Budim se ravna i slušam vjetar. Jutros nema galebova. Petar nije noćas došao kući. Osjećala sam i noću da ga nema i to mi je prijalo. U tijelu ne osjećam nikakvu promjenu ni bol. Čak su mi i grudi još tvrde. Materiji treba dosta vremena. Sretna sam što sam opet sama u ovom tijelu. Žao mi je naravno duše koju sam tako istjerala iz sebe, ali nije moglo biti drugačije. Makar to bio grijeh, nisam bila spremna dovesti ju na Zemlju među ove ljude. Bolje joj je s krilima.
Petra jutros nema da se probudi zlovoljan i suzdržanom agresijom kaže kako galebovi cijelo jutro kriče Hrvat-ska-ska-ska-ska-ska i kako to više ne može podnijeti. Bez njega je potpuno drugačije u stanu i puno stvarnije. Konkretnije. Stvari imaju drugačije obrise, boju, značenje. Ja se slobodnije krećem kuhinjom, gledam kroz prozor. Neprisutnost nekih bića osjećamo kao olakšanje u prostoru. Osjećamo da ih nema jer smo taj isti prostor s njima u njemu osjećali kao opterećenje. Mogla bih mu reći Petre, znaš ti si za ovaj prostor opterećenje. Mislim da bi mi rekao da sam bezobrazna. S razlogom. Ne može se biti bezobrazan, moramo trpjeti svoje bližnje. Nije im u redu reći koliko nam idu na živce bez razloga. Cijela je situacija zapravo postavljena u perspektivi da sam ja u ovoj vezi teret jer sam nezaposlena, jer nemam primanja. Kakvog li eufemizma. „Nema primanja“, ne privređuje novac. Privreda, privrijediti, zavrijediti. Može se reći ne zavređuje primanja.
Neću mu ništa reći kada dođe kući, ako dođe. Pravit ću se da nisam ni primijetila da je izbivao cijele noći. Nakon što sam popila kavu poželjela sam još jednu, poželjela sam da još traje mirno jutro i prva šalica kave, taj nepovredivi prostor prije nego se dan raširi i otvori. Ljeto još nije počelo. Glasovi s ulice ne dopiru do mene.
Misliti o stvarima znači osujetiti djelovanje do neke točke. Jutros sam mislila kako bih se rado vratila u bolnicu s bombonjerom za medicinske sestre. Ali nisam to učinila. Propustila sam priliku. Uvukla ticala. Zagrnula se u plašt ne-djelovanja.
Dok sam brisala prašinu s police s knjigama u kupaoni Petar je javio rečenicom da je prespavao kod mame i da je sve u redu i da će tamo ostati na ručku i da ako želim dođem i ja.
Odgovorila sam da ću ostati kući pospremati stvari dok još nije prevruće. Izrekla sam to da ne bih izrekla nešto drugo jer koliko god ja puštam njega toliko će i on mene. Pretpostavljam. Danas su neki ljudi hodali sa vaterpolo kapicama s hrvatskim grbom po gradu. Budući da je Petar jeo kod mame ja sam jela avokado, mozzarelu, mahune i rajčice. Poslije sam jela dinju. Tijelo me baš ni malo ne boli, ponekad mi se učini da sam možda sve izmislila ili sanjala. Ali nisam.
Petar je došao kući malo prije nego što je počela utakmica Hrvatska-Češka. Smjestio se pred TV, ja sam mu spremila hamburger. S listom salate i u okruglom pecivu, s rajčicom i majonezom i kečapom. Bio je zadovoljan, htjela sam i ja uzeti griz, ali sam se suzdržala i otišla u svoju sobu. Ostavila sam ga s hamburgerom i pivom pred tv-om i zaspala kroz zavjesu nogometne navijačke graje iz dnevnog boravka. Probudila sam se za vrijeme poluvremena i došla u kuhinju popiti vode. „Hrvatska vodi“, kazao mi je, „Hrvatska igra najzanimljiviji nogomet na cijelom prvenstvu. I Engleska.“
„Stvarno?“ odgovaram pitanjem dok perem nekoliko tanjura u sudoperu.
„Da, Njemačka je jučer izgubila protiv Poljske, zapravo ne znam jesu li izgubili, ali Hitler se u grobu okreće.“ Nasmijao se i ja sam se nasmijala jer je to sve zapravo strašno. Živimo tako da nas nogomet koji igraju Njemačka i Poljska podsjeća na Drugi svjetski rat, i na Holokaust i navijamo za Poljsku jer Njemačka je bila začetnik i provodnik monstruoznih zločina.
Opet je Hrvatska dala gol. Kroz sivo tmušasto nebo prolamaju se detonacije i ljudska vika. Nema automobila, nema ptica, nema vjetra, samo pucnjevi u ljetnom smiraju.
Hrvat-ska-ska-ska-ska vodi. Nemamo vladu, imamo Hrvatsku. Čekam da sve ovo prođe i da se vrati normalan život. I zidine samostana su se pritajile i čekaju nešto.
Utakmica je prekinuta. Hrvatski navijači su bacali baklje na teren i pucali toliko da je utakmica prekinuta i Česi su dobili bod. Ili nije prekinuta, odnosno jest, pa nastavljena. U svakom slučaju pristojni Hrvati se zgražaju nad ponašanjem nepristojnih Hrvata huligana.
„To je sve zbog Mamića“, kaže Petar
„Zašto zbog Mamića?“
„Zato jer reprezentaciju koristi za prodaju Dinamovih igrača“, kaže mi i pravi grimasu kojom pokazuje kako je sve odurno.
Utakmica je prekinuta, kapetan je žalostan, srce hrvatsko je zabezeknuto zajedno sa hrvatskom predsjednicom koja je ljuta i zblanuta. U susjedstvu u garaži neki mulci već godinama sviraju Smoke on the water. Već sam navikla na tu glazbenu pozadinu svakodnevnih sumraka, ali danas razmišljam o tome koliko je zapravo van pameti da netko već deset godina vježba istu stvar na najgluplji mogući način. Lupajući u bubnjeve i urlajući u garaži u podzemlju gdje te susjedi trpe od kad si bio dječak pa evo do sada kad bi već trebao prerasti vražji Smoke on the water. Više mi nije simpatična njegova duga kosa, a kožna jakna s resicama je izraz pomanjkanja ukusa i stila i stava i pameti. Pa ovo je dovraga 2016. godina. Ljudi stradavaju u terorističkim napadima, u Francuskoj su ulični nemiri , a on još svira Smoke on the water, zabacuje čistom kosicom i drži glavu ukoso.
Pokušaj prekidanja utakmice na prvenstvu izazvao je zanimljive reakcije. Najzanimljivija mi je predsjednica koja je na opći smijeh javnosti za huliganstvo prozvala orjunaše i još im javno zaprijetila da će „za ovo odgovarati“
U našoj državi se ne zna tko pije, a tko plaća. Sloboda si je dala oduška. Pustila se od kraja, što bi rekli ljudi u Dalmaciji. U dokolici crta svastike po nogometnom terenu. Nema vlade, predsjednica bunca, nogometni kapetan momčadi plače, ljudi po ulici pjevaju i peku meso pred kafićima. Sve smrdi po pečenim karmenadlama. Netko još uvijek viče Gool!!!
Pitam se je li starica koja mi je jučer u bolnici pričala kako su za vrijeme drugog rata švercali ulje na Dugom otoku, još tamo.
„Je li bilo partizana u Salima?“ pitala sam je.
„Je“, žustro je odgovorila i kimnula potvrdno glavom, „Je.“
„A što su radili partizani?“
„Lovili su muflone“, odgovorila je stara bez razmišljanja, „i koze“, dodala je zagledana nekamo gdje se prošlost i budućnost spajaju u svijetlu zvijezdu što samo njoj treperi.
„Ki je stiga je lovija“, nastavila je na svom melodioznom jeziku kao da pjeva tanahnim glasom, ili prede. Mislim večeras na nju i na onu jadnicu što su je urekli odnosno što su je časne napunile glavu izmišljotinama o zlodusima. Pada noć. Nad gradom je jugo. Svjetla na samostanu se gase.
Ne činiti ništa, samo to može spasiti ovaj svijet.
Staša Aras
Odlomak iz romana Horror vacui, Treći Trg, 2020.
Staša Aras rođena je u Trogiru 1972. Profesorica je hrvatskog jezika. Bavi se književnim moderiranjem i organizacijom književnih susreta (Kalibar, književni festival u Zadru) te je urednica književnog programa u Art radionici Lazareti, u Dubrovniku. Piše eseje za Treći program hrvatskog radija te književne kritike i prikaze na portalu Najbolje knjige. Objavljivala je u gotovo svim hrvatskim relevantnim časopisima za književnost (Quorum, Forum, Poezija, Tema, Fantom slobode, Zadarska smotra, Dubrovnik, Literat itd.). Objavila je dvije zbirke poezije, Takve se stvari događaju ljudima (Algoritam 2014.) Nedolično i vrijedno spomena (Durieux 2015.), i knjigu kratkih priča Meke granice (Algoritam 2015.). Za kratke priče dobila je nagradu „Vranac“ na festivalu Odakle zovem (Podgorica 2015. i 2016.), a ovjenčana je i nagradom „Mate Raos“ za najbolju kratku priču. Rukopis Horror vacui nagrađen je na trećem konkursu za prozu Trećeg Trga i Beogradskog festivala poezije i knjige (2020). Živi i radi na relaciji Dubrovnik – Zadar.
