor, odličan je i primjeran đak. Danju. Noću je pohode utvare i duhovi, sanja majku koja ju je ostavila i pobjegla s tatom pomorcem u daleke krajeve iz kojih će joj slati šarene razglednice i pakete s poklonima za rođendan, dok ne zarade za novu kuću, daleko od ove babine. I da će se onda po nju vratiti. Čula je jednom jednog smrdljivog skitnicu u hodniku dućana kako plače i moli babu da mu oprosti : „da nije htio, da ga je Miško nagovorio kako moraju svi, a on se vratio da je izvadi iz vode poslije i obuče i počešlja i donese je kući, ali nije mogao da je izroni“. Govorio je kroz plač, nesuvislo i mucajući, a baba ga je otpustila tutnuvši mu u ruku nešto novca i hrane. Znala je da je riječ o majci jer se provukla kroz brokatnu zavjesu i čučnula pod pult sa kasom pa je mogla da čuje babu kako je još dugo za njim kune naglas i jada se što je ništa nije slušala: „rano ostala bez oca i muške ruke raspuštena“ pa se uhvatila za onoga Šiptara došljaka, kao da nije bilo naših momaka. Ništa nije pomagalo, ni batine motkom kad je čuje u zoru da preskače živicu pa uz vezani čaršav uz sobu, a na krevet stavljala po dva urolana jorgana kao da spava: „mislila je da sam toliko zauzeta poslom da neću primijetiti“ – baba, kao da za trenutak požali majku, a Marija se od straha i neke teške tuge, ili što je bila u čučećem stavu, upiški u gaće ispod pulta i sjeti se lika majke Nike, koja je presvlači i kupa dok pjeva i češlja joj kosu, a Marija blista u njenom krilu svježa i mirisna kao dunja: „On će doći za nas, sigurno, tvoj tata, samo još malo, obećao je, čim riješi neke poslove u inostranstvu“ – majka ima lice ljepše od sunca dok pjeva na prozoru, a ona, Marija čežnjivo u more zagledana, zamišlja jedrenjak i oca, čupavog i bradatog pirata u kožnim čizmama i šeširom s ovalnim obodom, kao što je gledala u nekom crno-bijelom filmu, a na palubi ponosno drži kovčeg s blagom. Tata je bio Šiptar a njoj niko neće da kaže šta znači ta riječ, koja se podrugljivo izgovara, i ona je se boji.
U sanjarenju je prekine babin štap koji tresne preko pulta: „Koliko dugo čučiš tu, bezobraznice?“ – a već po pokunjenom, zabrazdanom od suza licu, zna sve. I ne kaje se i ne požali je, već grune iz sve snage ono što se ćutalo oduvijek. Da joj je otac bio Šiptar sa Kosova koji je robijao na Golom Otoku pa mu se svijest pomutila da se usudi njoj i njenome mužu da zatraži ruku jedinice. „Jeste, bila je već luda trudna, a bila i prisutna kad sam platila onoga grbavca da ga isprebija za kolica a muža natjerala da ga ukrca na prvi brod.“ – podboči se za pult baba i izazivački je pogleda. U djetetu se slomi nešto teško iznutra, u stomaku. Proguta u jednom zalogaju sliku majke, onog vašljivog skitnicu, jedrenjak, oca, grbavca i kovčeg s blagom.
Od tada Marija piški u krevet, budi se svako jutro mokra, pa prije doručka i škole, najprije dobija batine od babe, a onda iznosi teški madrac na balkon, na sunce. Madrac buđa, ali ona mora da spava na njemu jer baba ne da drugi. Ne sanja Marija više oca koji čas ima lice komšije Đura, čas učitelja Veljka, pa onog grbavog Krsta koji gura kolica preko rive (jednom je čula kako joj šuškaju iza leđa da je dijete cijeloga grada, da nema s kim joj majka nije legla) ali ona sada zna ko je njen otac, iako i dalje ne zna šta je to Šiptar, ni gdje je taj Goli Otok, sanja tatu koji gura ista ova kolica grbavca i u njima ne skuplja smeće iz kontejnera već lutke i razne dragunlije za nju i čim opet pristane na rivu đedov brod, on će se vratiti i kazniti babu. I niko joj se više neće rugati. A i neće, mada ne zbog tate i njegove zamišljene osvete babi i cijelom gradu koji je muči, već zbog lude Melanije koja je, pod grižom savjesti da je uklela kuću Pirana, uzima pod zaštitu: „sad niko ne smije da joj pisne“. Znaju dobro što bi moglo da ih snađe ako se njoj, gradskoj vještici, ma i pogledom zamjere.
Marija se izražava učeno i pismeno pa nema nijednog drugara za igru. Djevojčice je baš zbog toga mrze a dječacima nije interesantna jer se oblači kao neka tetkica. Ni u pubertetu je niko ne razumije, raste i transformiše se iz noći u dan kao iz divlje u pitomu zvijer. Noći joj hrane želju za bijegom i daljinom, djetinja sanjarenja o roditeljima koji će doći za nju, prerastaju u strahovitu mržnju, kako postepeno raste i sjećanje iz dućana koje je potisnula, o priči kako joj je majka stradala, unakažena od onih istih njenih sugrađana koji su trebali da je štite, kako joj je otac skupo platio samo zato što je bio stranac. Noćna mokrenja tada prestaju. Mržnja buja i raste, usmjerena najprije prema babi, potom svom porijeklu, čitavom gradu koji nije njen i kojeg ne osjeća svojim zavičajem. Nastanjuje se, ta ogromna grudva mržnje, u nju svom težinom koja će joj poklopiti svaki budući dan. I prema majci, naročito prema njoj i slabosti koja ju je tjerala da juri za muškarcima, čak i nakon tatinog naprasnog nestanka iz grada, umjesto da ostane kući sa njom, Marijom. Ne, njoj je bilo lakše da je ostavi babi koja će joj uništiti čitavo djetinjstvo i mladost. „I pravo je što je onako završila“ – zaključuje bez milosti.
Biće to vrijeme noći u kojoj Marija hrani noćne zvijeri, čudovišta koja iz nje izlaze i hropću i kriče i traže krv. Sve dok Mariju ne zakopa pod pragom kuće Pirana, a Magnoliju ne pusti u svijet, ime kraljevskog cvijeta koje joj je, kao drugo, dao đed Vlado, čijeg se milovanja u krilu i pjesmice-igrice điha – điha konjo, kao jedine nježnosti sjeća. „Želio je da te načini kraljicom“ – govori joj Melanija i ona će ubuduće nositi samo njegovo ime. I kad dođe vrijeme za to, rađati sinove, nasljednike njegove kuće. Tada počinje vrijeme dana, sunca i slobode. U početku će potrajati kratko, poput jednog zubatog proljeća, jednog preranog cvjetanja magnolijinog žbuna, leta jedne lastavice u vidu neplaniranog rođenja prve kćeri, koja joj odmah potom reže krila. (Razočarana što nije nastavila đedovu lozu, ostaviće tu svoju prvorođenu kćer na Melanijin prag, kao ranac tresnut s puta u predsoblje, skupa sa izuvenim cipelama, stresti sa sebe prašinu i samo uskočiti u sljedeći prevoz). Što dalje od te proklete kuće Pirana. Obećanje će biti djelimično ispunjeno, naime, u godinama koje slijede, mater će priznavati samo mušku djecu, nas, ženskinje, neće ni pogledati za života. Sve do onog izvađenog noža, noć je odnosila ubjedljivu pobjedu, samo što je krv zakletve padala na njenu žensku djecu. A poslata su joj bila baš da bi je smekšala. Naročito prvorođena, Sara. Nije nam nikad postala majka, zvali smo je samo mater koja je izrodila sinove.
Ipak će nakon nas tri, ostavljene Sare, retardirane Anđele koja nije progovarala sem pjesmom pa su je svi starograđani zvali Raspjevanim Anđelom grada i utrkivali se ko će joj više slatkiša i đakonija staviti u šačicu, sve dok je mater ne uhvati pa ne nalupa dobro onim Gospavinim štapom koji se čuvao kao porodična relikvija – uspjeti da rodi dva sina, jednog s londonskim fotografom, koji se u našem malom primorskom gradu zatekao da slika antičke zidine, a drugoga sa gosparom dvora u Konavlima. Umislila bješe da, poslije našeg jadnog oca, kojeg je Gospavinim štapom istjerala iz kuće i na sudu optužila da ju je silovao svake noći, mada u braku, zbog čega su se starograđani danima slatko smijali, djecu mora da pravi sa različitim očevima. „Upalilo je Piranovici“ – ogovaranjima na račun naše kuće Piran, nikad nije bilo kraja. Na kraju će je obojica, Edipovaca, napustiti. A kao malima, braći uvijek servira najbolju parčad ribe i mesa, sječe im najdeblje kriške torti i kolača, uvijek dobiju prve rane jagode i lubenice, ljubi im piše dok im presvlači pelene. Braća su njen jedini živi dokaz da nije omanula baš u svemu. Sve dok je ne budu ostavili. Ja sam tad već bila preko Sredozemlja, kletva Gospavina na mene je pala, zapazio me mlad Italijan na rivi koji me je poveo u obilazak njegove rodne zemlje a zatim prodao u roblje. Sada radim u Albaniji i na Kosovu, i milo mi je zbog toga jer znam da se Gospava u grobu prevrće i jedva čekam da zatrudnim pa da joj rodim nasljednika kuće Piran, Šiptara. I samo mislim na prvorođenu, najstariju Saru i njeno posljednje pismo u kojem mi javlja da je Melanija u nastupu ludila, probola majku između lopatica (onim istim, izvađenim zarđalim noževima koje je najzad pronašla nakon zemljotresa) jer je Saru lišila nasljedstva. I tačno mogu da je vidim kako likuje, kao na razglednici mog tragičnog grada koju nosim u brushalteru kuda god da krenem:
Sa prozora mansarde, proviri na tren riđa glava, to je Sara, nasljednica kuće Piran, nekad najimućnije familije u kraju. Poslije katastrofalnog zemljotresa, koji je sravnio stari grad do temelja, a onda decenije čekanja na obnovu (ali samo zato da bi s njom dočekali i nacionalizaciju koja familiji oduzima pravo na dućan u prizemlju), poslije decenijskog zatočeništva ili pak lutanja po svijetu njenih potomaka, kuća Piran napokon večeras blista u sjaju stare slave njenih predaka. A uskoro ću joj se vratiti i ja. Sa mješancem, mojim malim Shpetimom čije ime na našem znači Spasoje, jedinim preostalim muškim u kući Piran, na čije su se pravo braća odrekla. Dosadilo im je bilo da slušaju starogradske kletve i ogovaranja kako u toj kući žive: „Piranovice koje jedu muške“. Mog, nikad viđenog đeda, Šiptara, voljenog naše jadne babe Nike, pojeo je mrak, ali ja im sina nikada neću dati. Jer na mene je pala još jedna, ali ovog puta dobra kletva naše lude Melanije: da zatvorim krug, prolog i epilog praga naše kuće Piran.
“Kuća pirana”, druga nagrada Zavičajnih Staza festivala Bihor, priča iz koje je nastao roman Katarine Sarić “Kakofonija”
Katarina Sarić rođena je u Budvi 1976. godine. Živi i stvara između rodne Budve i Beograda. Na FF-u Nikšić diplomirala je filosofiju a potom jezik i južnoslovenske književnosti, a na FPN-u Podgorica završava postdiplomske studije iz socijalne politike i socijalnog rada. Piše društveno angažovanu poeziju, prozu i esejistiku. Dobitnica je brojnih nagrada i autorka je 13 samostalnih izdanja. Zastupljena je u brojnim koautorstvima, antologijama, zbornicima, na svim važnijim regionalnim portalima.
Dobitnica je rezidencije “Reading Balkans” za 2021. u Qendra Multimedia centru, Priština.
