Ima potrebe
Od stana do škole put je kratak, ali uzbudljiv. Samo je jedan pješački prijelaz, on predstavlja neznatnu, ali realnu opasnost, no ta se opasnost zaboravi i prije nego što postane svjestan da je uopće postojala; čim mu noga kroči na drugu stranu ceste, već je spreman upijati sve što mu kvart pruža. Pogled nalijevo – tržnica, pogled nadesno – zgrade u kojima je uvijek htio živjeti, zgrade u kojima je uvijek zamišljao da živi, dvokatnice, možda trokatnice, s crvenim krovovima i uređenim dvorištima, zgrade koje bi bolje pristajale nekom malom gradu u Međimurju ili Podravini nego Novom Zagrebu. Ne osvrće se, hoda ravno. Pred njim je najdosadniji dio puta, onaj koji ga je mučio kada je u školu odlazio kao učenik, put uz ogradu školskog igrališta, put koji je nekoć trajao nezamislivo dugo, a sada ga njegove noge pojedu u času. Možda mu koraci nisu brži nego kad je bio dijete, možda su mu samo misli sporije?
Opipava paketić u džepu, to je neka vrsta opsesivno-kompulzivne radnje, ne može si pomoći. Zna da je u džepu, ta gdje bi drugdje bio, ali ne može si pomoći. Zna da džep nema rupu, zna da nije nigdje mogao ispasti, ali ne može si pomoći. Zna da ga je još u stanu stavio u džep, ali ne može si pomoći. Ne može si pomoći.
Osjeća pod prstima ljigavi, bezdušni najlon vrećice za zamrzavanje i taj ga osjet umiruje, možda si ne može pomoći, ali barem je u tom trenutku u kojem prsti nedvojbeno dodiruju vrećicu sve na svome mjestu i to je misao koja donosi blagu utjehu. Voli kada su stvari na svome mjestu, to je još nešto oko čega si ne može pomoći.
Osim u školu, tim putem se ide i prema malom domu zdravlja. Malom, jer su tamo samo liječnik opće prakse i zubar. I apoteka. Planiranje, pametno planiranje, bilo je jedna od odlika socijalizma, pa su domovi zdravlja strateški raspoređeni po kvartovima. Veličina i dijapazon zdravstvenih usluga koje pružaju ovisili su o nizu faktora i varijabli, o veličini naselja, o tome što nudi susjedni kvart, o broju stanovnika koji konkretnom domu zdravlja gravitira… Zapruđe ima rendgen, laboratorij, okulista, čak i zubni rendgen, Siget ima sve što poželiš, Utrina samo liječnika opće prakse i zubara. I apoteku.
Postoji i druga apoteka u kvartu, ali ona nije dio doma zdravlja, pa sada ne misli na nju iako u nju najčešće ide, to je njegova apoteka. Tako misli o njoj, kao o svojoj apoteci.
S desne mu je strane ograda školskog igrališta, s lijeve ograda vrtića. U vrtićkom su dvorištu mali koševi, niski, prilagođeni vrtićkom uzrastu. Metalna konstrukcija, metalna tabla i metalni obruč. Nedovoljno za bilo kakvu ozbiljnu igru, sasvim dovoljno da mališi savladaju osnovnu motoriku ubacivanja lopte u koš. Kao dječarac tu je znao dolaziti s drugim haharima iz kvarta iako odavno nisu bili vrtićke dobi. Preskakali su ogradu vrtića i iživljavali se na preniskim koševima, zakucavali divljački, zamišljali da su Jordan, Kukoč ili Shaq, ovisno o afinitetima.
I jednu i drugu ogradu ostavlja za sobom i uskoro je pred školom. Onom istom u kojoj je proveo osam lijepih godina. Onom istom u koju svako toliko ide glasati. Onom istom na čijem je hodniku prvi put osjetio ono što će nešto kasnije naučiti prepoznati kao zaljubljenost. Onom istom u čijoj je učionici prvi put osjetio pravi, istinski strah. Onom istom na čijem se igralištu prvi put potukao, u čijoj je dvorani prvi put čuo da netko skandira njegovo ime, u čijim je WC-ima prvi put uništavao društvenu imovinu ostavljajući svoje ime nevješto napisano markerom na bijelim pločicama.
Sada je tu drugim poslom.
Ruka je opet u džepu, paketić je na svome mjestu. To je dobro, to umiruje. Ima razloga da bude miran, ali ima i razloga za uznemirenost. Vječna klackalica, kao i inače u životu. Nervoza, sasvim je jasno, gotovo uvijek pretegne i zato je važno neprestano tražiti sidra koja će je anulirati. Ako su ta sidra fizička, opipljiva, tim bolje. Kao što je paketić u njegovu džepu. Sasvim stvaran i opipljiv, malo vlažan od znoja s njegovih dlanova, ali njegov je sadržaj sačuvan, to je još jedna stvar u koju je posve siguran; još jedna stvar koja bi ga mogla umiriti.
Gleda na sat. Još je pet minuta do kraja šestog sata prijepodnevne smjene. Došao je prerano, ali, opet, nije si mogao dopustiti da zakasni. Sada ga čeka pet minuta čekanja, čeka ga čekanje, pet minuta koje će trajati kao pedeset. Tako je to s nervoznim ljudima.
Trudi se izgledati kao da nije sumnjiv, ali već je to sumnjivo. Teško je čovjeku od četrdeset godina ne izgledati sumnjivo pred ulazom osnovne škole na radni dan, dok je nastava u tijeku. Teško da bi prošao kao roditelj nekog djeteta, a oni ionako ne dolaze po njih na kraju jutarnje smjene. Uglavnom su na poslu, a i sva djeca žive blizu. Tako je to s kvartovskim školama, smatra se da oni koji imaju prijeći preko jednog pješačkog prelaza žive daleko od škole. Tako su se nekad gradili i organizirali zagrebački kvartovi. Pametno. Po neko dijete katkad dođu baka ili djed, ali i to je rijetko, pogotovo ovako kasno u godini. Već je svibanj, pa su i najsmušeniji prvašići od početka godine naučili sami proći taj zeznuti put od kuće do škole, prvašići koji već desetljećima izgledaju isto, s torbama koje su im redovito šire od leđa, s tim kratkim i još nedovoljno koordiniranim nogama kojima smjerno, najčešće u grupicama, savladavaju kvartovske putove, ulice i stazice.
Osim njega pred školom nema nikoga. To je dobro jer nema kome djelovati sumnjivo. To je loše jer mu pojačava nervozu, ali isto tako bi mu bilo što pojačavalo nervozu. Da vjetar zapuhne u drugom smjeru, to bi mu pojačalo nervozu.
Još tri minute. Dlanovi posve znojni. Još dvije, duboko disanje i koncentriranje na ošit, kako je jednom vidio u nekom YouTube-videu jednog od modernih gurua uravnoteženog života i duševnog mira. Još minuta, na tren je potpuno miran, ali onda se živci opet probude, još jače nego prije. I konačno, zvono. Resko i blagotvorno, zvuči potpuno isto kao i kada je on išao u školu, donosi neki poseban mir; mir koji mu je teško usporediti s bilo čime što poznaje, mir koji je u isti mah olakšanje i blagi nagovještaj uzbuđenja.
Minutu ili dvije nakon zvona ništa se ne događa. Iz unutrašnjosti zgrade čuje se žamor, ali žamor ga ne zanima. Onda prvo izjuri jedno dijete, djevojčica sva u žurbi, ruksak joj na leđima poskakuje dok preskače stube i kreće u nešto što je gotovo trk, izgleda kao da negdje mora biti uskoro, sada, začas. Nakon što ona izađe iz njegova vidnog polja, počnu pristizati ostali, školska vrata puštaju ih van, na zrak, u proljeće. Prvo njih nekoliko u grupicama, onda poneko sam, onda opet grupice i onda dalje samo cure kroz ta vrata, bez sustava, bez šanse da se u tom izlaženju pronađe ikakav red, to su samo djeca koja napuštaju školu, kaotično i spontano kako to već po prirodi stvari jest.
Njega zanimaju tri dječaka. Dario, Neven i Slaven. Prva dvojica su šesti razred, Slaven je osmi. Oni su njegove mete. Čim to pomisli, odmah se prekori i ispravi se u mislima. Nisu mete, oni su mu partneri. Ili barem gotovo partneri. Ruka je opet u džepu, paketić je na mjestu.
Prvo ugleda Nevena. Debeljuškasti dječak crne kose, jedan pramen vječito zalijepljen na čelu. Uvijek je znojan. Kad malo naraste, bit će dežmekast, sada je još simpatično dječje debeljuškast. Pokušava mu skrenuti pozornost, a da nije previše očit, da ne maše i ne poziva ga, ali uskoro shvati da mu ne mora privlačiti pozornost jer ionako pred tim ulazom strši kao što bi tri tronoga psa stršala u pariškoj prodavaonici erotskog donjeg rublja. Neven ga primijeti i odmah krene prema njemu, onako kako vjernici prirodno krenu prema crkvi kad se zateknu u turističkom obilasku nekog grada. Mistična privlačnost.
“Bok”, pozdravi ga Neven.
“Bok, Nevene,” odzdravi on oprezno, “gdje je Dario?”
“Sad će doći, je l’ imaš nešto?”
“Imam, imam. Ne bih bio tu da nemam. Jesi vidio Slavena u školi?”
“Aha, na hodniku”, odgovori Neven, koji polako gubi interes. Nadao se da će transakciju obaviti odmah, a sada mu je postalo jasno da se čekaju i ostala dvojica pajtosa, pa mu je najednom postalo zanimljivije skrolati po pametnom telefonu.
“Kad dođu, idemo tamo, na onu klupicu”, pokazuje Antun Nevenu spuštajući glas. “Tamo ćemo imati više mira.”
Slaven je visok i snažan, sportaš. U izrazu ima nešto ozbiljno, možda čak neprimjereno dobi, nerijetko ljudi misle da je maturant kada ga prvi put ugledaju. Izlazi iz škole nasmijan i vedar, u društvu je razrednih kolega, nešto glasno objašnjavaju jedni drugima, kroz smijeh se naguravaju i udaraju u ramena, uzavrelo su klupko hormona. Kad ugleda Antuna i Nevena, odmah krene prema njima, željan da što prije sve obave, nada se da će biti brzo gotovo i da će se još stići vratiti razrednim kolegama koji uvijek nakon nastave ostanu još malo se družiti i ćaskati. Oni su mu zanimljiviji i draži od starca i klinca, kako u svojoj glavi doživljava ovu dvojicu, ali starac i klinac s njim dijele strast koju nema s kime drugim dijeliti.
Njih trojica brzo se pozdrave, Slaven čak spomene da ne moraju čekati Darija i da mogu odmah sve riješiti, ali taj je prijedlog dočekan kao nemoralan i grub, brzo i efikasno odbačen, naravno da će ga čekati, ljubavi, strasti i ovisnosti povezuju ljude čvršće i jače nego bilo što drugo. Slaven bi rado otišao, ali želja je prejaka, zna da ga Antun drži u šaci i da jedino ako se strpi može dobiti dio onoga što ovaj ima u džepu, pa guta gorko nestrpljenje i čeka jer to je jedino što mu preostaje.
Konačno, Dario. Vuče se utučen, dobio je dvojku iz matematike, cijela flota njegovih lađa potonula je nakon jednog plotuna stroge profesorice Balić, ali kada ugleda trojku koja ga čeka, lice mu u trenu zablista, možda se nijedan brod neće čudesno vratiti s morskog dna, ali će barem malo misliti na nešto drugo ili, još bolje, zahvaljujući onome što im Antun nosi neće misliti uopće.
* * *
Tamo, na klupi, Antun napokon vadi paketić, a tri para dječjih očiju promatraju kao da je u njemu tajna velike moći. Na neki način i jest.
“Evo,” kaže on, konačno miran, glavno da su počeli, “ovo je moje, da vidim sada što vi imate.”
Iz vrećice za zamrzavanje vadi sto pedeset sličica za Panini album nadolazećeg Svjetskog prvenstva u nogometu. Sve duplići, sve ono što mu ne treba, sve ono što nije uspio razmijeniti putem internetskih foruma, specijaliziranih stranica na Facebooku i tjednih susreta koji postoje za fanatike poput njega.
Sličice skuplja otkad zna za sebe, zna da je ozbiljno skupljao Italiju ‘90., ali se kroz maglu sjeća i Meksika ‘86. Imao i taj album, u to je siguran, ali ga nema spremljenog i ne sjeća se detalja, pamti samo sličicu s maskotom Prvenstva koja je u njegovoj glavi neki bastard između kaktusa i Meksikanca, zelene boje, s brkovima, sombrerom i nogometnom loptom. Ne želi na internetu provjeriti kako maskota stvarno izgleda da si ne uništi djetinju viziju.
Školarci pohotno listaju njegove sličice, odvajaju sa strane ono što im treba, ono što će dobiti ako imaju dobru valutu za zamjenu ili čak bez nje, ako Antun bude dobre volje ili ih poželi malo potkupiti da omekša njihove pregovaračke pozicije u nekim budućim razmjenjivanjima.
Dario i Slaven posvađaju se oko toga tko bi trebao dobiti Mitchella Langeraka, poželjnu i rijetku sličicu, ali Antun tu svađu brzo prekine jer je preglasna i privlači pozornost, igrat će par-nepar, treća sreća i tko pobijedi, dobiva je. Ne može poštenije.
On gleda što su oni donijeli i svaki put kad ugleda sličicu koju još nema, a dogodi se to ukupno četiri puta, osjeti ubod čiste sreće kakav ništa drugo ne može izazvati. Nije to samo želja da se nešto završi, da album bude korak bliže finaliziranju, nije to ni čisto kolekcionarska strast, čak ni infantilnost, nije ništa od toga, ali je pomalo i sve od toga – ti ga trenuci nepogrešivo vraćaju u djetinjstvo, koje je bilo sazdano od puno malih sreća, a ovo je jedna od rijetkih koju si još uvijek može priuštiti, jedna koja je ostala ista, snažna i blistava.
Mijenjaju i pregovaraju, dogovaraju se i kombiniraju. Antunova je kolekcija najveća, najopsežnija i najraznolikija. Uz to što ima više novca od njih, pa može kupovati više paketića sa sličicama, nije zanemarivo ni to što paketiće kupuje po cijelom gradu, dok su oni ograničeni uglavnom na kvartovske kioske. To se nije promijenilo otkako je bio dijete, uvijek su mislili da u jednom kvartu završe isti paketići i da je nemoguće popuniti album ako se opskrbljuješ samo na jednom kiosku.
Baš zbog toga je za ovo Prvenstvo i ovaj album odlučio gotovo uopće ne kupovati sličice u kvartovskim trafikama, znao je da će od njih trojice dobiti sve ono što mu zbog te odluke možda bude nedostajalo. Ta se odluka pokazala dobrom, mjesec je dana do početka Prvenstva, a njemu nedostaje još samo deset sličica, ustvari još samo šest nakon što uspješno preuzme današnje nove četiri akvizicije. Nikad nije išlo toliko brzo.
Kada mijenja sličice s dječacima, Antun se spušta na dječju razinu, a to čini prirodno, nagonski, instinktivno. Usisa ga vrtlog strasti i snažne želje, manjka inhibicije kada je riječ o nečemu što silno želiš, probudi se u njemu davno prevladana želja za djetinjom ljutnjom i durenjem, jalovo negodovanje nad nepravdama. Istovremeno, svjestan je da je, za razliku od njih, odrastao i trudi se ponašati u skladu sa svojim godinama. To mu katkad i uspije, onda kada mu pođe za rukom potisnuti da mijenjanje samoljepljivih sličica s dječacima koji bi mu mogli biti djeca nije ponašanje u skladu s njegovim godinama.
Dobrodušan je i blagonaklon. Iako je inače nervozan, s njima je miran i zreo, bez većih poteškoća arbitrira u njihovim međusobnim sukobima i prepucavanja, ima autoritet koji se stvorio prirodno, ne silom ili agresijom, nego nastupom i znanjem. Katkad se osjeća kao neka vrsta čudnog starijeg brata ili veselog strica koji ne sudjeluje u svakodnevnom životu svojih nećaka, ali kada ih vidi, uvijek je dobro i zabavno.
Iz ruke u ruku prelaze Yoann Touzghar, Mauro Icardi, Cheikh N'Doye, Frank Fabra, Marko Rog, Birkir Bjarnason i još niz igrača za koje, da nije sakupljanja sličica, ne bi ni znali da postoje, a za dobar dio njih ime, lice i reprezentacija bit će jedine informacije. Nisu interesantni za daljnje istraživanje, njihova je jedina uloga da album ne bude pun, da ondje gdje treba biti njihovo lice zjapi rupa kao nakon vađenja kutnjaka.
Zabavljeni i zaneseni, ne primjećuju kako im se netko približava. Tek kad je na deset koraka od njih, shvate da se nešto zbiva, a deset koraka je barem deset koraka preblizu da bi ikako reagirali.
Posjetitelj je Nevenov stariji brat. Ni blizu nalik na mlađega, sav sazdan od kvrgavih mišića, odjeven u majicu bez rukava dok god temperatura ne padne ispod deset stupnjeva. Jedan je od kvartovskih huligana, opasan tip. Nadimak mu je Potreba, a ime mu nije ni važno. Možda ga nitko i ne zna. Kada je bio tinejdžer, govorio je da je vježbanje njegova potreba. Stalno ta potreba, potreba, potreba. Ubacivao ju je u svaku rečenicu, kao da je to jedina imenica koju zna. Nadimak se stvorio sam.
Potreba ne priča mnogo, ali mnogo psuje. Loša kombinacija. Antun čuje samo “koji kurac”, čuje “pusti mog buraza na miru”, čuje “pička ti materina”, “pedofil”, “jebem ti mater”, “pederčino”, “smeće pedersko”, “jebo ti konj mater”, a onda više ne čuje ništa jer ga Potreba prasne šakom u nos, pa onda još jednom, ispod desnog oka, pa još jednom, vjerojatno ciljajući i drugo oko, ali se Antun već ljulja, pa mu šaka zahvati jagodičnu kost (slabije) i većinu siline udarca primi lijevo uho, koje instantno počne žariti, u kojem gotovo isti tren počne zvoniti.
Padne na pod, rukama pokriva glavu, pokušava reći da nije mislio ništa loše, ali ne može ništa reći jer je stisnut, krvav i slomljen, pluća i sfinkter su mu stiješnjeni, bori se da dođe do zraka, glupi adrenalin kola kroz njega, trese se i uzdiše pokušavajući udahnuti, nije siguran da ne plače, nije siguran da se nije popišao u gaće.
Lijevo oko mu je otvoreno i njime kroz koprenu suza, magle i užasa vidi da Potreba razbacuje sličice koje su ostale na klupi nakon nepotrebnog, divljačkog napada. Trga ih i gužva, a kada se kanda malo primirio, onda još pljune Antunu na glavu i udari ga tenisicom pod rebra, tek tako, kao kada iz praznovjerja moraš ubaciti još jedan koš prije nego što odeš s košarkaškog igrališta, kao potpis.
* * *
Čak i pakao ima rok trajanja. To je prva Antunova misao nakon što se malo pribrao. Ustaje sa zemlje, otresa prašinu sa sebe i skuplja ostatke rasutih sličica. Bezvrijednih, sve duplići, ništa što bi mu išta značilo. Glava ga boli kao da će se otkinuti od tijela, ne može disati na nos, ne vidi na desno oko i ne čuje najbolje na lijevo uho, ali je živ, može hodati, može micati rukama i nogama i u tome pronalazi utjehu.
Odluči odmah otići tu do doma zdravlja. Vidjet će je li njegov liječnik u smjeni da mu očisti i dezinficira rane, a ako i nije, kupit će u apoteci neki antiseptik, znat će i ljekarnica što treba učiniti. Nije problem. Kako su se nekad pametno planirala naselja, sve je nadohvat ruke.
Vraća se do škole i ogleda se u staklu na ulaznim vratima. Želi se malo upristojiti prije nego što uđe u čekaonicu. Izgleda grozno. Pokušava se obrisati nadlanicom, očistiti barem onu najvidljiviju prljavštinu. Nije zadovoljan postignutim, ali nema izbora, što će.
Rukom poseže u prednji džep traperica i ondje napipava tri sličice. Ne sjeća se je li većina primopredaje bila obavljena prije napada. Vadi sličice i proučava ih žmirkajući lijevim okom. To! To su tri od četiri koje su mu trebale! Ipak su ovdje, nisu izgubljene.
Još samo sedam da popuni album.
Umirujuća misao.
Dan je ipak imao smisla.
Andrija Škare je rođen je 1981. u Zagrebu. Diplomirao novinarstvo na Fakultetu političkih znanosti u Zagrebu. Više od deset godina radio kao novinar, scenarist, urednik i voditelj na Hrvatskoj televiziji.
Surađivao je ili surađuje sa svim važnijim hrvatskim novinama i časopisima, redovito se pojavljivao u nizu tiskanih i elektroničkih medija. Kratke proze objavljuje redovito od 2003., radovi su mu prisutni u brojnim književnim časopisima u zemlji i regiji.
Jedan je od osnivača književnog pokreta eventualizam pa je, kao i ostali eventualisti, s četiri priče zastupljen u zborniku eventualizma Nagni se kroz prozor (Celeber, Zagreb, 2006.).
Od samostalnih knjiga objavio je: S više mlijeka, molim, 2008., Život svijeta koji će doći 2014., Slušaj me, 2016., Društvene igre, 2017., Dva prsta iznad gležnja, 2020.
U Zagrebu, novom i starom, živi, radi i sve ostalo.
Andrija Škare, Novi dio grada, 2022
Kako nastaje kvart na ledini – sagrade se zgrade i nasele stanari, planski se urede parkovi, vrtići, škole i igrališta. Novi dio grada kroz niz priča, u kojima se kao glavni ili sporedni likovi pojavljuju lokalni štemeri i štreberi, nogometaši i poduzetnici, penzioneri i srednjoškolci, savršeno oslikava puls i ritam kvarta, od nabijanja lopte u beton do zadnjeg piva na klupici. Andrija Škare toplo i nepretenciozno ispisuje stenogram grada, koji prije svega čine njegovi stanovnici, njihove ljubavi, tajne želje i skriveni poroci.
