Upute za preživljavanje
čudan je ovo osjećaj
četrdeset zajedničkih godina a jutros sam se probudio mrtav pokraj tebe
i gledao kako te obuzima panika
znam taj osjećaj iz centra prema periferiji
toliko puta si se susrela sa smrću ali nikad u svom krevetu
nikad tako blisko
htio sam ti reći ne brini
ništa ti se neće dogoditi a meni se već sve dogodilo
ne boj se jer smrt nije zarazna
od smrti se ne umire
prebrodi šok zagrizi nadlanicu vrisni u prazan prostor sobe
nekada si umjela tako ljupko vrištati
pozovi nekoga tko će ti reći kako i kamo dalje
nećeš odmah moći sama
vrijeme se naglo promijenilo iz sunčanog u oluju s kišom
samo trebaš točne upute za preživljavanje
suočiti se s praznom kućom za početak
kasnije će doći svakodnevne stvari
kako pozvati servisera za bojler
kako naručiti drva za ogrjev
kako popraviti ventil iz kojega kaplje voda i promijeniti puknutu cijev
postupi kao što smo razgovarali
sve sam ti pokazao
četrdeset godina puno je i za slona
a mi smo samo dvoje ljudi
nekada smo umirali zajedno
tijelo se teško odvaja od tijela
nemoj pokleknuti pred navikom
ona je samo sredstvo za neuspješan bijeg
i neće se potrošiti
navika nije sklona kvarenju
kao pažnja kao ljubav kao poštovanje
i ako osjećaš moju prisutnost u svemu što radiš
nema u tome ništa izvanosjetilno
ne uvjeravaj se u praznovjerja
to što si žalosna samo je stvar tvoje ličnosti
koja s godinama ne gubi na snazi
naći ćeš je u čišćenju kupaonskih pločica
premještanju suđa iz kuhinjskog ormara u vitrinu s izlogom za goste
reorganizaciji ormara preslagivanju odjeće
upornost trenira strpljenje uspješnije od života
ispreturaj džepove pobacaj iz njih sve federe sav sitniš svu dugmad
poderane kino karte
izgužvanu posteljinu
uzdahe
fotografije pospremi u posebne kutije za kasnije
a legitimacija koju smo tražili je u hlačama za doktore
sada je odlično vrijeme da pospremiš kuću
prije nego što do kraja umrem želim ti još samo reći
rezistencija na bol je individualna stvar
nikome nije najteže
nikoga ne boli jače
i ne plaši se
jer smrt nije zarazna
ne umire se od smrti
nego od života
Lidija Deduš rođena je 1977. godine u Banjaluci, odrasla u Sarajevu, a živi u Varaždinu. Poezija i kratka proza su joj objavljivane u Hrvatskoj i u regionu, u časopisima Libra libera, Fantom slobode, Tema i na književnim web portalima Kritična masa, Strane, Afirmator, Agon, Ajfelov most, Bona, Knjigomat, Balkanski književni glasnik, te čitani u emisijama Poezija naglas i Riječi i riječi na 3. programu Hrvatskog radija. Pesme su joj prevođene na engleski jezik i objavljivane u časopisima Europe Now Univerziteta Kolumbija, Njujork i The Well Review iz Irske. Zastupljena je u antologiji pjesnikinja inspiriranih imigracijom „Ovo nije dom – pesnikinje o migraciji“ koju su priredile Vitomirka Trebovac i Jelena Anđelovska. Finalistkinja je konkursa za kratku priču „Vranac“ 2016. godine, kao i konkursa „Post Scriptum za književnost na društvenim mrežama“ 2017. godine. Rukopis Apatridi i ostale čudne ličnosti nagrađen je na trećem konkursu Beogradskog festivala poezije i knjige i Trećeg Trga.
