Boje saharskog pijeska na mom prozoru
S neba će pasti 2×600 mg crvene i 2×450 mg žute
Srednje modulirano, precizno na šoferšajbe
Pločnike i prozore, kao šafranske kiše
Pada mi i u snu, zrnato nježno, krušljivo
Ne osjeća me nelagodno, u meni bubnjevi
Nalaz je unutar granica normalnog
***
Udaljavamo se iz luke, ljuske valova
Gutaju teške, obamrle gradske zidine
Uz glasni blues brodskog motora
Lokrum ispred nas u referentnom intervalu
Game of Thrones: paunov rep
Sve bliže i bliže, tendencija soli
Sa palube gledam luku koja se približava
Tutnjava u sljepoočnicama, orkestar trepavica
U luđačkom staccatu bubnja ispred irisa
Brod se počinje vrtjeti oko svoje osi
Neuronski vrtuljak pod krmom konvulzije
Potkožne vibracije, gubitak kontrole
Podivljala heterotopija, deja vu
Već sam u nekom snu ovaj otok vidio
A sada se rastapa u mlijeku sinapsi
Sve dok ne uspori, sve tiše i tiše
I smiri se na neuronskoj Lampedusi
Stigli smo
***
Strah stiže u jutro
Jezik razrovan zubima
Desni krvare u umivaonik
Pokušavam rekonstruirati događaje noći
No za laži mraka ne postoji poligraf
Moja koža poput znojne jastučnice
Tijesna poput Batmanova kostima
Ona nosi bijelu kutu i opet će mi reći
Da sam njen najzanimljiviji pacijent
Moja usta su šnicla punjena karijesom
Moja najbolja knjiga moja je anamneza
Tijelo u veličanstvenoj nezgrapnosti
Poput trajekta u šumi
***
Sjećanje plivaćih kožica među prstima
Sluti me na vodozemce i gmazove
Odakle sam došao i kamo ću se vratiti
Među gluha stabla i slijepu svjetlost lišća
Tamu trulih kora i oštrog korijenja
Sve je u meni, tijelo je spremnik snova
Radijalno simetrični mehanizam
Ako dovoljno dugo zumiram tvoje oči
Nešto ću osjetiti, možda će zaiskriti
Vrtoglavica nikada nije izgledala
Tako privlačno u drugim očima
Srce se ipak još nije pretvorilo
U atavizam
***
Ovo tijelo
Poput kuće
Koja se urušava
Zidovi od kože
Tanki kao lan
Ne dopuštaju mi
Da odleptirim odatle
Prije nego kukuljica
Istrune i sažvače
Ono što dosad
U meni nije implodiralo
Bilo bi lijepo umrijeti
Na nekom mjestu
S pogledom na more
***
Kada se ponovo upitam
Zar je to sve i da li je dovoljno
Zagrliti ćeš me i reći
Da je sve što trebam već tu
Pijesak od stakla, nježnost lapisa
Prašnjave kanile pune
Moje trule krvi koja
Još uvijek nije odustala
Od ovog nevjernog tijela
Zar je to sve pitam se
Što će mi reći sljedeći put
Zar je to sve pitam se
A ruke mi skvrčene
Kao divlji tulipani
Što mirišu još samo
Na svježe oprane
Bolničke plahte
Mirko Božić rođen je u Mostaru 1982.g. gdje je diplomirao anglistiku i kroatistiku na Filozofskom fakultetu. Objavio je tri zbirke pjesama (Jedrim kroz buru (2001.), Bijele noći (2004.), Mrlje na njenim rukama (2012.), Trajekt u šumi (2021.)), roman Kristalno zvono (2017.) te monografiju Mostar iza kulisa (2017.). Objavljivan je u brojnim časopisima i antologijama, i preveden na 10 jezika. Gostovao je u književnoj rezidenciji Marko Marulić, CEI-ju i festivalima u zemlji i inozemstvu. Dobitnik je nagrada A.B.Šimić, Vilenica i Zdravko Pucak. Piše književnu kritiku za portal Moderna Vremena te časopise Tema, Behar i Književnu Republiku. Osnivač je međunarodnog književnog festivala Poligon u Mostaru.
