Ovdje je tužno kao na jugu, Marko.
Nema vlakova, hladovina je škrta,
prošlost se reflektira u staklima regala,
revolucionari sanjare sebe same.
Umjesto ružina soka
zaboravljaju se neka druga pića,
tvrdoglavo poput smokve
grana se sitničavost i raste udaljenost.
Strop škrto odgovara na tiha pitanja,
noći prekratko traju
bježeći pred krivnjom lijenosti.
Sunce pokreće u meni gene tišine,
a mi, tihi revolucionari, ne znamo nositi šešir –
kulisu minucioznosti i kiča.
Dugo želim napisati tu riječ kvragu,
kao da bi ona nešto promijenila.
Dejana Pacina: Pismo Marku
Prethodni Članak